Analogni gastarbajterski život Srpkinje u Belgiji
Autorka svih fotografija: Martina Petrović

FYI.

This story is over 5 years old.

foto galerija

Analogni gastarbajterski život Srpkinje u Belgiji

"Na prošlom poslu sam ribala suđe i kuhinju u menzi fakulteta za bioinženjering. Mislili su da sam multimedijalna umetnica iz Sirije."

Martina Petrović je vizuelna umetnica čiji rad pratim već godinama. Skoro sam posetila njen blog da bih videla ima li šta novo. Tada sam shvatila da svojim analognim fotoaparatom beleži svoj gastarbajterski život studentkinje umetnosti u Belgiji, ali i da su te fotke značajno drugačije od onoga što bih od nje očekivala. Nekako su mračnije.

- Kada sam stigla u Belgiju sve mi je na prvi pogled bilo slatko i simpatično. Mislila sam kako su svi jako prijatni i vaspitani da bih shvatila da je to najčešće samo drugo lice otuđenosti i hladnoće. Izgleda kao da se svi sa svima slažu ali se u stvari plaše bilo kakvog konflikta. I dalje nisam sigurna da li je većina Belgijanaca vaspitano tako da su sami sebi na prvom mestu, ili ja sve to tako doživljam zato što su mi njihovi „problemi“ zaista smešni, - objašnjava mi ona.

Reklame

Odmah sam joj skrenula pažnju kako je tamo makar moguće doći do posla koji čovek može da radi uz studije, ali i da od njega živi.

- Postoji to uvrenje da se u Belgiji lako dolazi do posla koji je meni kao studentkinji Akademije umetnosti sa stipendijom koja mi pokriva samo školovanje, više nego neophodan. To uverenje nije baš najtačnije. Kada niste državljanin Evropske Unije u suštini ste srećni ako vam radna dozvola stigne u roku od tri meseca. Do tada se snalazite - razbija Martina moje predrasude.

Zahvaljujući prijateljima uspela je da se zaposli u italiijanskom restoranu na crno. Prihvatili su je kao nekog čudnog člana porodice. U slučaju da naiđe inspekcija imali su plan kako da preko stepenica na spratu izađe na terasu preko koje bi ušla u stan ljudi koji bi je tu privremeno „sakrili“.

Morala sam da je pitam da li su se stvari imalo promenile kada je dobila radnu dozvolu. Za početak, objasnila mi je da više nije radila kod Italijana, verovatno im je postala skuplja radna snaga nego što su bili spremni da plate.

- Čak i kad sam dobila radnu dozvolu, uz sve preporuke mojih poznanika, shvatila sam da sam zbog neznanja jezika osuđenja na ribanje sudova i podova. Na prošlom poslu sam ribala suđe i kuhinju u menzi fakulteta za bioinženjering. Tamo sam radila sa masterašima biologije, a za mene su mislili da sam multimedijalna umetnica iz Sirije. Jedan pravi kuhinjski United colours of Beneton - odgovara Martina.

Reklame

Ipak, zbog nečega svo to cimanje mora da vredi.

- Ono zbog čega ipak ostajem ovde je to što se svaki rad ipak plaća i ne postoji institucija doživotnog volontiranja kao kod nas. Daju mi šansu da istražim delovanje u oblasti „ekološke“ odnosno samoodržive umetnosti, mada je, ne znam zbog čega, smatraju radikalnom. Dodatno me motiviše i misao da su Pariz, Kopenhagen i Nemačka jako blizu, a cene aviona i vozova nisu skupe. Treba samo oribati dovoljnu količinu sudova i podova. Svi mi pričaju da je proleće prelepo i da će sa vožnjom bicikla da se promeni sve. Radujem mu se i željno ga iščekujem - kaže mi ona.

Još fotografija možete pogledati ispod: