Jela sam bube sedam dana kako bih se pripremila za hranu budućnosti

FYI.

This story is over 5 years old.

Food

Jela sam bube sedam dana kako bih se pripremila za hranu budućnosti

Sedam dana sam se hranila isključivo skakavcima, crvima, i tarantulama.

Kad pojedeš goveđi odrezak od 500 grama, takođe trošiš 7,700 litra vode. Veći deo te količine ode na navodnjavanje šest kvadratnih metara ispaše koliko je potrebno za svakih pola kile krave. Istina, pola kile govedine sa salatom i prženim krompirom je ukusan obrok, ali izuzetno neefikasan način za apsorpciju proteina. Posebno ako se ima u vidu da svake godine na Planetu Zemlju stigne još 83 miliona ljudi željnih proteina.

Reklame

Ali rešenje postoji. Naučnici to zovu entomofagija, odnosno jedenje insekata. Ishrana bogata insektima, kažu, bi rastućoj populaciji mogla da obezbedi istu količinu proteina, masti, aminokiselina, vitamina, i minerala kao i ishrana na tradicionalnoj stočarskoj bazi, a trošilo bi se mnogo manje prirodnih resursa.

Ujedinjene nacije entomofagiju guraju još od 2013, kada je objavljen rad pod nazivom „Jestivi insekti: budućnost ljudske i životinjske ishrane“. Ovaj tekst je sa interneta preuzet 2.4 miliona puta u prva 24 časa; te godine, kao što se možda i sećate, ljudi su sa svih strana pisali „hamburgeri će se jednog dana praviti od skakavaca“.

Ali danas, pet godina kasnije, još uvek ništa od toga. Ekosistemi širom sveta su u još gorem stanju, a broj stanovnika planete se povećao za još pola milijarde. Ipak, nismo počeli da jedemo bube. Pitam se, da li je ishrana na bazi insekata zaista pravo rešenje?

Odlučila sam da se sama uverim.

Pripreme

Onlajn supermarket po imenu Edible Insects naizgled ima monopol na malom tržištu jestivih buba. Kupila sam skakavce sa ukusom bosiljka za 5 dolara, proteinski prašak od cvrčaka za 15 dolara, pržene cvrčke za 15 dolara, čapuline za 6 dolara, dve jestive tarantule za po 10, so od skakavaca za 17, mopane crve za 10, i jednu bočicu crnih mrava za 5. Ukupno me je izašlo 170 dolara za nedelju dana ishrane na bazi insekata.

Druga kompanija, Karma3 iz Melburna, me je velikodušno snabdela sušenim larvama muva, količina 500 grana, sve besplatno. Pitala sam Džejmsa Sekla kako se larve pripremaju, a on je rekao „Preporučujem ih u obliku salate, prilično su hrskave. A možete ih dodati nekoj testenini.“

Reklame

Ponedeljak

Prvo što sam saznala je da cvrčci imaju ukus prašine. Probala sam proteinski šejk na bazi cvrčaka; kao da sam pesak sipala niz grlo. Posle dva gutljaja, ostatak sam prosula i otišla na posao nezadovoljna i gladna.

Jedva sam izdržala do ručka i odlučno se okrenula bubama: Sipala sam muvlje larve u salatu od prženog povrća, po preporuci Džejmsa Sekla. “Hrskavo je, ukusa nalik na karamel-kokice“, tvrdio je. Naterala sam sebe da progutam što sam više mogla, ali smučilo mi se od pomisli da jedem potomstvo tropskih muva. Posle dva zalogaja briznula sam u plač.

Odjednom mi je palo na pamet da je sve ovo bila strašna greška.

Stvar je u tome što se užasno plašim buba. Sa sedam godina, ubedili su me da moram da spavam pokrivenog lica kako mi se ne bi uvukla uholaža ili crveni pauk. Godinama sam u snu držala ruke preko ušiju. Prestala sam to da radim, a danas sam veganka koja ipak ubija pauke. Gadni su, dlakavi, neprirodni, mrzim ih.

Ipak, nekako sam naterala sebe da pokušam da nedelju dana jedem samo insekte.

Profesor Arnold Van Huis, vodeći svetski stručnjak za entomofagiju i jedan od autora ranije pomenutog UN rada, bio je spreman da mi pomogne. Objasnila sam mu svoju fobiju, a on mi je rekao da većina ljudi lakše prihvata insekte u ishrani ako ih ne vidi. „Rađena su brojna istraživanja, a ustanovljeno je da je insekte najbolje sakriti u hlebu, rezancima, i drugim vrstama testa“, kaže Arnold preko Skajpa.

