FYI.

This story is over 5 years old.

Svaštara

Da li ti je život u stvari sjeban ako si jedinac?

Verovatno ste već čuli za neku verziju pojave koja se ponekad naziva "sindromom jedinog deteta".

Verovatno ste već čuli za neku verziju pojave koja se ponekad naziva "sindromom jedinog deteta": navodno deca bez braće i sestara kao mala dobiju toliko roditeljske pažnje da se pretvore u nepodnošljive, zahtevne osobe. Prema tom izanđalom stereotipu, Anđelika, razmažena trogodišnjakinja bez brata i sestre iz Rugrats kad je porasla pretvorila se u nekakvog megalomanijaka koji neprestano traži pažnju, poput bivšeg direktora Federalnih rezervi — i sina jedinca — Alana Grinspena.

Reklame

Druga verzija ove teorije potiče iz Kine, gde, ako ste rođeni pod "politikom jednog deteta", vi ste navodno deo generacije sebičnih jedinaca koje zovu " mali carevi".

Sa jedne strane, svođenje čitavog psihološkog profila ljudi na jedan takav faktor deluje površno. Ipak, ako nešto naizgled toliko nevažno kao što je broj reči koji čujete pre nego što navršite tri godine može da ima naučno dokazan uticaj na to u kakvu ćete osobu izrasti — to što ste jedino dete mora da vam uradi nešto, zar ne?

Da bismo razlučili činjenice od mita, pronašli smo stručnjake za to kako je biti dete bez braće i sestara. Doktorka Toni Falbo sa Univerziteta u Teksasu jedan je od vodećih svetskih istraživača u jedino-dete-itisu. Doktor Karl Pikhart je terapeut koji je proveo godine u rovovskom ratu sa porodicama, uključujući i one s jednim detetom, a potom napisao par knjiga o tome šta je otkrio.

_________________________________________________________________________

Upoznajte najmlađe korisnike medicinske marihuane

_________________________________________________________________________

VICE: Krenimo pravo od izvora: jesu li roditelji jedine dece na bilo koji način drugačiji?

Karl Pikhart: To jedino dete je prvo i poslednje dete koje će ti roditelji imati i to je jedina šansa koja im se ukazuje u roditeljstvu, tako da stvarno žele da to urade kako valja i treba. U toj porodici se ulaže veliki napor da se prema detetu ophode najbolje što mogu, a dete zauzvrat —zbog vezanosti za roditelje — zaista želi da se ophodi najbolje što može prema roditeljima i da se pokaže dobro pred njima, tako da, generalno gledano, to baš nije neka opuštena porodična situacija.

Reklame

Toni Falbo: U nekim porodicama s jednim detetom, roditelji nisu preterano zainteresovani za to dete. Možda su ga dobili slučajno. Ili u nekim kulturama morate da imate dete, jer tako ste dobili potvrdu da ste zapravo u braku. I onda kad za to dođe vreme, pošalju dete u internat ili, znate već, nisu nešto posebno posvećeni tom detetu. Ta deca potencijalno pate i od raznih drugih problema, ali to nije tako čest slučaj u Sjedinjenim Državama.

Jesu li nepažljivi roditelji jedinaca drugačiji od drugih nepažljivih roditelja?

Falbo: Čovek može da odvoji samo određenu količinu pažnje u jednom datom slučaju. Zato se neka deca izvuku nekažnjeno s mnogim stvarima zato što roditelji prosto ne znaju za to.

Ali jedinci obično dobiju veću količinu pažnje od roditelja nego što bi inače, zar ne?

Pikhart: Jedino dete dobije svu socijalnu, emocionalnu i materijalnu roditeljsku brigu koju roditelji mogu da daju. To znači da s jedne strane nju ne moraju da dele ni sa kim, ali s druge moraju u sebe da upiju sve što im roditelji daju.

Vaše istraživanje je konkretnim dokazima pokazalo da je to zapravo dobro po njih, zar ne? Imaju veće samopouzdanje.

Falbo: Ne može se reći da imaju nešto posebno veliko samopouzdanje, ali u proseku statistički gledano prolaze nešto bolje, mada to može da bude i jedinica na skali od 20; tako da to nije nešto mnogo velika razlika. Dovoljno je da je bude statistički značajna. I, naravno, biće mnogo različitosti: imaćete ljude s niskim samopouzdanjem i ljudi sa veoma visokim. Dakle, gledamo prosečan rezultat kod grupe ljudi.

