Ovaj tekst je prvobitno objavljen na vicesports.nl.
Đorđe Pupovac nije ime koje će mnogim ljubiteljima fudbala zvučati poznato, i to je sasvim okej. U Holandiji je ovaj momak srpskog porekla igrao isključivo u amaterskim rangovima, a zatim i u nekim manje poznatim evropskim klubovima. Tako je recimo u januaru 2014. Đorđe završio u Zvijezdi Gradačac, tada članu Premijer lige Bosne i Hercegovine.
Za Đorđa je profesionalni fudbal bio ispunjenje sna, ali za drugu stranu medalje – korumpiranog predsednika i stanje haosa u klubu – on nije bio spreman. Nakon Zvijezde igrao je još i u Nemačkoj, Belgiji, Srbiji i Grčkoj, ali bez većeg uspeha.
Danas, Đorđe ima dvadeset i šest godina, i trenutno je bez kluba, mada nadu u bolje fudbalsko sutra još nije izgubio. Svaki dan trenira, ili sam ili sa svojim bratom, i tako održava formu nadajući se pozivu koji možda jednom stigne. Seli smo sa njim u jedan kafić u Den Bosu, u južnoj Holandiji, i saslušali njegovu priču o raznim čudima koje je proživeo od te zime 2014. pa do danas.
„Radim tri do četiri dana nedeljno u banci kako bih zaradio nešto novca. Srećom, moji šefovi su dosta fleksibilni sa vremenom, i izlaze mi u susret kako bih mogao i da radim i treniram. Nedeljno treniram osam puta, nekad individualno, a nekad sa bratom koji mi pomogne da bolje realizujem par vežbi. Valja mi ostati u formi ako stigne novi poziv. Nisam još odustao od profesionalnog fudbala, ne.
Pre četiri godine je sve to počelo. Bio sam blizu prelaska u FK Novi Sad, zahvaljujući mom ujaku iz Srbije koji mi je tamo sredio probu. Ostao sam dve nedelje, pa sam se vratio u Holandiju. Novi Sad je na papiru profesionalni klub, ali tereni su im užasni, oprema još gora a smeštaj nikakav. Bilo je to moje prvo iskustvo sa profesionalizmom i mogu vam reći, ono što je usledilo bilo je slično ili gore od toga.
U Holandiji sam zaigrao za Udense UDI’19, amaterski klub iz Udena. Tada sam negde i upoznao Danijela Buzova, Hrvata koji je igrao za NK Zvijezda Gradačac u Bosni. On je urgirao kod uprave da dođem u Zvijezdu na probu, i ja sam pristao. Stigao sam u Bosnu i smestio se kod Danijela.
Sve je delovalo super sređeno. Nov stadion, igranje u Premijer ligi BiH, pripreme u Puli…u Puli smo igrali pripremni meč protiv nekog austrijskog trećeligaša. Ušao sam na poluvremenu, dao dva gola i namestio još dva. Pobedili smo sa 7-0. Jasno, brzo su mi ponudili ugovor.
Ja lično sam otišao da pregovaram, i brzo i potpisao to što su mi ponudili. Možda sam mogao i malo više da im tražim, ali realno, bio sam baš naložen na činjenicu da sam sad profesionalac i spreman da potpišem šta god mi iznesu na sto.
Bio sam presrećan. Pre svega par nedelja trenirao sam sa „B“ ekipom holandskh amatera, a sada sam najednom profesionalac sa potpisanim ugovorom. Pa opet, sve je brzo krenulo po zlu. Nedelju dana pre prolećnog dela lige predsednik mi je saopštio da nešto ne valja sa svojim papirima i da ne mogu da me registruju. To sam ispričao Danijelu, a on mi je onda otvorio oči.
„Vidi, dobar si fudbaler, ali i trener i predsednik očekuju da im daš neku kintu ili se odrekneš premija ako misliš da budeš u prvih jedanaest. Svi to rade ovde“, rekao mi je on. Shvatio sam da je to bio siguran način da se istakneš i zapadneš većim klubovima za oko, ali, nije bilo šanse da platim kako bih igrao, tako da sam u Zvijezdi brzo skrajnut.
Nastavio sam da treniram najbolje što mogu, ali posle nekog vremena sam izgubio elan. Sedeo sam tamo sam u Bosni, bez ikakvih izgleda da zaigram fudbal. Imao sam dva saigrača koji su bili u istoj situaciji – jedan Japanac i jedan Senegalac – i to nas je malo i zbližilo, pa smo zajedno ubijali vreme po gradu. Povremeno bih odlazio i do rodbine u Beograd.
U klubu je vladao pravi mali haos. Plata je ili kasnila, ili nije bila isplaćivana u celosti. Trenirali smo na neverovatno lošem terenu – da ne poveruje čovek koliko je bio loš. Klub je od nekih Austrijanaca dobio komplet nov travnati tepih, ali ga iz meni neznanih razloga uopšte nije postavio, pa smo treninge odrađivali u nekom blatištu. Ono što je još čudnije je što se niko nije žalio, a pogotovo ne domaći igrači. Njima je sve to bilo nešto najnormalnije na svetu.
I predsednik je napravio neku svinjariju sa parama, i to je u jednom trenutku zamalo preraslo u obračun sa navijačima. Ovi su jednog dana rešili da ga sačekaju ispred stadiona, ali ih je on nadmudrio i pobegao na zadnji izlaz, upalio auto i zapalio iz grada. Koliko znam, više se nije vraćao. Novi predsednik mi je delovao kao čovek na mestu, ali sezona je tad bila već na izmaku. Na kraju nisam odigrao ni minut za Zvijezdu, i na kraju sezone sam i otišao. Ostali su mi dužni neke pare, ali nisam imao snage da se tu nešto prepirem sa njima. Samo me je fudbal zanimao, a to u Gradačcu nije bilo moguće.
U stvari, cela Bosna je luda po tom pitanju. Bilo je tu recimo i nameštenih utakmica. Sećam se našeg poslednjeg gostovanja, igrali smo protiv ekipe koja se borila za opstanak. Stali smo na pumpu malo pred protivnički stadion da natočimo gorivo, kad odjednom eto ti njihovog predsednika kod nas u autobusu. Platio je naš ceh za benzin i usput nam poručio da danas moramo da izgubimo sa 3-1. Ne znam sad da li je podmazao i neke igrače, ali smo zaista izgubili sa 3-1.
Posle Bosne mogao sam nazad u Holandiju, imao sam ponuđenu probu u drugoligašu Helmondu, međutim opet se javio moj ujak iz Srbije i preko njega sam stigao do probe u Donjem Sremu, tadašnjem prvoligašu. U tom angažmanu sam video priliku da zaigram protiv velikana kakva je Crvena Zvezda, pa sam brzo seo na avion i došao u Srbiju. Povrh svega, moja baka živi blizu stadiona u Pećincima, što će reći da sam imao i gde da se smestim.
U Donjem Sremu mi je u početku sve prijalo. Treninzi su dobro prolazili, i trener mi je ubrzo obećao da će se potruditi da dobijem ugovor. E sad, moji potencijalni saigrači se baš i nisu slagali sa time. Primetio sam ubrzo da oni i nisu nešto otvoreni za novu konkurenciju, pa su me tako dosta „lešili“ po treninzima. Na četvrtom treningu je neko baš oštro startovao na mene, i doživeo sam tešku povredu članka. To je ujedno i značilo da od ugovora nema ništa.
Tako sam se vratio u Holandiju i nastavio sa individualnim treninzima. Malo sam igrao amaterski i u Belgiji i Nemačkoj, ali želeo sam ponovo profesionalni angažman. Zahvaljujući mom grčkom agentu Dinosu Mavromatidisu stigao sam letos na probu u Ermis Kiveri, to je trećeligaški klub sa Peloponeza, iz gradića na obali mora. Tamo sam došao u paketu sa Đanijem Kimvidijem, kojeg sam poznavao iz Holandije. Odigrali smo jednu prijateljsku krajem avgusta, i klub je izrazio želju da nas obojicu potpiše.
Ermis Kiveri možda nije neki vrhunski klub, ali je zato bio odlično organizovan. Plata je bila solidna, Đani i ja smo dobili stan sa pogledom na more, a dva obroka dnevno imali smo gratis u predsednikovom restoranu. I na sve to lepo vreme, šta više da poželi čovek. Nažalost, klub nije uspeo da nam završi papire pre završetka prelaznog roka, i morali smo da odemo. Tu sam se baš smorio.
Nadam se novoj šansi u januaru, i kao što sam vam rekao, ne odustajem. Hoću da konačno zaigram profi fudbal, na ovaj ili onaj način, i moja cela porodica me podržava u toj ambiciji. Uz malo sreće uskoro ću zaigrati za Kiveri, a ako to propadne tražićemo neki drugi klub. Ne tražim puno, samo da igram, i rado ću potpisati za neki „minimalac“. Samo želim da igram dok još to mogu.“