FYI.

This story is over 5 years old.

Droge

Bivši robijaši su nam ispričali kako su iza rešetaka varali na testovima na drogu

U bajboku naučiš dosta trikova.
Fotografija: Shutterstock

Zatvorenici u SAD u svakom trenutku mogu da budu testirani na drogu. Tokom 21 godine

koje sam proveo u kazneno-popravnim zavodima zbog svog prvog prestupa, nenasilne zavere vezane za LSD, bivao sam podvrgnut mnogim urino-analizama. Često bih gledao svoja posla, u zatvorskoj biblioteci ili dvorištu za rekreaciju, kada bih čuo da me preko razglasa koji trešti iz svakog ugla ustanove prozivaju i govore mi da dođem u poručnikovu kancelariju da uriniram u čašu. Iako sam tokom prvog dela odsluženja kazne često duvao, nikada na testu nisam bio pozitivan. Šta više, većina zatvorenika vara na testovima na drogu, koristeći niz metoda da ga zavaraju. U većini slučajeva, testovi se izvode nasumično, ali zatvorenik može da završi na „crnoj listi“, ako nadležni imaju razloga da veruju da se drogira. Oni koji su na tom spisku postaju stručnjaci za to da u žurbi prolaze te testove.

Reklame

VICE je razgovarao sa nekim bivšim robijašima da bi saznao kako su varali na testovima mokraće, dok su boravili u utrobi zveri. Morali biste da budete prilično naivni da biste poverovali da u zatvorima nema droge. U zatočeništvu droge ima na pretek, veoma je tražena i krijumčari se u alarmantnoj stopi. Neke od ustanova u kojima sam boravio su bile kao slobodno tržište droga. Zatvorenici su smislili niz načina da varaju na testu. Ispod se nalaze samo neki od njih.

Voda

Bili smo napolju i duvali džointe, zezajući se kako nas verovatno gledaju, zato što sam ja bio jebena faca u ustanovi, kao jedini belac sa dredovima u federalnom zatvoru. I naravno, pritrčali su do nas i svi su bacili svoje buksne, osim jednog mog ortaka. On je bio žrtveno jagnje koje nam je omogućilo da se izvučemo. Ja sam otrčao u ćeliju jednog drugara. Popio sam pet litara vode (znajući da će to izbaciti svu drogu iz mog organizma), a onda sve to povratio.

Znao sam da sam sjeban i samo sam čekao da me pozovu na test, ali imao sam vremena da popijem još pet litara. Morao sam da legnem da bih podneo svu tu tečnost u svom organizmu. Znam da možeš da umreš ako popiješ previše vode, pa sam pomislio – nakon što sam na brzaka popio 10 litara – sada sam gotov. Nisam mogao da prestanem da se tresem, i smrzavao sam se u ćeliji koja nije imala klimu, usred leta. „Ovog puta sam se zeznuo, umreću od vode“, rekao sam svom cimeru.

Reklame

Pišao sam svakih pet minuta, kada su došli i rekli mi da moram da uradim test, što sam i očekivao. Kada sam otišao u sobu za testiranje, video sam ostatak svoje ekipe koja je čekala svoj red da se ispiša u plastičnu čašu, što je moglo da nas košta dosta vremena u samici i produženja kazne. Zauzeo sam svoje mesto u redu i bio sam prozvan, i bistra tečnost koja uopšte nije ni ličila na mokraću je prosto izletela iz mog tela. Napunio sam čašu, ali sam nastavio da pišam, toliko dugo da je čak i pandur koji je došao po čašu rekao da sam se verovatno dugo suzdržavao.

„Izgleda da jesam“, rekao sam mu, kada sam mu dodao čašu bistre mokraće nalik vodi. – Džon Broman , tridesetšestogodišnjak iz Pitsburga, koji u kazneno-popravnim zavodima služi kaznu od 16 i po godina zbog pljačke banke

Varikina

Prvi nasumični test na drugu sam doživeo sredinom devedesetih, u državnom zatvoru u Kaliforniji. Nikada se nisam previše drogirao, ali tu i tamo sam voleo da dunem. Problem je što se vutra u organizmu zadržava duže nego druge teže droge. Jednom sam kupio oko 15 grama skanka. Čoveče, mislim da sam tog dana naduvao sve ortake. Problem sa vutrom je taj što ne možeš da se otarasiš mirisa. Odeća ti miriše na nju, oseća se u vazduhu, a naravno, neki od ortaka nisu bili previše oprezni, i odlučili su da duvaju u ćelijama. Velika greška.

Kada čuvar oseti miris, odmah naredi kompletnu blokadu ćelijskog bloka. Sećam se da sam tog dana bio naduvan k’o zmaj i da sam igrao šah u prostoriji za razonodu, kada je čuvar na tornju povikao, „Blokiraj sve“, i to ranije nego što sam ja očekivao. Do trenutka kada sam stigao u ćeliju, znali smo šta se događa. Moj cimer je već sipao varikinu u šolju za kafu koju smo imali u ćeliju. Smesta mi je rekao da umočim prste u varikinu i zadržim ih tu, pre nego što dođu čuvari i medicinari. Bio sam zbunjen, i pitao sam ga zašto. On mi je rekao da će nas sve testirati, zbog toga što je neki idiot duvao u ćeliji.

Reklame

Naravno, medicinsko osoblje je došlo, dok sam ja još uvek natapao prste varikinom. Kako su se približavali našoj ćeliji, prosuli smo varikinu i ja sam pustio da mi se prsti osuše. Moj cimer mi je rekao da popišam i prste dok pišam u posudu. Čuvari i medicinari su me gledali kako pišam po prstima, dok sam pokušavao da se ispišam u posudu. Jedan od čuvara me je pogledao, ironično se nasmejao i rekao mi, „Vau, mokraća ti je baš čista, skoro da miriše na varikinu“. Čak ni medicinar nije delovao iznenađeno, pa je rekao, „Da, izgleda da na ovom odeljenju mokraća svima miriše na varikinu“.

Kada su konačno otišli, oprali smo se, i ostali u blokadi do sutradan. Nakon par dana, stigli su rezultati. Čuvari su ušli u naš blok i počeli da stavljaju lisice nekim zatvorenicima koji su bili pozitivni na testu, i odveli ih u samice. Bio sam prestrašen, ali kako se dan bližio kraju, čuvari su prestali da dolaze i odvode zatvorenike. Izvukao sam se i izbegao odlazak u samicu i produženje kazne. Rečenica sa razglasa, „Dvorište je otvoreno“, je bila muzika za moje uši. Blokada je konačno bila ukinuta, i mogli smo da izađemo na svež vazduh. Kada sam stigao u ćošak u kome se skupljaju moji ortaci, dodali su mi pripaljeni džoint. – Gustavo Alvarez , četrdesetčetvorogodišnjak, koji je odslužio 10 godina u kalifornijskim kazneno-popravnim zavodima zbog oružanog napada

Još vode

U zatvoru sam godinama koristio trik sa rukavicom – u boksericama sam držao rukavicu sa tečnošću, tako da bude fina i topla. Drugi način je bila vodena igra. Nalivao bih se vodom počev od 4 ujutru, i do 8 ujutru mi je mokraća bila kristalno čista, kao da sam ljudski filter za vodu. To je bila čista voda, i bukvalno sam morao da pišam svakih pet minuta, ali to je bio način da se test prođe. Par puta sam se i otrovao vodom, to je baš loše. – Pavle Stanimirovic , četrdesetšestogodišnjak koji je zbog pljački proveo 16 godina po zatvorima države Njujork

TM (Tuđa mokraća)