Reklame

Ali da li to znači da su oni puni sebe?

Pikhart: Oni obično imaju veće samopouzdanje zato što se ugledaju na odrasle. Često su opušteni u društvu odraslog autoriteta i ne ustežu se da dignu glas pred odraslim autoritetom, zato što do određene mere stavljaju sebe u istu ravan s tim odraslim autoritetom.

Kako znamo da su opušteni u društvu odraslih?

Falbo: Imamo jake anegdotske dokaze za to. Nastavnici koji imaju jedince u razredu kažu da su oni opušteni u interakciji sa nastavnikom. Za razliku od slučajeva u kojima potičete iz velike porodice ili ste u njoj kasnije rođeni, možda nećete morati da provodite toliko vremena koncentrišući se na ono što nastavnik govori.

Pošto razgovaraju s odraslima, da li jedina deca brže nauče psovke?

Falbo: Ne znam [smeje se]. To istraživanje još nisam radila. Možda bi trebalo da postavite to pitanje na internetu i vidite šta ljudi misle. I javite mi rezultate!

Sve to zvuči sjajno, ali ima li loših strana?

Pikhart: Loša strana je da mogu biti veoma strogi prema sebi — kad kažu sebi: Ja sam u ovoj porodici, imam jednako pravo glasa kao i roditelji i imam ravnopravni status , ponekad primenjuju jednake standarde i govore sebi: Moram u ovom da budem jednako uspešan kao moji roditelji i imaju preterane standarde za postizanje uspeha. Tako da gone sebe prilično žestoko. Ako imate jedino dete, uopšteno gledano, možda nećete morati mnogo da ih gurate, zato što oni već preteruju gurajući sami sebe.

Reklame

PROČITAJTE: Mama i tata, oni stvarno mogu da te sjebu

Kako to može da im škodi?

Pikhart: Umeju da budu prilično samokritični kad ne uspeju kao što bi želeli. Prilično su žestoko usmereni na sami sebe. Obično su samovoljni jer su navikli da sami paze na svoje interese. Vrlo često umeju da budu veoma posesivni u pogledu vlasništva, privatnosti i vremena koje imaju za sebe. Prilično su sigurni u vrednosti koje poseduju i osećaju da često umeju da razluče šta je ispravno. Često se kao odrasli ne snalaze dobro u sukobima, jer nisu imali tako mnogo iskustva s njima.

Ljudi kažu da su oni materijalistički nastrojeni zato što roditelji mogu sebi da priušte da im kupuju više stvari. Ima li nečega u tome?

Pikhart: Predmeti koje posebno cene mogu da postanu posebno važni zato što se oni ponekad vezuju za stvari. Nemaju brata ili sestru da se vežu za njih, tako da im predmeti postanu važniji nego što bi inače.

Falbo: Vidim kako bi to mogao da postane problem za neke ljude na terapijskim sesijama. Ali ne mora nužno da bude karakteristično za sve ljude koji nemaju brata i sestru. Znate, neki ljudi nemaju brata i sestru, ali zato što su uglavnom imali sve što im je trebalo — ne moraju nužno da se osećaju ugroženo, kao da će im neko to oduzeti. Tako da mogu biti opušteniji po pitanju posedovanja stvari.

A šta je sa stereotipom da uvek žele da sve bude po njihovom?

Pikhart: Ubacite tu decu u grupu u školi i vrlo često će vam se desiti da vođa grupe ispadne jedinac. Razlog za to je da to dete ne želi da bude sputano — ne želi da njegov učinak bude uslovljen onim što drugi rade. Radije bi pokušali da upravljaju grupom kako bi postigli nivo uspeha koji im odgovara.

Reklame

Ali opet, prema vašem istraživanju, oni postižu značajno bolji uspeh u školi od dece sa braćom i sestrama, zar ne?