Reklame

Ipak, izazov leži u zameni osnovnih izvora proteina – tofu i mahunarke – bubama. „Ne oslanjajte se samo na užinu. Potrebno je uvesti ih kao glavnu hranu.“

Uveče sam podgrejala salatu sa larvama, i nije bila tako grozna. Hrskavost je podsećala na luk šalot, ali uspela sam samo pola porcija da savladam – zamišljala sam da me muve gledaju, i da će mi njihove nožice ostati između zuba. Otišla sam na spavanje poražena.

Utorak

Probudila sam se depresivna i gladna. Još šest dana. Nisam želela da jedem, ali pokušala sam bar da se obratim profesionalcima koji spremaju ovu vrstu hrane.

Jethro Canteen, restoran u Melburnu, nudi bube u jelovniku. Zapanjila me je njihova sposobnost da ukus cvrčaka maskiraju humusom. Hrana im je bila mnogo bolja od one iz moje kuhinje; porazgovarala sam sa Bilijem Zarbosom, suvlasnikom lokala.

Bili kaže da su cvrčke ranije nudili kao glavni sastojak jedne od salata, ali su ih pretvorili u prilog jer se nisu dobro prodavali – gosti su govorili da će doći nekom drugom prilikom da ih probaju. Ipak, Bili je uočio da se cvrčci sviđaju deci ispod 12 godina. „Moguće je da mladima još nije tako duboko usađen otpor prema insektima“, kaže on.

Te večeri, bila sam kompetitivno raspoložena. Ako može malo dete, zašto ne bih mogla ja? Tarantule sam sa pivom dodala u patišpanj. Iako su ovi pauci veličine ljudske šake bili najstrašniji od cele moje zalihe buba, ispostavilo se da su veoma ukusni, samo malo žilavi.

Reklame

Moji cimeri nisu mogli da me gledaju kako jedem tarantule, što me je iznerviralo. Svi oni za razliku o mene redovno jedu meso, ali pauci im smetaju. Zašto?

Sreda

Prošlo je 48 sati i već sam se uhodala. Za doručak bih sebe ritualno ubeđivala da spremim bube, onda pojela tek zalogaj dva, i do kraja dana ostajala gladna i nervozna. Ljutilo me je to.

Tog jutra spremila sam proteinski smuti sa dve kugle Grinsekta (spirulina, cimet). Nekako sam pojela pola. Tako besna, pitala sam se šta me sprečava da dovršim obrok? To je samo smuti, jebote? Veganka sam pet godina, a sad mi odjednom smetaju cvrčci u šejku?

Trebalo mi je da me neko drži za ruku. Ubedila sam dečka sa zajedno probamo sendviče sa povrćem i cvrčcima. Nisu bili nešto, ali bilo mi je lakše u društvu. Savladala sam pola obroka pre nego što je on rekao da mu je odjednom muka, pa se i meni nešto slošilo.

Etički me je uznemiravalo to što sam bacala hranu. Inače u restoranu ja oližem tanjir, bukvalno, i noževe i viljuške, samo da se ne baci. Ali ove nedelje prosipala sam bar po pola šejka od 15 dolara u sudoperu. Volim životinje a volim i da kritikujem se koji jedu meso; nema smisla da se tako ponašam.

Četvrtak

Restoran Noma od dve Mišelin zvezdice u Kopenhagenu poznat je po tome što jastoga služi sa živim mravima. Ja sam probala da namažem pastu od mrava na tost. Moj cimer Bred pojeo je jedno parče i oduševio se: „Kako smo samo woke!“ Bilo mi je lakše uz njegovu podršku. Savladala sam ceo obrok i osetila se ponosno. Nije mi više bio bitan kvalitet hrane, samo sposobnost da nekako svarim bube. Najzad mi je to pošlo za rukom.

Ručak sam samouvereno preskočila, a za večeru uzela da spremim tortilje sa čapulinama – velikim smeđim meksičkim skakavcima – ali sam naišla na vlas plave kose u pakovanju. Zgadilo mi se, pa sam počela da brinem o higijeni pripreme skakavaca. Sve se tu nadovezalo jedno na drugo i opet mi se sistem raspao.

Reklame

Profesor Arnold Van Hius kaže da su bube neuporedivo bezbednija hrana od stočnog mesa. Svinje su daleko srodnije čoveku nego skakavci, objasnio je, pa su „njihovi patogeni potencijalno opasni po ljudsko zdravlje.“ Ubedila sam sebe da mi od taksonomski udaljenih čapulina neće biti ništa, pa sam na silu pojela tortilju. Onda sam povratila i zaplakala.

