FYI.

This story is over 5 years old.

Mafija

Kako je odrastati u mafiji

Frenk Di Mateo je rođen na Kros Stritu u Red Huku i odrastao u porodici mafijaških plaćenih ubica.
Fotografije posredstvom: Frenka Di Matea

Mitologija i ozloglašenost mafije u podzemlju odavno je romantizovana na velikom platnu. Ti pop-kulturni opisi glorifikuju gangsterski stil života i njihovu etiku čoveka od časti. Ali realnost često nema nikakve veze sa Dobrim momcima ili Kumom. Na paklenim ulicama Bruklina, život je surov i često je postati saradnik mafije bila jedina opcija.

Frenk Di Mateo je rođen na Kros Stritu u Red Huku i odrastao u porodici mafijaških plaćenih ubica. Kad ste odrastali sa "Ludim" Džoijem Galom koji vam štipa obraščiće sve dok ne zaplačete, kao što se desilo Di Mateu, detinjstvo ume da bude prilično velika avantura. U svojoj novoj knjizi Momci iz Prezident Strita: Odrastanje u mafiji koja je izašla 26. jula, Di Mateo otkriva kako je bilo odrastati sa mafijaškom vrhuškom.

Reklame

Njegov otac i kum radili su kao razbijači za ozloglašenu braću Galo. Di Mateov ujak bio je telohranitelj Frenka Kostela i kapo u zločinačkoj porodici Đenoveze. Di Mateo je rano napustio školu i počeo da se druži sa Momcima iz Prezident Strita, poznatim i kao zločinačka porodica Galo, frakcija porodice Kolombo. Dok je odrastao, nalazio se u centru zbivanja kad je porodica Galo objavila rat za kontrolu nad porodicom Kolombo.

Di Mateo sebe naziva "čovekom koji je preživeo mafiju". Iako su mnoge njegove kolege završile u gepeku automobila ili bačeni u Šipshed Bej da "plivaju sa ribama", Di Mateo je sa 58 godina i dalje živ i zdrav. I za razliku od mnogih mafijaša koji su ispričali svoju priču, DiMateo nije bio taster. On je iz mafije istupio početkom 2000-ih neokrnjenog integriteta, a i dalje živi u rodnom Bruklinu. Razgovarali smo sa njim da bismo otkrili kako je bilo raditi za mafiju na njenom vrhuncu, kako je kultura 60-tih promenila igru, šta misli o modernoj mafiji i zašto je pokrenuo Mob Candy , časopis o mafijaškoj kulturi.

VICE: Kako je bilo odrastati u mafijaškom domaćinstvu u Bruklinu šezdesetih i sedamdesetih?

Frenk Di Mateo: Sa osam-devet godina, ništa od toga nisam znao. Bio sam zauzet dečačkim preokupacijama. Nisam shvatao pravu prirodu mafijaških stvari, jer se o tome zapravo nije pričalo, a ni knjige i novine nam se nisu petljale u živote svake sekunde kao sada. Sa deset godina primetiš da su ti ujaci i stričevi mnogo različitiji od drugih. Stalno nešto šapuću, a onda im dolaze neki ljudi i oblače se mnogo drugačije od ostalih porodica. Sa 12 ili 13 godina, znao sam ko je ko. Sa 13 godina, već sam vozio auto i počeo sam da otkrivam sve o tom načinu života. Tada sam već tačno znao šta se dešava, bio sam upoznat sa nekoliko stvari, ali ne previše. Nikog nisam ubijao sa 13 godina, ali sam zato išao u klubove sa njima. Vozikao sam ih tu i tamo, zato što sam bio visok. Izgledao sam kao što izgledam sada, samo mnogo mlađe. Sa 13 godina sam bio visok 182 centimetra. Ti momci su često visili po restoranima, klubovima, striptiz barovima. Preko vožnje sam praktično saznao sve šta se dešava.

Reklame

Moj kum je Bobi B. Bobi je bio jedan od strelaca za ekipu Galovih. Želeo je da mi bude kum, a bio sam mu veoma blizak. Vozio sam ga svuda par godina početkom sedamdesetih. Bobi je bio živopisan lik, hladnokrvni ubica, ali mislili biste da je šaljivdžija, kao neki pravi šizofrenik. Mislim, bio je on ozbiljan, ali na prvi pogled bi vam izgledao kao duhovit tip. Ako ga niste poznavali, ne biste uspeli da ga provalite. Ti likovi su veoma čudan soj muškaraca.

Di Mateo u prugastom sakou u noćnom klubu San Suzan oko 1977. godine

Je li to bilo redovno radno mesto? Jeste li se redovno javljali na posao? Jeste li znali svoja zaduženja?

Niko se nije potrudio da mi kaže: "Hej, Franki, da ti kažem detaljno šta ćemo raditi danas." Ne očekuje se od tebe da govoriš svaku sitnicu svima. