FYI.

This story is over 5 years old.

Svaštara

Provela sam novogodišnju noć sa porodicom, na groblju

Prestara sam za žurke, ne daje mi se tolika kinta za jednu noć, sa prijateljima sam stalno . Da idem na Trg, da slušam Cecu, stvarno mi ne pada na pamet. TV program je tradicionalno očajan i kao takav, otpada. Šta mi onda preostaje? Da budem sa...

"Gde ćeš za Novu" je pitanje koje mi skače po živcima negde od kraja novembra, i dugo sam muku mučila ako ne bih imala spreman odgovor. Ali me sada ta navodna radoznalost, čija je svrha ili privaljivanje ili samohvaljenje, utucava na drugačiji način.

Naime, prestara sam za žurke, u stvari, ne daje mi se tolika kinta za jednu noć, makar u najavi bila najluđa. Sa prijateljima sam stalno, doček sa njima bi simbolično prizvao dosadu, a verovatno bi takav i bio. Probala sam i da putujem, da mi u narednoj godini krene po putovanjima, pa me je simbolika izdala. Da idem na Trg, da slušam Cecu, stvarno mi ne pada na pamet. TV program je tradicionalno očajan i kao takav, otpada.

Reklame

Šta mi onda preostaje? Da budem sa porodicom, na Novom groblju.

Jeste da su raštrkani, ali jedan đir će sve da ih pokrije. I one čije je večno konačište na drugom mestu, jer ovde imaju predstavnike.

Fotografije: Dragana Nikoletić

Predložim dečku (premda je to neumesan termin za nekog ko je prevalio četrdesetu) da ide sa mnom, čisto da odbije ludake koji znaju da se prikače na groblju, naročito kad padne tama. S druge strane, red je da upozna moje pretke nakon prilično duge veze, prilično slične braku.

Hoće, u trenutku kaže oduševljen idejom, idealnom da se prepriča u društvu. Kasnije se ispostavlja da ga mrzi, zapravo, da mu je previše hladno na realnih minus petnaest. Još bolje, mislim se u sebi, bar ću biti sama sa sobom i svojim mrtvacima.

Groblje je u ovoj noći jedino neokićeno mesto i već samim tim deluje avetinjski. Glavna kapija je širom otvorena, a u portirnici sedi Borko. „Nije vam bezveze što noćas radite", retorikom zabašurujem Borkovu primedbu da moja zvanična poseta kao reporterke nije po propisu.

- Ma kakvi, sve je to deo posla, što bi rekao Bili Piton, poziva se Borko na ikonu grobara iz filma Maratonci trče počasni krug. Izlazi iz tople kućice da mi čestita, ali i upozori.

- Čuvajte se, groblje je noću stecište destruktivne omladine, verovatno misli na sataniste što žvrljaju pentagrame ili sekundarce što čupaju bronzu. Deo mene upravo želi da ih sretne, ali veće parče misli – daleko im lepa kuća.

Vizuelno, sve je apsolutno mirno među humkama prekrivenim svetlucavim snegom, sija se tek poneko kandilo, jer naš narod ako nešto poštuje – to su mrtvaci. Ali zvučno, i pokojnici se provode kao nikad! Iz obližnjeg studentskog doma piči tehno, iz okolnih kafana se ore narodnjaci. Romski melos se, iz drugog pravca, meša sa novim talasom. A onda – ratatatatatatata – sledi rafal petardi.

Reklame

Ni slika zadugo nije tiha, noćnim nebom se rasipa vatromet. Malo ovde, malo onde, ima se, može se.

Prvo idem kod majke, ona je spakovana u rozarijum ili kolumbarij, nikako da zapamtim razliku. U pitanju je kasetica na zidu, gde ima mesta za dve urne, u jednom od bezbrojnih blokova kremiranih stanovnika Beograda. Stešnjen je život u gradu, i pre, i posle smrti.

Teško je nalazim, ovde nisam redovna, a kaseta ima sve više, istih dizajnom i sličnih po tragovima poseta. Tu je, smeška mi se sa izbledele slike, zauvek mlada i lepa. „Ćao, mamice", kažem joj, a ona ni da bekne. Ipak se ljuti što je tako retko obilazim, a možda i zato što nisam platila grobarinu. Na moj opušteni imidž je odavno navikla, suprotan njenom stilu, pa to sigurno nije razlog za nemu kritiku.

Šta da joj dalje kažem, razmišljam dok pokušavam da upalim sveću. Prsti mi se lede, upaljač neće da kresne. Najzad uspevam, plamen em osvetljava, em zagreva smrznuti deo okolnog prostora. Da zapalim jednu cigaricu, možda će nam lakše ići? Upaljač opet izdaje, ali sveća u noći bez vetra srećom čuva vatru. Čista blasfemija, gledano sa strane, a iznutra ništa.

Ič ne osećam, tako je davno moja majka otišla, i tako smo davno sravnale račune. Emocija nema, kao ni kad je umrla, pa ponovo pomislim da sam čudovište. Jebiga, takva sam, kakva sam, šta ima kome da se pravdam?

Sveća se gasi, pa mi je to znak da je ponesem. Bitna je simbolika paljenja, a ta sveća mi je jedina. Srećno ti bilo, majčice, ma gde da si, a to što sam stipsa, i što nisam nabavila više sveća, delom je i tvoja krivica.

Reklame

Koračam dalje, ka porodičnom grobu bivšeg muža koji je pred kraj prošlog januara (ili februara?) i sam preminuo kao već bivši, ali je on sa ocem na Lešću. Očekujem više sentimenta, jer je njegova jedina smrt koja me je ikada kosnula, premda mile i drage sahranjujem od četrnaeste. Ali i to grobno mesto valja naći. Teturam među humkama, upadam u smetove, okliznem se o ploču, držim se za krstove, umalo da padnem, kao u filmu. Ili, kao da i mene nešto vuče dole, a ja se ne dam.

Pomaže mi mesec, polutka na maglovitom nebu. Prepoznajem nos baba Nevenke koji je Dragoljub nasledio. Koliko smo puta, naročito s početka braka dugog skoro 20 godina, ovde zajedno bili. Prčkali, sadili, čistili, stavljali crvena jaja o Pobusanom ponedeljku. Međutim, mraz kao da je zaledio i moje srce, ni suza da kane. Čak ni ona najodanija, iz samosažaljenja. Opet sveća, opet cigara, da dam sebi vremena.

Džaba, prazna sam, kao stara kanta. Idemo dalje! Naravno, sveću sam opet ponela.

U blizini je grob neke Mirjane, tragično počinule dok je bila vrlo mlada. Zapala mi je davno za oko jer je na njemu uvek bilo puno cveća, što su primetili i kradljivci, pa je jednog dana tu osvanula kletva. „Lopovi, prokleti", pisalo je štampanim rukopisom Mirjanine majke ili sestre koje su, kako se ispostavilo, ovde neumorno dolazile. Zabetonirane bolom, krivicom, tradicionalnim srpskim mitom…

Ispostavilo se, davno, i da sam Mirjanu posredno znala, odnosno njenog verenika, što sam saznala ne od njih, već iz nezavisnog izvora. Poriv da je obiđem je u tom bio veći, pa ću i njoj nazdraviti u novogodišnjoj noći. „Moji su drugovi biseri rasuti…", Bajaga dopire iz ko zna kog razglasa. Avaj, danas me ne dotiču ni ti tužni stihovi, ni scena uvek upaljenog kandila.

Reklame

Sledeći je grob mog bivšeg momka s kojim sam živela pre muža. Da sam na mestu svog sadašnjeg dečka, ozbiljno bih se zabrinula zbog statistike. Tu već gubim strpljenje, ne mogu da ga tražim među naherenim spomenicima. Nemam nikakvu grižu savesti, već samo gledam kako da se iskobeljam iz snega. Ako i dalje budem bauljala, sneg će postati blato.

Obići ću još babu i dedu, kao sponu sa pokojnim ocem. Majčina majka je na groblju u Zagrebu, a otac na stratištu u Jajincima. Moj „tajko", kako sam ga zvala po ličnom zahtevu, a ne bliskosti, takođe je na Lešću. Ne samo zato što su mu roditelji zauzeli „herbarijum", združeni kao nikad za života, već zato što je imao druge nazore o sahranama. Hteo je u zemlju, a ne u urnu.

Ovde ostavljam sveću, i dalje ravnodušna. Pomislim kako je maćeha jedva pronašla fotografiju za grobnu ploču na kojoj se moj otac smeši, i to zvanično, na venčanju. Na tome se zadržavam, ne ponirem dublje u naše odnose.

Po nebu pršte šarene varnice, a ja, sleđena, ne uspevam da tu apsurdnu scenu ovekovečim. Atmosfera je i idilična, i sablasna. Nigde nikog, pa ni destruktivnih omladinaca, ni bronzane mafije. Pripiša mi se negde oko Aleje počasnih građana. Ne osećam se bizarno dok žutim belinu pod čizmama. Borko je već usnuo, pa kao da se iskradam.

Jedva hvatam taksi, i još teže ućutkujem taksistu. Mogu da pretpostavim šta bi on sve imao na ovu temu da filozofira. Hoću u toplom da saberem misli o životu i smrti, da eventualno procenim koja je besmislenija. Nešto se trtiš, mučiš, napreduješ u službi, kurcobecaš oko veza, rađaš decu koja brzo odlaze svojim putem, raduješ se Novim godinama… I u kosmičkom treptaju oka – jednostavno nestaneš.

S druge strane, deviza „u se, na se, poda se", za mene ne igra, pa se sve nadam da nečeg posle ima. Da i za prase ima raja posle Božića.