Izbjeglice u Hrvatskoj: Potres i pakao su prošli, na redu je – blato

Potkraj utorka 15. rujna, dana kad je Mađarska novim zakonom legalizirala zulum nad izbjeglicama koje se kreću njihovim teritorijem i preusmjerila val ka Hrvatskoj, Zagreb i okolicu simbolički je prodrmao umjeren potres od 2.9 po Richteru. Osim domaćim selebima koji su se zatekli na 7. katu neke zgrade loše statike, pa su kukali kako im je potres pomogao da spoznaju prolaznost života, on je bio interesantan samo engleskim novinarima, koji su ga zabilježili zato što je sutradan ovdje igrao Arsenal.

Pravi potres, koji je i Hrvatima donio malo međunarodne medijske pažnje, stigao je već narednog dana, kad je rijeka unesrećenih ljudi nakon tisuća kilometara muke na 35 stupnjeva pakla stigla u kukuruzište između Šida i Tovarnika. Ako postoji nešto dobro u ovome, to je činjenica da se hrvatsko društvo iz stanje permanentne umjetne panike za jedan dan moralo transformirati u društvo koje ima stvarni problem, pa makar i po cijenu da selebi koji su dramili zbog potresa koji dan kasnije poziraju među izbjeglicama na zagrebačkom Glavnom kolodvoru, s fino upakiranim tahinijem i datuljama.

Do trenutka kad ovaj članak privodimo kraju (nedjelja navečer), u Hrvatsku će ući oko 26 tisuća izbjeglica, a iz nje izaći njih oko 18 tisuća. U međuvremenu, ovdašnje društvo će u tri dana prijeći put od 'one night standa' s izbjeglicama i općeg vala hrabrenja i vjere u humanost, preko već viđenih scena kaotičnog uskakanja kroz prozore vlakova, političkog zakuhavanja unutar dvoglave lijevo-desne hijene na vlasti i posljedičnog zatvaranja granice prema Srbiji, do suočenja s realnošću i ubrzavanja protoka unesrećenih ljudi za koje od početka znamo da imaju jasan cilj – bogati i socijalno odgovorni Zapad.

Ukratko, inicijalnu adaptaciju na nezaustavljivi val, kakvu Srbija i Makedonija proživljavaju mjesecima, mi smo progutali u četiri dana, što ispada relativno bezbolno rješenje. Ono što nije bezbolno, nakon potresa i paklene vrućine u prihvatnim centrima i HŽ-ovim transportnim vagonima, jest blato po kojemu ćemo se i izbjeglice i mi valjati narednih mjeseci, kad krene kiša i stigne hladna jesen, a suživot s ljudskom nesrećom u tranzitu postane konstanta.

Izbjeglički val je, naime, Hrvatsku zatekao u kontekstu omeđenom dvjema činjenicama: prva je ta da Hrvatska jeste u EU, a opet nije u Schengenu, a druga su parlamentarni izbori koji se ovdje održavaju za dva mjeseca. One omogućavaju političarima da svoju ulogu u prilagođavanju društva na dramatične okolnosti odšarafe do maksimuma, ujedno kroteći svojbiračko krdo kroz stvaranje dojma da znaju što rade.

Premijer Milanović nakupit će tako hrpu političkih bodova kad već drugog dana krize odbrusi Europi da nećemo biti izbjeglički hotspot i obračunava se s demonom oličenim u liku Viktora Orbana. Predsjednica Grabar Kitarović, s druge strane, isukat će NATO sablju i priprijetiti dizanjem vojske, mobilizirajući desnicu na platformi 'neće nama tu neki kojekakvi šetati po državnoj granici'. Civilizirano ponašanje policajaca, koji su u naručje primali unesrećenu dječicu i s imigrantima igrali nogomet na vratima Schengena, vlada će koristiti kao kvalitetan PR, dok će desnica vrištati kako je prihvat rijeke ljudi kaotičan i neorganiziran, potiho plašeći ljude nekim tamo sumnjivcima koje ni skupi europski skeneri za prepoznavanje lica ne mogu identificirati.