Provedi 13 godina po zatvorima, i nagledaćeš se mnogo ludih sranja. A svako ko je proveo znatno vreme u zatvoru zna da je lako nabaviti drogu u „dvorištu“. Poslednji zatvor u kojem sam bio, kazneno-popravni zavod Makomb, nalazio se odmah izvan Detroita. Kao rezultat toga, priliv droge je bio redovan. Korumpirani čuvari i osoblje su je unosili. Ja lično se nikada nisam drogirao unutra. Ali jedni te isti momci, oni za koje su svi znali da se drogiraju, su stalno pozivani u kontrolni centar da daju mokraću. Gledao sm tipove koji su ispod nokata stavljali varikinu u prahu da bi zajebali test. Stavljali su i sredstva za kućnu hemiju. Nekada bi upalilo, a nekada ne bi. Ali najluđe mi je bilo kada tipovi plate nekome da se ispiša umesto njih.

Kada ćata iznenada pozove grupu od šest do osam tipova u kontrolni centar, svi znaju da ih zovu da daju urin. Panduri koji obavljaju testove obično rade samo u kontrolnom centru. Oni ne znaju svako lice. Ne kada u ustanovi ima 1700 tipova. Čovek bi jednostavno dao svoju identifikacionu karticu plaćeniku, koji bi otišao u kontrolni centar da se ispiša umesto njega. Uvek sam bio šokiran time kolika muda ti plaćenici imaju. Ali za to su bili plaćeni, a ponekad su bili i primorani na to. Viđao sam likove koji su to radili više puta. Stvari na koje su momci bili spremni da bi se drogirali i valjali drogu u zatvoru su bile legendarne, ali moj savet je da jednostavno ne završiš u zatvoru. – Alan Ganer Lindblum , četrdesetpetogodišnjak koji je odslužio 13 godina zbog iznude i pljačke banke u kazneno-popravnom sistemu Mičigena

Reklame

Imao sam 21 godinu, i bio sam zatvoren u Jangstaunu, u Ohaju. Moji ortaci i ja smo imali običaj da sedimo u mojoj ćeliji, duvamo i igramo Plejstejšn. Čuvari su znali da svi duvamo. U tom zatvoru se uvek osećao dim. Rano jednog jutra, posle klope, moja ekipa je počinjala dan buksnom. Ja sam imao osećaj da će te nedelje biti pretres ćelija, pa sam temeljno očisto svoju. Pošto sam mislio da nam sledi test, zamolio sam jednog prijatelja kome je urin bio čist da mi da malo, u bočici za kapi za oči. Neka tri dana sam nosio bočicu sa sobom, samo da bih bio siguran da sam spreman za test na drogu. Uskoro mi je sledila poseta, i nisam želeo da bilo šta to poremeti, ali nisam želeo ni da prestanem da duvam vutru.

I kao što sam rekao, bilo je rano jutro, posle klope, nekih 6 ujutru. Jedan od čuvara mi je pokucao na vrata ćelije i promolio glavu unutra. Podigao je nos, i pretvarao se da rukom tera dim od svog lica. „Vilijamse“, prodrao se. „Test na drogu! Svi morate malo da provetrite ćelije. Danas je pretres“. Pošto nas je čuvar upozorio, svi smo počistili moju ćeliju, a onda smo počistili i ostale. Otišao sam u poručnikovu kancelariju, gde sam stao u red sa drugim osuđenicima za koje se sumnjalo da su se drogirali. Umesto da me uputi u prljavi WC, jedan drugi čuvar mi je dao čašu da se ispišam u nju. Mislio sam da dobro motri na mene, ali sam uspeo da izvučem bočicu za kapi za oči koja mi je bila između nogu, i da u čašu štrcnem čist urin. Preživeo sam i mogao da pripalim novu buksnu. – Ijon Vilijams, četrdesetdvogodišnjak iz Vašingtona koji je proveo 17 godina po kazneno-popravnim ustanovama, zbog ubistva iz nehata

Pratite Seta Ferantija na Tviteru i Instagramu .

Prvobitno objavljeno na VICE US.