Književnica Lana Bastašić za VICE: Možda pišem zbog krivice
Autor fotografije: Juan Diego Valera. 
Intervju

Književnica Lana Bastašić za VICE: Možda pišem zbog krivice

Autorka romana "Uhvati zeca" priča o književnosti, Balkanu i ženama na njemu.
7.9.18

U umetničkoj galeriji Polet, nedavno je održana promocija romana "Uhvati zeca“ tridesetdvogodišnje Lane Bastašić. Spisateljica je rođena u Zagrebu, odrasla u Banjaluci, sa trenutnim prebivalištem u Barseloni gde uređuje časopis i drži školu književnosti. Objavila je dve zbirke kratkih priča, roman za decu i poeziju, dobitnica je nekoliko nagrada, i proglašena je za "jugoslovensku Elenu Ferante".

Kako književna kritičarka Jasmina Vrbavac u svom predgovoru o knjizi kaže "Luis Kerol i Elena Ferante u potrazi za belim zecom susreli su se u Zemlji čuda na brdovitom Balkanu… Bilo je očekivano da će se u 21. veku i kod nas pojaviti narativ o komplikovanom i u isto vreme opčinjavajućem odnosu dve osobe povezane suprotnostima od rođenja do konačnog buđenja. Ako je buđenje uopšte moguće u jednoj napaćenoj zemlji čuda gde nikada nije do kraja jasno na kojoj strani ogledala se nalazimo.“

Reklame

U "Uhvati zeca", dve drugarice Sare i Lejle (Lele nakon rata) u potrazi su za Lejlinim nestalim bratom Arminom. Sara je naratorka, koja kroz pisma Lejli pokušava i samoj sebi da objasni šta je htela da postigne time što je nakon godina svog "sređenog života" u Dabilnu nakon samo jednog Lejlinog poziva ostavila sve i pokupila Lejlu u bosanskom mraku ne bi li joj bila šofer do Beča. Na tom putu smenjuju se slike sadašnjosti i budućnosti koje nam sve jasnije oslikavaju rane, rezove i šavove od kojih su skrpljena njihova sećanja ali i one same.

Dok je Lana bila u Beogradu, razgovarale smo o njenom životu, književnosti i "hvatanju zeca".

VICE: Šta je bilo najteže uhvatiti rečima dok si se bavila temom ženskog prijateljstva?
Lana: Za mene žensko prijateljstvo u suštini i nije bilo osnovna tema. Htjela sam da pišem o stvaranju identiteta u zemlji u kojoj je cijela ideja identiteta dovedena u pitanje. Posebno me je interesovalo na koji je način ona koja priča priču privilegovana u odnosu na onu o kojoj se priča. Zato su mi bile potrebne dvije junakinje - jedna kojoj je odrastanje u Banjaluci bilo relativno neproblematično i koja je imala privilegiju da kasnije potisne gotovo cijelu Bosnu, i druga koja je, prosto zato što ima muslimansko ime, imala potpuno drugačije iskustvo u tom istom gradu.

Prijateljstvo je oduvijek bilo velika tema, način na koji ljudi mogu da služe jedni drugima kao ogledalo i otkriju o nama ono što možda ne želimo da bude otkriveno. Nažalost, toliko se malo piše o ženskom prijateljstvu da je to danas gotovo egzotična tema u književnosti.

U knjizi je svet muškaraca negde u pozadini, a kroji ženske sudbine, zadaje im modrice, gleda ih dok su u školskoj klupi, uzima im braću. Da li mu se i kako tvoje junakinje na neki način suprostavljaju?
Pokušala sam da pokažem da je taj "svijet muškaraca" zapravo jedna vrsta diskursa unutar kojeg moje junakinje treba da izgrade sopstveni svijet. Ponekad im čak nedostaju riječi da se u tom svijetu pronađu - Sara (pripovjedačica) u jednom trenutku kaže "junakinje tad nisu postojale". Čak je i pozicija junakinje u romanu dovedena u pitanje prisustvom idealizovanog i odsutnog muškog junaka. Čini mi se da se Lejla i njen brat bore za ulogu glavnog lika u Sarinom životu. Lejla se na taj način bukvalno bori za sopstvenu egzistenciju u priči, dokazuje i nama i pripovjedačici da ima pravo da bude junakinja u jednoj knjizi.

Kako je biti devojčica u vreme rata u Jugoslaviji?
Zavisi gdje u Jugoslaviji. Ja sam odrasla u Banjaluci i, iako je bilo nedostatka struje i nekih osnovnih potrepština, mogla sam bez problema da slavim svoje rođendane, igram se barbikama i gumenim vojnicima, pišem o svemu tome u svoj dnevnik, i tako dalje. Mnoge djevojčice nisu imale ove privilegije i možda je ta neka vrsta krivice ono što me je nagnalo da napišem ovaj roman. S druge strane, mogu da kažem da imamo makar jedno zajedničko iskustvo, a to je odrastanje unutar velikih muških narativa o zlikovcima i herojima, u kulturi gdje se ženski identitet sveo na binarizam djevica-kurva i uvijek se oblikuje u odnosu na muškarca koji je posmatra. Stoga smo mi uvijek nečije ćerke, nečije žene, nečije kurve, ali nikada samostalne jedinke van tog diskurzivnog kruga.

