usamljenost

Koliko se mladi u Srbiji danas osećaju usamljeno

Usamljenost ubija više ljudi nego alkohol i droga zajedno. Ipak, rešenje za usamljenost nisu lekovi, već ljudi sa kojima možemo da razgovaramo, da podelimo nešto svoje.
samoća
Fotografija: Flickr

Na tribini pod nazivom "Šta je usamljenost i kako je prevazići"u Domu kulture Studentski grad, govorio je konstruktivistički psihoterapeut Milan Damjanac. Živimo u vremenu internet reprezentacije, vremenu u kome je kolektivni identitet oslabljen. Jedna od stvari koje je liberalna ideologija donela jeste narativ, priča o tome kako je izuzetno važno biti individua i da se kao takvi moramo razlikovati od drugih ljudi. Koliko je taj narativ uticao na našu usamljenost?

Reklame

Mnogi povezuju usamljenost i samoću. Samoća je odsustvo ljubavi i podrške, dok usamljenost predstavlja prisustvo ljudi sa kojima možemo da razgovaramo, ali se ne osećamo prihvaćenim i ne postoji neki suštinski odnos.

„Internet nije ni dobra ni loša pojava, on je samo pojava, isto kao i struja. Mreže nam mogu koristiti da kroz njih dođemo do nekog ljudskog kontakta, a ne da se on na njima završava. Sa druge strane, priča o tuđim životima je svakodnevno opterećivanje. Jedni koji su uspeli u takvom sistemu šalju njihovu sliku drugima, da li je ona lažna ili prava to ne možete da utvrdite, važno je da je ona reprezentovana“, objašnjava Damjanac.

Usamljenost po statistikama ubija više ljudi nego alkohol i droga zajedno. Ljudi opravdavaju svoju usamljenost zbog različitih stvari u svom životu – ja sam introvert, ili sam vodolija u horoskopu, imao sam teško detinjstvo, to je moja unutrašnja osobina, moj portret…

Ono što je rešenje naše usamljenosti nisu lekovi, rešenje je da imamo ljude sa kojima možemo da razgovaramo, da podelimo nešto svoje. Mora da se pristane na nešto na šta se u našoj kulturi nikad nije pristajalo - na grešku. „Ako ste tražili, niste dobili ili vas je neko prevario, to nije strašno. Nismo naučili da prihvatimo grešku. Ljudi se odmah uhvate i kažu – vidi kako sam loš, mene niko nikada neće razumeti… Mi se bojimo da tražimo jer ćemo možda biti odbijeni i ismejani. O tome mora da se priča, taj strah mora da se prevazilazi. Odnos uloga je nešto što leči usamljenost, da mi razumemo šta osoba želi i kako možemo to isto da vratimo. Treba da zapravo verujemo u to vreme koje provodimo sa drugima“, rekao je Damjanac.

Reklame

Koliko se mladi danas osećaju usamljeno? Da li je teško priznati da nemamo osobu koja nam je potrebna i kojoj verujemo? Šta uopšte znači „tražiti“ ljude? Da li ne odustajamo od toga da krivicu za našu usamljenost svaljujemo na vreme, tehnologiju i neizostavni internet? Koliko uopšte razumemo sebe i u mogućnosti smo da se odupremo ultramodernim tokovima i svetu permanentne reprezentacije?

Mina Vasović, 21

VICE: Da li misliš da moramo da se obratimo psihologu ili psihoterapeutu ako smo usamljeni?

Mina: Rekla bih da je psihoterapija privatan sektor i da tebi to tvoje osiguranje ne pokriva. Ali ova neka forma koja se generalno dosta promoviše, baš bih to promocija nekako naglasila. Bila je odlična tribina, ali posetila sam mnogo tribina na ovakvu temu i uglavnom su bili ljudi koji su psihoterapeuti, po čemu dobijam neki utisak da se psihoterapija prodaje.

Da li se ti ikad osećaš usamljeno?

Pa da, da, kako ne, e sad usamljenost u smislu imam ja podršku porodice i prijatelja, međutim rekla bih da postoji više vrsta usamljenosti i da može tebe da razume porodica ali potrebno je i da te razume neko ko je tvoj vršnjak, ko se nalazi u nekoj sličnoj situaciji.

Da li misliš da je glupo „tražiti“ neku osobu?

