Šta sam naučila pecajući ispod Pančevačkog mosta
Autorka svih fotografija: Dejana Batalović

FYI.

This story is over 5 years old.

Leto

Šta sam naučila pecajući ispod Pančevačkog mosta

Pecanje je jedino čekanje na nešto sa kojim nisam imala problema.

Odaju utisak sveprisutnosti i često imate osećaj da ih viđete svuda, od centra grada do najzabačenijih prirodnih skrovišta. Samo da je neka voda u blizini - jezerce, bara, rukavac, reka, rečica, ispod obale, na čamcu, pored broda, ispod mosta… Oni su tu. Pecaroši. Svi do jednog zagledani u vodu, zabačenih štapova sede i gledaju ispred sebe kao da su na rubu neke velike istine.

Ipak, kada sam rešila da nađem domaćina koji će meni kao laiku objasniti neke osnove tog pecaroškog rituala i eventualno me primiti u svoj čamac, nisam bila u potrazi ni za kakvom istinom, samo sam htela da sprečim leto da ode. Htela sam da sagledam novu perspektivu svog voljenog grada tako što ću biti negde tako blizu, a tako daleko od svakodnevice. Imala sam sreće, jer sam uz pomoć koleginice pronašla njenog komšiju Radišu koji mi je rekao samo da mu javim kad budem dolazila jer je on na reci manje više svaki dan. Od ranih jutarnjih sati. I tu sam izneverila prvi pecaroški običaj zbog koga ću morati na popravni – na reku sam izašla tek u 8 ujutru.

Reklame

Pre nego što sam se uopšte obrela ispod Pančevačkog mosta, koji je Radišina sigurna luka već decenijama, rešila sam da ne idem baš kao totalni tutumrak već da pozajmim od nekog štap, prođem pored čuvene pecaroške pijace kupim neke mamce, neki rezervni deo ako, ne znam iz kog razloga, meni pukne neki deo na štapu. Koliko sam samo naivno predviđala tu borbu sa ribom u fazonu starica i reka, govori činjenica da sam uzela rezervni najlon, koji se kao i dve kašike crva, ispostavio totalno nepotrebnim.

Pijaca je kao i svaka vrlo živopisna, a tezge su uveliko bile otvorene. Gomila crva, pijavica i ostalih mamaca isprva je izazivalo mučninu u meni ali sam ipak rešila da budem na visini zadatka. Nakon što sam kupila malu čuvarku, naučila razliku između najlona i sajle i udice na varalicu i svih ostalih, krenula sam ka dogovorenom mestu – šljunkari ispod mosta odmah preko puta, sad već čuvene gostionice kod Renata i Goce.

Niko mi nije rekao srećno jer se to ne kaže, već se kaže „bistro“, mada mi ni to nisu rekli. Kasnije sam saznala da u slučaju da me je na putu ka mostu neka osoba zapitala gde idem, istog momenta bih morala da se vratim kući, jer to donosi maler.

Naoružana opremom i pivom, jer u goste se ne ide nikad praznih ruku, ostavljala sam gradsku vrevu i čudnim puteljcima sam se spustila do reke.

Kada sam stigla tik ispod mosta čovek iz čamca najbližeg obali je krenuo da mi maše, bio je to moj strpljivi učitelj koji me je očekivao znatno ranije. Brzo sam se našla na njegovom čamcu gde smo razgledali opremu sa kojom sam došla.

Reklame

Objasnio mi je da je moj štap za štuke i pecanje na obali, dakle sasvim neupotrebljiv kao i da mnogo bolje sajle i konci mogu da se nađu na Aliekspresu, tačnije, da sam džabe bacila pare. Ni crvni nam ne trebaju jer smo pecali šarane, a oni su lukave ribe i za njih je Radiša spremio posebnu hranu od brašna, griza, kukuruznog brašna i šećera koju je prethodno veče skuvao. Takozvana prekupa.

Radiša je bio vrlo strpljiv učitelj, prvo mi je rekao da bacim sidro, zatim mi je pokazao kako se namešta mamac, a onda i kako se zabacuje udica. Nije ništa posebno teško, uspela sam iz trećeg puta, budući da je Radiša sa sobom imao čak četiri štapa. Međutim, onda je došao onaj, za mene teži deo. Čekanje. Radiša mi je objasnio da smo se pozicionirali u onom delu reke gde bi trebalo da ima najviše šarana, a nakon toga mi je izdelio reku po njenoj „pecaroškoj anatomiji“.

Naučila sam između kojih stubova mosta se ne peca jer tu prolaze tankeri, mada se naravno veruje da tu riba najviše jede, pa se neko usudi i na takav prekršaj. Zatim mi je pokazao na udaljene kolege koji su bili u lovu na somove, gde lokalni restorani postavljaju svoje mreže i šta je moguće upecati sa obale. Istina, nekada iz vode ne izvlače samo ribu već i ljude koji se bacaju sa mosta. Radiša se posebno seća jedne lepe i mlade devojke koju su uspeli da spasu i koja svake godine na dan skoka dolazi da im se javi.

Povremeno iznad naših glava bi protutnjio voz, tada za trenutak zaćutimo jer ne čujemo ni sopstvene misli. Ne znam da li je zbog buke koju sa sobom nosi most ali se ovde pecaroši ne libe da viču jedni drugima iz čamca i da pričaju. I tako ćaskamo Radiša i ja, čekamo, ali ništa. Ni da se zatrese malo štap. Sa druge strane vidimo ribu bucova kako se tu i tamo praćne po površini mameći galebove. Ali to nije riba na koju smo se nameračili i praćaka se daleko od naših štapova, na nama je da sedimo i čekamo. Gde smo zabacili zabacili smo, to ti je.

Reklame

Kako se sunce pomeralo, a kako nismo imali sreće, rešili smo da se sa čamca pomerimo na ploču, koja je ostatak starog mosta, i da sa nje pecamo. Kada je Buca, kako dunavska ekipa zove Radišu krenuo da vadi štapove, vrteći svoje superiorne mašinice (jedna japanska, druga američka) koje je još onda kupio za marke, na jednom štapu nešto je krenulo da zateže. Na žalost, izvadili smo prljavu krpu.

Volela bih da kažem da smo na ploči imali više sreće, ali i nismo baš. Osim što je u trenutku gomila nekog drveća i trave pretila da nam odnese štapove koje smo jedva otpetljali. Ništa nam drugo nije preostalo nego da zapalimo po koju i nastavimo sa ćaskanjem. Radiša je ceo svoj život pored reke, dakle u pecanju, zato mu je i zanimljivo da se bavi šaranima, jer njih zaista ne može da upeca svako. I naravno, nekako, izvesno kao što reka protiče tako ide i vreme koje za razliku od vodenog toka možemo da premotamo unazad u mislima. Radiša se setio kako je reka bila sablasna za vreme rata i sankcija, nigde ni brodića, ali je zato riba dobro grizla. Kući su se uvek vraćali punih ruku.

Danas, kao što i sama vidim, objašnjva mi Buca, mnogo je teže nešto upecati, a tu su i novi propisi. Zna se koliko se kila može izneti iz vode i onda čovek kad upeca veću ribu ili mora da je vrati ili je završio sa pecanjem za taj dan. A ako je vrati postavlja se pitanje – 'oće li upecati novu? Što mu dođe kao neka ribarska varijanta - bolje šaranče u ruci nego šarančina u reci. A o dozvolama za čamac i da ne govorimo. I zato šta ćeš, sediš i gledaš u onaj štap, nema nikakve istine, samo strpljenja. A i lepo je na toj reci, velika je, moćna, preseca grad koji nemilice ne štedi svoj otpad. Pa ipak, opstaje.

Reklame

U nekom trenutku gledamo na sat. Podne je, sunce je upeklo, a za razliku od mene moj domaćin je mnogo duže na reci, vreme je da se kreće. Istina, odlazimo praznih ruku, ali smo makar videli prikačenog soma kolege iz susednog čamca, za armaturu ploče na kojoj smo. Bilo je nečeg jako čudnog dok sam ga gledala kako pokušava se otrgne iako mu je kanap prošao između škrga i usta. Jebiga druže, gotov si. Prolazeći vozom preko mosta čovek verovatno ni ne pomišlja da se jedan ceo lanac ishrane događa ispod, manja riba lovi veću, ribu love i ptice i ljudi, a ljude dugovi i nesreća zbog koje se često bacaju sa mosta pa ih pecaroši vade, nekada u životu, nekada ne, zavisi.

Povlačimo se na brod sa koga smo stupili u čamce, idemo na kaficu pa kućama. Ovog puta ništa nismo upecali ali je Buca iz zamrzivača izvadio za mene soma koji je upecao protekli dan. Jer tako to ide, nekad upecaš više kila, nekad ništa, zašto – ko će ga znati. U kabini pijemo kaficu sa Boškom, Bucinim kolegom pecarošem i prijateljem. Njih nekolicina koristi nasukani brod pored obale kao neku stanicu za predahnuti i mesto gde čuvaju opremu, vezuju čamce.

Malo po malo kroz razgovor i šale koje vezuju za svoje žene koje jedva čekaju da odu na pecanje shvatam da oni to pecanje doživljavaju kao neku vrstu egzila. Jer kako kaže Radiša, nakon što veže nekoliko dana na reci, kada se vrati kući i on i njegovi prijatelji imaju osećaj kao da su višak. To se možda najbolje vidi i po tome što kako vreme prolazi ukućani kreću da ih pitaju kada će na pecanje i a sa glavne fotelje ispred televizora polako ih istiskuju na margine kauča. Zato postoji to jedno mesto totalne slobode - reka.

Reklame

I za sekund shvatam da je pecanje jedino čekanje na nešto sa kojim nisam imala problema. Jer iako čovek sedi i gleda u reku, za njega se ne može reći da ne radi ništa. Ne čeka on, on peca. Isto tako, ne idu Buca i ekipa iz kuće tamo negde da po cele dane hvataju zjale na reci, idu da zabace udicu a često se vrate i kao pobednici sa ulovom za ručak. I svima lepo. Em nema svađe oko daljinskog, em svi vole dobru riblju čorbu.

Znam da nisam sredovečni čovek i da sam tek zagrebala po svetu pecanja ali dopalo mi se i čini mi se da bih mogla opet. Čim me nešto na užurbanom kopnu bude izbacilo iz takta ili budem poželela da odem u dobrovoljni egzil. Tako blizu a dovoljno daleko, na reci dok se sija površina vode, a ja sedim, gledam ispred sebe i čekam da zagrize. Nekako čini mi se, u celokupnom lancu ishrane koji se događa na kopnu među ljudima, najiskusnije je biti ona karika ispružena na čamcu koji se ljuljuška i čeka da vidi hoće li se zatresti vrh štapa. Sve ostalo su nagli potezi koji ničemu ne služe.

Još fotki možete pogledati dole.