Petak

Ovde mi je već bilo grozno. Evo šta sam upisala u dnevnik: „Sve vas mrzim. Neću da me iko gleda ni da me pita zašto jedem ova sranja. Dođe mi da se ubijem.“ Suicidne misle proizašle su direktno iz nedostatka hrane. Ove epizode manije bile su posledica nezadovoljenih energetskih potreba.

Pod utiskom sinoćne traume, preskočila sam doručak i odvezla se biciklom na posao. Počelo je da mi se muti pred očima, a noge su mi klecale. Halucinirala sam zbog nedostatka hrane. Priviđali su mi se providni oblaci nalik na one iz Studio Ghibli produkcije.

Otišla sam do doktora istog popodneva, ali sam u prijavi upisala broj telefona umesto prezimena. Dečko i cimeri primetili su da sam bleda i namrštena. Pitala sam Dr Lizu Vajtmarš, lekara opšte prakse, da li umirem. Rekla je da ne umirem, ali me je ipak upozorila: „Ako nastavite sa ovakvom ishranom duže vreme, izazvaćete ozbiljne zdravstvene posledice.“ Za četiri dana oslabila sam 1 kg, a manjak energije izazivao mi je frustraciju odnosno nagle promene raspoloženja.

Shvatila sam da je hranljiva vrednost bube zanemarljiva ako ne uspeš da je pojedeš. Shvatila sam i da mi je lakše da sebe izgladnim nego čak i da pomislim na bube.

Reklame

Subota

Odložila sam ručak i uzela lizalicu od zašećerenog škorpiona kako bih se oraspoložila. Bila je sa ukusom banane. Gledala sam je i pitala se koliko li je bolelo škorpiju da je preliju topljenim šećerom.

Početkom nedelje, konsultovala sam Dr Metju Rubija, američkog predavača i stručnjaka za percepciju hrane. „Smatra se da insekti uglavnom ne osećaju bol. Ipak, moguće je da grešimo. A za svaki kilogram hrane, ubijamo bezbroj insekata.“

Argument u prilog mesarske industrije glasi, zakolješ jednu kravu i nahraniš desetak ljudi. Ali kod buba, da bi se nahranio jedan čovek, potrebno je ubiti na hiljade insekata. Etički sumnjivo u najmanju ruku.

Te subote, moja cimerka je pozvala goste na večeru. Svi su jeli špagete, a ja sam se mučila sa svojom testeninom i prelivom o larvi. Loren je pokušala da me ohrabri i rekla da joj larve liče na kapar, ali samo me je rasplakala. Rekla sam sebi da su se sigurno tako osećali prvi vegani kad su prešli na tofu, ali cimer me je podsetio da tofu ne krcka pod zubima kao sušene larve insekata.

Nedelja

Posle šest dana probne entomofagije, nisam uspela da se naviknem da jedem bube. Prihvatila sam da nade više nema. Ako ni ja nisam spremna na ovo, kolike su šanse da tamo neki konzervativac u skupštini izglasa ovo? Nema šanse, rekla sam sebi. Nikakve.

Pozvala sam tatu, a on me je podsetio da je i njemu bilo jako teško kad se odrekao mesa pre dvadeset godina. Veganizam je bio prilična novina u to vreme. „Možda će i te bube biti trend jednog dana. Možda možeš da utičeš na ljude i promeniš im mišljenje o tome šta treba jesti a šta ne.“

Bio je to poslednji dan, obećala sam sebi da neću dozvoliti da kupljene namirnice propadnu. Napravila sam palačinke sa prelivom od banana i buba. Prevrtala sam ih i mislila o nedelji koja ostaje za mnom. Moji deda i baba, konzervativni Grci, nisu razumeli šta pokušavam. Nije razumeo ni tata vegan. Nisam ni sama razumela, ako ćemo iskreno. Palačinke su mi bile očekivano odvratne.

Dok sam ih bacala u kantu, setila sam se stava Arnolda Van Huisa o gađenju od buba: „Apsolutno je društveno uslovljeno. Potrebno je prosvetiti javnost, učiniti insekte prihvatljivim za običnog čoveka.“

Nisam uspela u tome. Ali pošto sam najzad prihvatila da za mene insekti nisu hrana budućnosti, rado sam se okrenula drevnoj ishrani, štetnoj po prirodu ali ukusnoj: puter od kikirikija na tostu bez buba.