Ne mislim da je glupo tražiti, nego je pogrešno upotrebiti izraz tražiti – tražim dečka, tražim drugara, nije to nešto što se traži, to je neki splet okolnosti da li sudbina da li slučajnost da li i jedno i drugo zajedno ali ljudi se nađu. Mislim, ko je našao dečka i rekao e sad idem da tražim dečka, to tako ne funkcioniše, ja verujem da je tako.

Reklame

Da li društvene mreže utiču na usamljenost?

Tebi je dostupno sve, ali ako čovek nauči da filtrira neki sadržaj, ako nauči koji sadržaj nije za njega, uvek ima pravo da otprati nekoga ili neku stranicu.

Da li su svi ljudi sposobni da to urade?

Mislim da nisu. Ne krivim Internet eru i ono što najmanje volim je kada ljudi to kažu da su mladi ovakvi mladi onakvi i baš onako sam na strani mladih čak i na strani onih koji slušaju Jalu i Bubu jer to im se servira i oni se snalaze na način na koji umeju. Ti bi bio čudak kada ne bi bio u toj priči i moraš da budeš u toku (moraš, mislim naravno da ne moraš) međutim kul je biti u toku na pravi način.

Šta bi poručila onima koji se osećaju usamljeno?

Verujem da usamljeni nađu usamljene, eto to.

Milica Đurović, 23 godine

VICE: Da li je danas tabu reći da si usamljen?

Milica: U današnje vreme mislim da jeste. Pogotovo što smo toliko okruženi raznim sadržajima i mrežama gde je neka stigma da ne postoji usamljenost, a zapravo niko ne razmišljao tome šta je čovek sam sa sobom. Često se i ja osećam usamljeno, iako sam okružena sa puno ljudi i to je ono što mi je bilo zanimljivo na večerašnjoj tribini, da možeš da budeš sam iako si okružen ljudima.

Da li onda imaš nepoverenje prema ljudima?

Prilično da, ali preispitivala sam se i mislim da je psihoterapija jedan od načina na koji može da se prevaziđe ta usamljenost, samoća.

A ukoliko ne?

Svakako neko preispitivanje pre svega sebe, da saznaš šta ti je, zbog čega i onda posle toga neka akcija.

Reklame

Da li si ti nekada upoznala nekoga na Internetu?

Na Internetu, iskreno slabo, to mi se nije desilo, mada bih volela da iskusim i taj deo, više sam upoznavala uživo ljude i na taj način ostajala u kontaktu. Mislim da su nam društvene mreže donele dosta toga dobrog ali postoji ta iluzija da komuniciramo, a toliko smo odvojeni i sami sa sobom, gde se stvaraju loše emocije i podloga za neke kasnije bolesti.

Teodora Tešić, 21

VICE: Da li ti je koristila priča o usamljenosti ?

Teodora: Iskreno nisam čula ništa da mi je sad epski otvorilo oči ali mi je jako drago što sam ovde i što vidim da se o tome govori, jer bi verovatno meni značilo pre nekog vremena da sam bila na ovakvom događaju. Mislim da trenutak kada ti shvatiš i osvestiš koliko može da ti bude dobro jako želiš to da podeliš sa drugima i želiš svima puno da daš.

Da li je to bila jedna od poruka predavanja?

Ja verujem da svako projektuje i čuje ono što želi da čuje, mislim da je nekako neka pozitivna motivacija izašla iz ovoga.

Da li ti je teško da podeliš samu činjenicu da si usamljena?

Problem je što smo naučeni da je to loše. Ja iskreno, kao introvert volim da se osamljujem u smislu da crpim svoju energiju i vraćam kao ono kad telefon puniš otprilike, ja tako funkcionišem. Gde na primer postoje ljudi koji iz svih tih socijalnih relacija crpe svoju energiju. Mislim da moramo da prevaziđemo sve to što su nas naučili da je loše i da moraš da ćutiš kada ti je teško, ajde budi jaka šta ti tu sad cmizdriš, što si tako kilava i jadna. Trenutak kada to podeliš vidiš kako kreće da se pojavljuje sistem podrške oko tebe i da postoje ljudi koji se osećaju isto tako, koji će te saslušati.

Reklame

Da li si skeptična pri upoznavanju sa ljudima?

Mislim da to ne vodi nikuda. Jer ako polaziš sa tim pogledom u svet bolje da ostaneš kod kuće. Možda bi neko rekao da je to naivno ali mislim da na sopstvenim greškama možeš najviše da naučiš, a ne da ti neko nešto kaže.

A šta bi ti poručila onima koji se osećaju usamljeno?

Želim da svako danas samo pita jednu osobu pored sebe kako je i da sasluša koji njen odgovor. Sigurna sam da će to pokrenuti razgovor i da se neće više osećati tako.

Sonja Ninkov, 21

VICE: Hej Sonja, kako si?

Sonja: Jaooj, hvala na pitanju! Ne, zaista je lepo je čuti, kad te neko pita kako si. Trenutno sam baš dobro, osećam se baš dobro jer su se pokrenule neke stvari i osećam kao da ima ljudi koji osećaju iste te stvari.

Da li se ti nekad osećaš usamljeno?

Igrom slučaja sada se nalazim na takvom mestu u svom životu, gde imam prijatelje koje znam da iskreno zanima kako se osećam i osećam se sigurno da im kažem EJ nije mi dobro muči me to i to, ne tražim nužno rešenje, samo da mogu nekome da kažem, da tog nekog zaista zanima. Bude mi bolje samim tim što podelim.

Kako vidiš da je Internet uticao na usamljenost?

Ujutru otvorim Instragram i prve stvari koje vidim nisu neka realnost baš su našminkana i provučena kroz filter to samim tim stvara meni pritisak da treba tako da se osećam i tako da izgledam i moje „Ja“ je tu vrlo poljuljano.

Kako se nosiš sa tim?

Postavila sam sebi izazov u kome mesec dana dok ne namestim krevet, ne doručkujem, ne umijem se, sama sa sobom ne raščistim neke misli, ne uzimam telefon u ruke, osim da isključim alarm. To mi je kao neki detoks. Ne smeta mi nužno uvek kada vidim nešto što mi ne prija ali baš mislim da samo gubimo kontakt sa sobom.

Reklame

Šta bi poručila usamljenima ?

Da ode i kaže nekome, ej nije mi dobro, možda to nužno neće biti odgovor koji je očekivao, ali je onda možda potrebno da pita baš sebe - kako si, kako sam i zbog čega je to tako.

Nikola Aleksić, 19 i Nina Jovanović, 20

VICE: Da li ti je značilo ovo predavanje?

Nikola: Nisam često prisutan na ovakvim predavanjima. Saznao sam neke stvari koje ranije nisam znao, ali da mi je nešto previše značilo ne mogu da kažem da jeste.

Da li misliš da je komunikacija danas problem?

Kada je išla prezentacija sedeo sam pored Nine, par puta sam je dodirnuo da bih to potvrdio, osećao sam tu potrebu jer mislim da jeste, ja sam prvi sam imao takav problem.

Šta te nateralo da se promeniš?

Drugari najviše, okruženje. Nisam bio komunikativan sa drugim ljudima, već samo sa svojim društvom. To ne znači da sam introvertan, zatvoren u sebe, već da sam bio zatvoren sa svojim društvom, nisam mogao da pristupim drugim ljudima i pomoglo mi je to što sam video njihov pristup. Kada izađem napolje, na trening, kada vidim druge ljude da rade isto što i ja, lakše stupam sa njima u kontakt, nego kada ih vidim sa strane.

Koliko se ljudi druže u domu?

Nina: Druže se, ali mnogo manje nego pre. Danas je drugačiji život u domu, ja prva kad dođem, legnem na krevet pustim neki film ili seriju, kuckam u telefon. Moji roditelji su takođe živeli u domu i tada su ljudi na neki način bili primorani da komuniciraju u potpunosti van mreža. Internet nas toliko prebukira informacijama da čim ustanem ja ga mahinalno upalim i skrolujem stranicu. Treba biti otvoren za sve informacije koje nam on pruža ali i posećivati fizički razna mesta, pa ćemo se sresti sa nekom osobom.

Nikola: Ja mislim da se ljudi druže jer su što Nina kaže, donekle i osuđeni na druženje,. Ja sam prisustvovao skoro tako jednoj situaciji. Crko nam je autobus i tek 20 minuta nakon što se to desilo drugi ljudi su krenuli da razgovaraju. Da li je to trebalo da se desi da bih ja stupio u kontakt sa nekim?