Priča o prvom seksu, menstruaciji i bacanju krvavog tampona kroz prozor ostavljaju jak utisak u knjizi. Kako bi priča izgledala da toga nema?
Prije svega, menstruacija je uobičajena pojava u životu pedeset odsto ljudi stoga je meni bilo nezamislivo napisati roman o odrastanju dvije žene u kojem se to ne pominje. U mnogim dijelovima našeg regiona menstruacija se i dalje vidI kao nekakva nečistost žene, dokaz njene povezanosti sa đavolom, koristi se u crnoj magiji, i tako dalje. Licemjerno je da se prostor na kojem su muškarci prolili toliko krvi zgraža jednog sasvim prirodnog procesa.

A prvi seks mi je bio važan kao neka vrsta inicijacije u onaj diskurzivni krug o kojem smo maločas pričale: narativ u kojem su žene definisane svojim međunožjem: nekoga su rodile, s nekim spavale, nekoga prevarile, i tako dalje. Roman bi bez toga vjerovatno bio ugodniji za čitanje, ali krajnje neiskren po pitanju ženskog iskustva.

Mnoge djevojčice nisu imale ove privilegije i možda je ta neka vrsta krivice ono što me je nagnalo da napišem ovaj roman.

O čemu sve ljudi koji su napustili svoju zemlju misle, kada misle o domu?
Pitanje doma je problematično u zemlji koja mijenja svoje ime svako malo, mijenja ime svoga jezika, kao i ime(na) naroda koji u njoj živi. Moja pripovjedačica je napustila svoju zemlju, ali ta zemlja je uvijek unutar nje. Povratak u maternji jezik nakon mnogo godina zapravo joj to i dokazuje: dokle god je jezika, gdje god da odemo nosimo sa sobom istoriju i kulturu koju smo potisnuli. Ne znam o čemu misle drugi, ali za mene se razmišljanje o "mojoj zemlji" uvijek vrati kada me neki stranac pita ko sam i odakle sam pa shvatim da mi treba esej na tri stranice da mu to objasnim. Na kraju se uvijek sjetim onog Alisinog: "Kako je čudno biti bilo šta."

Kako si birala mesta kroz koja prolaze junakinje od Mostara do konačne destinacije?
Htjela sam da "presiječem" Bosnu na neki način, to je bila neka prvobitna ideja. Mostar je košnica turizma, Jugoslavija pretvorena u suvenire i hostese u narodnim nošnjama. Jajce mi je bilo važno zbog Muzeja zasjedanja AVNOJ-a. Ono što je u sedmom poglavlju "Alise u zemlji čuda" luda čajanka, kod mene je ta avetinjska sjednica iz nekog vremena koje se moja generacija ne sjeća, iako je konstantno na njega podsjećaju.

Banjaluka je crna rupa u mojoj knjizi, povratak u izvor mraka. Zagreb je moj rodni grad, iako ga jedva poznajem, stoga sam mu dala tek jedan hostel u kojem otužni parovi prave djecu. A Beč je to veliko obećanje dobre budućnosti u kojoj je Bosna (koja je za mene u romanu zapravo Lejla) ponovo pod okupacijom, samo druge vrste.

Šta je ono što stranci nikad neće moći da razumeju kada je reč o Balkanu?
Stranci egzotizuju Balkan i romantiziraju ratove koji su se tamo desili. Nažalost, mnogi balkanski pisci igraju na tu kartu. Na Zapadu postoji nekakva tendencija kompartmentalizacije Drugog: ako si pisac sa Islanda, najbolje da pišeš o vikinzima, ako si pisac iz Meksika, treba da pišeš o kartelima, a ako si sa Balkana, surprise, moraš da pišeš o ratu. Jedino bijeli Amerikanac, čini mi se, može da piše šta god poželi.

Na taj smo način zaleđeni u vremenu, nije nam dozvoljeno da idemo dalje. Ono što mi se čini da većina stranaca ne razumije jeste da pisanje o Balkanu nije pitanje tematike, nego jezika. Nije teško napisati kliše ratnu priču (pogledajte samo šta se radi u Holivudu), ali ja u tome vidim neku vrstu prostituisanja svog kulturnog i istorijskog nasljeđa. Treba da razgovaramo o tome kako govorimo o ratu, kako govorimo o Balkanu i balkanskim identitetima. U suprotnome samo ostajemo na površini, kao ljudi koji stavljaju novi parket na temelj koji se urušava.