Falbo: Razlika u uspesima postaje očiglednija kako postaju stariji. Mislim da je to verovatno zbog toga što, ako imate jedne dete, možete da priuštite da ga pošaljete na koledž, platite im master i tako dalje. Dok kad imate šestoro ili sedmoro dece, nemate baš toliko novca, tako da ta deca na kraju ne steknu mnogo obrazovanja. To ne znači nužno da ne dobiju obrazovanje uopšte; samo u proseku ne dobiju tako visoko obrazovanje.

Da li se to onda odražava na njihovu karijeru?

Pikhart: Pitanja deljenja, pitanja saradnje, pitanja kompromisa, pitanje ustupaka, možda su, makar dok se ne naviknete na njih, teža za vas ako ste jedino dete. Navikao sam da sam donosim svoje odluke, da sam kontrolišem svoj učinak, i kad moram da se promenim, kad moj učinak zavisi od timskog rada sa drugim ljudima, tad moram da počnem da razvijam niz sposobnosti koje nisam posedovao ranije, ali mogu da ih razvijem.

Ali oni su u prednosti, zar ne? Pošto statistički imaju više uspeha u školi?

Falbo: Jednom kad počnete da nižete uspehe to vas obično dovede do grupe sa većim učincima, samo zato što ste kooperativniji, obraćate više pažnje, bolje sledite uputstva i tome slično.

Je li neko izučavao njihovu sposobnost da stiču prijatelje?

Pikhart: Obično nisu zvezde u društvu. Ne druže se često sa velikom grupom dece. Zanima ih nekolicina odabranih, vrlo bliskih, dobrih prijatelja. A deo toga potiče od želje da steknu izrazitu prisnost koju su imali sa roditeljima. Ali istovremeno pokušavaju da stvore i nešto slično bratskoj i sestrinskoj vezi sa prijateljima tako da imaju i tu vrstu bliskosti.

Reklame

Da li konkretne brojke potkrepljuju teoriju da ne traže prijatelje ali ih ipak imaju?

Falbo: Pedesetih su teoretičari sve merili u "potrebama": imali su "potrebu za uspehom", "potrebu za neprijateljstvom", a onda i "potrebu za bliskošću", što znači osećaj da morate da se potrudite i razgovarate s ljudima. "Potreba za bliskošću" ove dece [merena u brojkama] bila je nešto niža, ali tvrdili su da nisu usamljeni.

Da li su u toj anketi jedinci pitani koliko imaju prijatelja?

Falbo: Jedina deca davala su brojke koje se nisu mnogo razlikovale od onih kod drugih ljudi. Dakle, stiče se utisak da jedina deca ne osećaju potrebu toliko da budu sa drugim ljudima i ne osećaju se usamljeno kad su prepuštena sama sebi.

Da li im je teže da ostvare romantične veze?

Pikhart: Rade isto što i sva deca: moraju prvo da prihvate kakvi su uticaji na njih izvršeni u formativnim godinama i vide kako se taj formativni uticaj uklapa u potrebe jedne veze, a obično se desi da osoba na neki način otkrije: "E, pa ovo je možda funkcionisalo dok sam bio dete, ali to baš i ne funkcioniše sada", pa onda prave promene i nauče da se ponašaju drugačije.

Ali moje pitanje je da li su nevešti u izlascima? Na kraju krajeva, ima toliko članaka o izlascima sa jedinim detetom naprema izlascima sa nekim ko ima braću i sestre .

Falbo: Ponekad ljudi to što su jedinci koriste kao izgovor, tako da ako su stvarno nervozni po nekom pitanju ili im je neko skrenuo pažnju na njihovo loše ponašanje, oni kažu: "Oh, pa ja sam jedinac. Šta ste očekivali?" Tako da to za njih, po mom mišljenju, postaje način da se opravdaju kako bi se izvukli sa nekim neprihvatljivim ponašanjem. Znate već, "trajno sam oštećen, bla bla bla."

A šta se desi kad neko upotrebi taj izgovor kao odrastao čovek?

Falbo: Srela sam mnogo žena koje su bile u brakovima u kojima bi suprug govorio: "Oh, pa ne mogu to da uradim. Ja sam jedinac." Ja im onda kažem: "Ne dajte im više da im to prođe! Samo im recite ne. Nisi više dete. Čak ne živiš više ni s roditeljima, tako da zaboravi na to."

Pratite VICE na Facebooku, Twitteru i Instagramu