Lako je (bilo) tastaturom gloginje mlatiti

Pjeva tako Damir Avdić ukazujući na ovaj problem 21. vijeka. Jah, lako je tastaturom gloginje mlatiti.

Pade mi tako Avdić na pamet sa ovom pjesmicom baš ovih dana kad se po Banjaluci, a i malo šire, najavljivalo usvajanje zakona o javnom redu i miru kojim se i društvene mreže definiraju kao javni prostor u kojem se može počiniti prekršaj.

A posebno mi je padao na pamet jer se ovih dana obilježava baš godinu dana otkad su Bosnom a i Hercegovinom zabuktili građanski protesti, odnosno njenim jednim entitetom. Prođe tome godinica, miris paljevine se ponegdje još osjeti, u nekim gradovima se ponovo oštre za novu rundu, a u drugom entitetu, kojem tepaju da je manji, ali bolji – ništa. I još gore od toga. Ne samo da nisu izašli na ulice, iako je život daleko od bajnog i sjajnog, no se rijetko tko pobunio i protiv usvajanja besmislenog zakona koji bi mogao ozbiljno narušiti pravo na slobodu govora. Mogao bi da se sloboda govora zna cijeniti.

Kažu da je mišljenje kao i dupe i da ga svako ima. Znači li to da svako ima pravo i da ga iznosi, u ovom slučaju po društvenim mrežama, makar ono bilo uvredljivo, pa čak i imalo prizvuke prijetnje, govora mržnje? Da li i to spada u slobodu govora? Ne bi li u tom slučaju jedan ovakav zakon konačno mogao zavesti malo reda i kazniti one koji svoju hrabrost ili bolje reći kurčevitost crpe iz tastature i prikrivenosti ekrana? Mogao bi. Mogao bi, ali…

Aleksandar Trifunović, glavni urednik portala „Buka" je gostujući na dnevniku na TV N1 naveo baš tu, potencijalno dobru stranu, jer je baš govor mržnje neplanski došao u fokus ali…

"Nisam nigdje čuo da je govor mržnje sa Facebooka bitan zakonodavcu, a po meni je to ključni problem. Imam osjeća da vlasti odgovara govor mržnje na pojedinim medijima i portalima", rekao je Trifunović.

Ne samo da im odgovara no, znamo to, govor mržnje često podstiču a prečesto su i pokrovitelji onih koji stoje iza sličnih ispada.

Kad smo eliminirali tu opciju šta nam onda preostaje?

U usvojenom zakonu stoji i amandman koji kaže da se neće sankcionirati tekstovi objavljeni na društvenim mrežama ako se njihov sadržaj odnosi na državne organe. Dakle, raja je slobodna komentirati rad državnih organa, no nije slobodna komentirati i kritizirati rad onih koji te organe predstavljaju. Nije to ništa novo. Sjetimo se samo izmjena Zakona o informisanju u Srbiji koji je omogućio svakom tko se pronađe uvrijeđenim, prenošenjem sopstvene izjave, da tuži novinara i medij.

A tko još ne bi poželio takav zakon? Vlažan je to san svakog političara u nas. Ovaj usvojeni zakon u Republici Srpskoj je formalno otišao korak dalje jer zadire i u društvene mreže, ali u praksi je on ipak neizvodljiv i to ne samo zbog raznih, divnih mogućnosti koje vam internet nudi, a jedna od njih je i da izbrišete sporni tekst ili kritiku, već što ovdje ipak govorimo o nesposobnosti vlasti. Takva vrsta represije zahtjevala bi ozbiljne organe koji bi mogli držati pod kontrolom korisnike društvenih mreža, a to vlasti u RS, a i šire nikako nisu.

Ono što ovdje bode oči i što smo već donekle naglasili je nedostatak značajnijeg otpora usvajanju, sa akcentom na one koji od „slobode riječi" i žive. A malo je takvih.

Predsjednik Kluba novinara Banja Luka Siniša Vukelić je tim povodom izručio pravi biser koji govori o stanju duha novinara.

„Već sada možemo pozvati predsjednika RS-a Milorada Dodika da iskoristi svoja ustavna ovlaštenja i u cilju zaštite Ustava RS-a ne potpiše ukaz o proglašenju ovog zakona, pa tako pokaže da, za razliku od poslanika u Narodnoj skupštini, ima više osjećaja za prava građana i zaštitu slobode govora u RS-u".

Dakle, Vukelić očekuje od onoga od kojeg svi problemi u RS i kreću da bude taj koji će pokazati osjećaj za pravo građana. Ne bi me začudilo da Dodik to i učini i tako se naizgled postavi na stranu zaštite slobode govora i prava građana jer mu je, koliko god mu se ideja o mogućnosti kažnjavanja kritičara sviđa, jasno da je istu nemoguće sprovesti u djelo.

Mada, ne bih baš tu stavio ruku u vatru zbog izražene sujete do sad neprikosnovenog vladara u RS koji je svjestan da gubi konce u rukama, a kao takav mogao bi se uhvatiti i za najtanju slamku a to bi mogao biti i ovaj zakon. Očajnička situacija zahtjeva očajničke mjere, a Dodik i njegova stranka su vrlo blizu tome. Srećom, pa imaju opoziciju kakvu imaju koja im olakšava bitisanje.

Stradali bi u tom slučaju pojedinci, a to bi možda mogao biti konačno i idealan okidač za one koji ulicu ne smatraju primjerenim mjestom za izražavanje nezadovoljstva da tastaturu upotrijebe zaista kao ubojito oružje i zatrpaju vlasti u RS „nezakonitim" tekstovima pa da vidimo učinkovitost usvojenog, ali i da vidimo da li je tako lako tastaturom gloginje mlatiti.