Baš kao i političari, i ljudi su reagirali kao ljudi, podjednako u dobrom i u lošem smislu riječi. Suočeni s dramom kakvu su već preživjeli tokom prošlogodišnjih poplava, dodatno obojanom svježim uspomenama na rat i prognaništvo, dobronamjerni nisu časili časa. Na svim punktovima kretanja izbjeglica, od ulaznih na istočnoj granici do izlaznih prema Mađarskoj i Sloveniji, ekspresno je uspostavljeno pregršt zona za distribuciju hrane, lijekova i medicinske pomoći, informacija i onoga neprocjenjivog – ljudske topline i razumijevanja. Posebno će se pamtiti akcije poput one mještana Ilače, siromašnog srijemskog sela blizu granice, koji su po dolasku izbjeglica u njihovo selo u roku od pola sata uspjeli prikupiti plastične boce, dovući pumpu s vodom, kruh i domaći pekmez na željeznički kolodvor i upriličiti domaćinsku gozbu. Facebook grupe za pomoć izbjeglicama niču brže nego zaraćene vojne formacije na Bliskom istoku, a dojučerašnji startup poduzetnici postaju hrabri aktivisti koji razvoze izbjeglice s kolodvora i iz prihvatnih centara do zelenih granica sa Slovenijom i Mađarskom, što ih nesretnici potom ilegalno prelaze. Iz sekunde u sekundu društvene mreže sve su zatrpanije informacijama o tome na kome prelazu su potrebni produžni kablovi, a kamo treba nositi kabanice i šatore. U osnovnoj školi u Kutini, tradicionalno pankerskom gradiću s centrom za azilante, održan je i hepening dobrodošlice imigrantima na kojemu je, u sklopu 'europske turneje' na koju nisu planirali krenuti, nastupao najperspektivniji sirijski rock bend Khabez Dawle. No bez brige, ljudi su ostali ljudi i na onom drugom, ksenofobnom polju. Civilni obveznici mobilizirani u ranim jutarnjim satima da podižu prolazni prihvatni centar na Zagrebačkom velesajmu ispod brka će grintati kako izbjeglice tamo nitko ne evidentira jer nemaju papira i samo promumljaju nešto na arapskom, te dometnuti da ostavljaju hrpu smeća za sobom. Taksisti će, kao i svuda, otimati unesrećenim ljudima stotine eura za dvadesetak kilometara kotrljanja do granice, a stanovita predsjednica kućnog savjeta zgrade na zagrebačkoj Trešnjevci proslavit će se obaviješću stanarima da je promijenila bravu na ulazu zbog 'izvanrednog stanja u državi izazvanog izbjegličkim valom'. Najekstremniji primjer jest zamjenik gradonačelnika slavonskog gradića Valpova, koji će već prvoga dana na Facebooku proširiti paniku kako je u Zagrebu zabilježeno 'desetak slučajeva hitnih postupaka protiv izbjeglica zbog silovanja i pljačkanja nasred ulice', što će MUP morati demantirati. Manje agilni desni foteljaški aktivisti zasad se zadovoljavaju tek šeranjem uobičajenih urotničkih članaka, uz kukanje o 'valu bezbožnika' koji će nam naglavačke okrenuti život i kulturu, ali ne sumnjamo da će u predizborno vrijeme i oni izgmizati na nekakve prosvjede pred prihvatilištem. Ukratko, kad se lopta spusti i rezimira prvi tjedan izbjegličke krize, ostaje nam ogoljena ljudska priroda koja nas tjera da u dramatičnim okolnostima budemo ono što jesmo, samo bezbroj puta jače i intenzivnije. Humani postaju humanisti, 'patrioti' otvoreni ksenofobi, a tiha većina se priklanja onom polu koji jače isijava prema njihovom svjetonazoru. Svega toga, srećom, izbjeglice nisu pretjerano svjesne, jer od njih dvadeset šest tisuća koliko je ušlo u Hrvatsku, najnoviju zvijezdu europskog sazvježđa u kojoj, kao i uvijek pred izbore, BDP raste, a nezaposlenost pada, azil je zatražila samo – jedna osoba. A i ona će se, sirota, vjerojatno brzo ukrcati na prvi vlak, kad shvati da se, stvarni ili umjetni, potresi i pakao ovdje izmjenjuju u redovnim ciklusima. Jedino iz čega se ni izbjeglice ni mi ovdje zasad nećemo iščupati jest – blato. Pratite VICE na Facebooku, Twitteru i Instagramu