FYI.

This story is over 5 years old.

Kultura

Pomalo smo nostalgični za vremenima pre kompjuterske grafike na filmu

U ovo moderno doba kad se većina specijalnih efekata oživljavaju uz pomoć CGI tehnologije a većina glumaca užas ili divljenje iskazuje ispred zelenih ekrana, lako je zaboraviti da je postojalo vreme kad su specijalni efekti rađeni rukama, a ne...

Obožavam praktične efekte u filmovima. Pod tim mislim da obožavam šminku, specijalne efekte, lutkarstvo, animatroniku i protetiku. To nije zato što sam ludista koji obožava sve što je retro i želi da se vrati u prošlost da bi uništio sve kompjutere. Ne, već zato što su praktični efekti doveli snagu ljudske imaginacije i šta možemo da uradimo golim rukama do apsolutnih granica. U ovo moderno doba kad se velika većina specijalnih efekata – uključujući scene pustinje i armija koje idu boj – oživljavaju uz pomoć CGI tehnologije i kad većina glumaca svoj užas ili divljenje iskazuje ispred zelenih ekrana, lako je zaboraviti da je postojalo vreme kad su specijalni efekti rađeni rukama, a ne kompjuterom.

Reklame

Pročitajte i: Porno virtuelna realnost je super ako vam se gleda nešto osim pornića

Osamdesetih su majstori specijalnih efekata postali prave pravcate zvezde jer su njihove neverovatne veštine i talenti dobijali priznanje i hvalospeve kad su počeli prepoznatljiva lica da pretvaraju u neprepoznatljiva čudovišta. Džon Mur, majstor za specijalne efekte i šminku koji je radio na filmova Ridlija Skota Robin Hud i Prometej, i na TV seriji Doktoru Hu , rekao mi je da je ovaj revolucionarni period imao veliki uticaj na tok njegove karijere. "Praktični efekti su se istinski ustalili sedamdesetih i osamdesetih, a pioniri su dobili priznanje za svoj rad. Pravile su se stvari koje nisu viđene nikad pre i to je stvorilo čitav jedan novi svet zabave koji je pre toga bio rezervisan samo za umeće mašte."

Ko može da zaboravi zasluge Rika Bejkera za neverovatni preobražaj Dejvida Keslera iz čoveka u vukodlaka u Američkom vukodlaku u Londonu (1981) ili kako je Kris Volas pretvorio Džefa Goldbluma u odvratno slinavu Brandlmuvu u Muvi (1986)? A šta kažete na kreacije Boba Kina koje su vam se urezale u mrežnjače poznatije kao Cenobiti, sadistički čuvari pakla obučeni u kožu koje je predvodio Pinhed u Helrejzeru (1987) Klajva Barkera?

Moderne tehnike CGI-ja stvarima navodno daruju realističniji izgled, ali upravo se čudovišta i gradske scene stvorene praktičnim efektima zadržavaju duže u uspomeni gledalaca.

Reklame

"Mislim da problematika CGI-ja zadire dublje od običnog surogata u vidu imitacije prave stvari", kaže umetnik Aramis Gutijerez koji na Instagramu drži enormno popularan nalog ANTI_CGI koji sav vrca od zapanjujućih prizora, većinom eksplodirajućih glava i pokidanih žila iz horora sedamdesetih i osamdesetih. "Kad možeš da dočaraš bilo šta što ti padne na pamet, to eliminiše 'kutiju s alatima' pragmatizma i sredstava koje si imao na raspolaganju pre digitalne tehnologije", kaže mi Gutijerez. "Bila je potrebna ogromna količina kreativnosti i volje da se pronađu rešenja koja su uverljiva, što je značilo je da su FX kadrovi kraći i ostavljaju više mašti."

Mašta je ključna za praktične efekte. Publika želi 'realno', ali u emotivnom smislu. Realno nije nužno koliko realistično nešto izgleda, već do koje mere možemo da se identifikujemo sa emocijama likova na osnovu njihove reakcije na to sa kim ili sa čim dele kadar. Dok za glavnom junakinjom u Helrejzeru mračnim podzemnim hodnikom juri Inženjer – režeće čudovište sa koje se cedi sluz – jasno se u pozadini vidi tehničar koji stvora gura na točkićima, ali je zato devojčin užas uverljiv. "Praktični efekti kao da imaju veću težinu i to na više načina", kaže Džon Mur. Oni se prirodno uklapaju u okruženje, nezavisno od toga koliko 'nezgrapno' deluju." Mur smatra da uprkos tome što izgleda impresivno, nedostatak fizičkog kvaliteta CGI-ja znači da se ova tehnika još nije prirodno uklopila u filmski svet: "Ona to još nije postigla. Za mene je to odsustvo realizma, čak i kad izgleda neviđeno realistično."

