Obožavam slave, naročito svoje, a slavila sam razne svece. Od devojačkog Ar’anđela, preko Jovana (Krstitelja) bivšeg muža, do Stefana Dečanskog, koga sam uzela za svog ličnog zaštitnika, nakon što je propao pokušaj da se u mom novom domu ustanovi proslava svetog Dioptrija, plod mašte mog aktuelnog partnera.
Slave su sociološki fenomen po raznim aspektima. Koštaju kao svetog Petra kajgana, novci se bezumno troše u strahu da će svega biti malo. A kad se nema para, pozajmljuje se. Možda neko digne i kredit. “Sutra” se ignoriše.
Videos by VICE
A o čemu brinuti: posle svakog slavlja, donetog pića ostane za niz novi žurki, ili ulazak u đir slavskih poklona. Preostane dosta i od jela, nakamarenih po činijama.
Tih dana, jedina moja preokupacija je poslovanje po kuhinji. Idealna su prilika i za veliko spremanje, ma kako se ovaj moj bunio da je logično da čistiš posle, a ne pre. I – “što ribaš tamo gore, to neće niko da gleda”. Šta on zna o tome, on je štimung-majstor.
Znači, slave su šansa da se domaćini/domaćice prikažu u što boljem svetlu. Sam svetac pada u senku tradicionalnog srpskog gostoprimstva čija je svrha, često, neki nastrani prestiž.
Kod mog pokojnog ćaleta je ovo bivalo drastično, bez žita, sveće, popa, uz uvek isti jelovnik i shodne pohvale: sarme su bile odlične, pečenje i “ruska” – mmmmm. I sve replike gostiju po istom scenariju, kao i njihov sastav po smenama. Muzika se nije puštala, vicevi bili zabranjeni, snishođenje poželjno, a “slovo” držao moj otac.
Kad odu zvanice, onda se ogovaralo: onaj je rovario po prasetini, ovaj izuo ispod stola, ona previše pričala…
Moj zadatak je bio pranje sudova, naravno, najluksuznijih izdanja servisa i escajga.
Udajom, nadležnosti su se proširile na sve gore navedeno. Pop je ušao u sklop ceremonije, od njega je počinjalo. A sve završavalo bahanalijama.
Moj specijalitet je bio: spojiti što raznolikije društvo, valjda zbog trauma iz detinjstva. Ali, to se odnosilo na segment “mladi”, dok je rodbina (avaj), bila jedna te ista, samo proširena. Sa svim prikrivenim animozitetima i glorifikacijom sopstvenog ogranka. I pratećih moralno-političkih pouka, sa svrhom da se dokaže ko je pametniji.
Pa ipak sam sve to volela, ali i jedva čekala da dođe do smene generacija. Kad sam mogla da se opustim, izađem iz uloge domaćice, i raspustim.
Tad je sve moglo da krene po dobru, da slava deluje kao izlazak na Akademiju, gde se stoji, bleji, duva, đuska, pijucka, očijuka… I mimo pravila klupskog provoda – ožderava. Odakle svi izlaze “haj” ili sa nekom kres-šemom pod rukom. Dolazilo je i do ozbiljnijih provodadžijskih zahvata.
Ali, umelo je i da izmakne kontroli, ako se društvo previše napije. Da se strasti pokarambase, da se u program unesu i teže droge. Sa jedne sam, tako, demonstrativno otišla, jer se pretvorila u Sodomu i Gomoru, a ja bila u fazonu Lota pravednika. Jednom sam celu kuću očistila, sve obigravajući oko gosta kog nisam uspela da izbacim, osim kasnije, fizički.
Pored sporadičnog povraćanja, nekad je bezmalo dolazilo i do tuča. Do direktnog okršaja najmanje je falilo ipak u slučaju pomenutog Dioptrija.