Reklame

CGI zato ima svoju namenu i kad se koristi umereno može da bude upečatljiv. Setite se samo T-Reksa dok juri za džipom punim uspaničenih posetilaca u Parku iz doba Jure (1991) ili T-1000 koji niče iz poda mentalne bolnice da bi zabio svoju našiljenu ruku u čelo čuvara u Terminatoru 2 (1991). Međutim, lakoća i pristupačnost CGI tehnologije znači da ih majstori za efekte i režiseri danas koriste toliko često da misterija i strah od nepoznatog u filmovima, bilo u obliku čudovišta ili svemirskog broda, nestaje. "CGI svakako ima otupljujuće dejstvo", kaže Gutijerez. "Mogućnost da u svakom trenutku imate duge, pregledne kadrove enigme je demistifikuju. To ubija njenu snagu."

Moć mašte je ključna za omogućavanje publici da suzbije nevericu i prepusti se zabavi. Sa tim što nikad ne vidimo vešticu u Projektu veštice iz Blera (1999) a vidimo da junaci postepeno lude od straha i panike, počinjemo da se pitamo kako bi ona mogla da izgleda, zamišljajući naše najgore i neizdržive strahove. Kad nam se neprestano prikazuju CGI čudovište ili grad na nebu, počinjemo da sležemo ramenima i uzimamo ih zdravo za gotovo. Koliko uzbudljivo uopšte može da bude gledati skoro čitav film kako se CGI Tuđin bori sa CGI Predatorom? To je preterivanje i postaje dosadno.

Scena koja bukvalno zavrće stomak iz 'Videodroma'

U prvom Osmom putniku (1979) stvorenje jedva da vidimo a retko tek naziremo, u vlažnim senkama Nostroma, dok ono čeka da pobije čitavu posadu broda jednog po jednog. Vidimo stvorenje, ali samo na po nekoliko sekundi, tako da naše iščekivanje i strah rastu do kreščenda. Kad se Tuđin konačno pojavi tako da jasno možemo da ga vidimo u tunelu za ventilaciju dok proždire kapetana Dalasa, iz ruku nam izleću kokice.

Svođenje upotrebe praktičnih efekata na minimum nije jedini razlog zbog kog su određene scene i slike ostale upečatljive i strašne. Ima nečeg neobjašnjivog i nadrealnog u sirovoj nezgrapnosti lutkarstva i stop-animacije, naročito u scenama užasa. Košmare pamtimo zato što izvrću normalnost i omogućuju da bizarno i nakazno nekako postoje uz nas. Da li bi robot ED-209 i njegov masakr mitraljezom u konferencijskoj sali u originalnom Robokapu (1987) bili i približno toliko uznemirujući da nema tih trzaja pokretima u njegovoj stop-animaciji? Da li bi ležište za VHS/vagina u stomaku Džejmsa Vudsa u Videodromu (1983) imala isti efekat sa ispoliranim CGI-jem? Koliko bi moćno i naprosto odvratno bilo leteće meso i krv bezbroj zombija pokošenih kosilicom za travu u Moždanoj smrti (1992) ili leteće kugle koje buše glave u Fantazmu (1979) da su nastali uz pomoć kompjuterske tehnologije?

PREPORUČUJEMO: Kakav je osećaj kada završiš faks

Filmadžije danas prečesto misle umesto nas, prikazuju nam sve umesto da nam prepuste da se služimo najmoćnijom alatkom – našom maštom. Iako je to u međuvremenu postao pomalo filmski kliše, i dalje je istina da je ono što ne vidiš moćnije od onog što vidiš. Praktični efekti koje su koristili filmski stvaraoci sedamdesetih i osamdesetih pomagali su da se ispriča priča, ali, još važnije, nisu i sami bili priča. CGI je briljantan i mnogostran, ali filmadžije ne bi smele da zaborave da je često manje zapravo više: ispolirano i ušminkano često nije bolje od grubog i sirovog.

Pratite VICE na Facebooku, Twitteru i Instagramu