Pošto ga nećete naći u svetačkim žitijama, reći ću koju reč o njemu. Ustanovljen zbog neke zajedničke pijane avanture, započete i završene kod istog oftamologa, ujutru na redovnom pregledu, a u narednu zoru, u Hitnoj pomoći, gde je taj lekar dežurao, sveti Dioptrije je trebalo da bude slava mog čoveka i dva njegova druga. Komplikovano?
Meni se projekat dopao, pa smo ga upriličili jednog prvog ponedeljka u oktobru, kako je Dioptrije “padao”.
Svo pokućstvo bilo je u službi slave, pa čak i vrata u roli astala. Na njemu sve što treba, po slavskom PS-u. Niko se tu od pridošlih nije čudio vanrednom svecu, donosili su flašu crnog vina u svečanoj kesi po automatizmu, krstili se kako dolikuje. Samo je jedna (moja kuma) primetila “blasfemiju” – ikonu svetog Nikole sa plastičnim crnim naočarima, dobijenu na poklon, kao praizvedbu “izobražaja” novoproizvedenog sveca.
– Do juče je dva puta dnevno išla u crkvu, a sad se sprda – komentarisala je moje “preletanje” iz super-vernika u skeptika.
A meni se, naprosto, slavilo, pa makar svetac bio (skroz) fiktivan. A verovala sam i dalje, samo slobodnije.
Osim po izvoru, Dioptrije se razlikovao i što je imao dva domaćina (treći je opravdano bio odsutan). Svi, pa možda i sam Dioptrije – sa Kosova, gde vladaju drugačiji slavski običaji.
Prvi, da kad se pije – “ukršta” se, ruka oko ruke, pa na iskap šta god se i koliko našlo u čaši. Onda se ljubi, pa opet sve u krug, po sistemu prozivki. Idealno da se raspire strasti i stare rane.
Pa je jedan zemljak mog čoveka pesnicom razvalio astal-vrata, sve u želji da naglasi kakva je nepravda nad njim, nekad davno, bila sprovođena. Mesto da ga teše, oni su ga još više dražili. Iznemogao, posle se sklupčao i zaspao.
Bilo je i okršaja skoro pa i “meso” u “meso”, kad je rakija nakon drugog dana pokazala svoju pravu ćud. Jedan se kurčio, drugi kurčevito odgovarao, dok se nisu uhvatili za… guše. Mirotvorna akcija bila je uspešna, ali se replicirala na svakih sat vremena.
Bila sam u kulturološkom šoku, međutim, tad još uvek zaljubljena. Srećna što uz izabranika mogu da se privijem na prostirci na patosu kuhinje. Jer, kreveti su bili zauzeti presisanim zvanicama.
I sve mi se to, ma kako odudaralo od prethodnog “reda i mira” na očevim slavama, “beogradske ekipe” na muževljevim, nekako svidelo. Ali, Dioptrije je bio jedno od onih čuda za tri dana, koliko je slavlje i trajalo. Domaćini nisu bili radi da nastave s praksom. Puno je tu posla, zaboga!
Tako smo ostali bez sveca-kućepazitelja. Nedopustivo, u smislu bezbednosti, ali i povoda za pirove.
Sa svetim Mratom imam poseban odnos. U tripu sam da mi pomaže u svim nadrealnim situacijama, kao kad smo se fotoreporter i ja vraćali jednog novembra iz Dečana. Pukao nam hladnjak i iz njega stala da lipti voda. Zakazao GPS, te ostadosmo u nekom seoskom blatištu, među “neprijateljskim” kućama. Mrata nam je završio da po nas dođe pomoć, odšlepa nas do prve srpske enklave gde je hladnjak navodno zakrpljen, a potom od pumpe do pumpe, gde smo točili vodu koja je i dalje curila. Pa preko sela – srca iridentizma, gde nisam uspela da dozovem usnule “domaćine”, kako sam se drala, i usputnih šumskih potoka. Sve do groblja pripadnika UČK, gde sam zaitila poslednju dvolitarku ka spasonosnoj Mitrovici.
Moram da priznam da u sva ta sranja o opasnosti nisam verovala, ali čudo je bilo naći vodu noću, u bespuću, čim istekne iz auta.
Mrata mi se nađe i u benignijim prilikama, slava mu i hvala mu!
Stoga sam pitala popa, i on mi dao da ga proslavljam. Početno – sve skromno, u odnosu na prostor i druge mogućnosti, preraslo je u “svega, sestro, al’ bogato”, kako je moj bivši tražio priloge uz hamburger.
Model masovke nije bio moguć, budući da mi je ovaj stan majušan, a ona vrata za svečarski astal, kao što rekoh – upropašćena. Dakle, treba društvo rasporediti. Mudro, da ne dođu u kontakt zavađeni ili “nekompatabilni”. Idealne kombinacije ne postoje, ali ste bar dali sve od sebe.
Organizacija je pola posla, govori moje iskustvo. Pa, osim redovnih pomoćnica oko serviranja i pranja, važno je uključiti i neke oko spremanja. Što je energija u tim prilikama bolja, proslava je pre počela. U sastavu takozvanih sofri nužni su zabavljači, preusmereni na pažnju drugih, ako su vama dosadni. Ili u međuvremenu to postali.
Gost može i da baci đubre, osim ako ne veruje da je to baksuz. Korisno je, ali i neizbežno imati i nekog hejtera, da primeti šta je bilo “lošije nego prethodne godine”.
Pravila, opet, traže samo osvećen kolač, žito i vino, čega se držim, osim u Dioptrijevom slučaju. Ali nisam rigidna, pa sam dozvolila Senki da mi na jedan kolač stavi dva para bujnih ženskih grudi od testa. Blam me je pojeo dok sam “vrtela” blasfemično izdanje kolača sa sveštenikom. Sad je kumovala da u vrh pobodem dve ljudske figurice, deo neke stare ogrlice.
U mnoštvu kolača, moj se isticao, čemu se, valjda, i teži cifranjem ukrasima. Bilo, kako bilo, ljuljnula sam popu somića, što me je zabolelo. Zato razumem one što odstupaju od verskih pravila. Manje shvatam slične koji kažu: u mom selu, ili selu moga oca, sveti Nikola nije bio posan. Tu skačem zavrat, krvi bih da se napijem, pogotovo ako prethodno drmnem koju. Jer, ja se, kao razumem u religiju.
Brzo upadnem u žar i kad se, pod istim uslovima, dotaknemo politike. Ovde zagovaram Jugoslaviju, što unosi nemir u prosrpski orijentisane. Onda na mene verbalno nasrću, a ja se branim svim snagama. U duhu hrišćanskog praznika.
Ovde smo već zašli na teren tuđih slava, nužnih da zaokruže fenomenologiju. Ne mogu se baš sve paradigmatične ludosti i gluposti da se dese baš na mojoj (mojim). Ali, desi ih se dovoljno.
Retke su one gde je raspoloženje mirno i caruje dostojanstvo. Uglavnom se ide na to da se u svemu pretera, možda i što je prethodno – dosadno.
A možda iz tih proslava izbija paganština, odakle i potiču. Po kolektivnom sećanju, možda svi veličamo boga Rujimira, slovenskog pandana Bahusu, zaduženog za vino i svečanosti. Dok su nam Mrata, Nikola, Jovan… A’ranđeo, samo pokrivalice. Jer, kako drugačije objasniti taj oblaporni hedonizam u veri koja zagovara skromnost?
Da nas s neba vide sveti Jovan, Mrata, Ar’anđel, baš bi se smorili. Jedino bi Dioptrije imao razumevanja, iz oblapornosti i nastao. Našlo bi se tu i neko biblijsko opravdanje, tipa “greh u usta ne ulazi, već iz njih izlazi” (iako je put kratak). Suština je ipak da volimo da slavimo i u svemu preterujemo. Pa i malo da se sprdamo, pa slavska veselja zovemo “vujsle” ili “glory”.
Pratite VICE na Facebooku, Twitteru i Instagramu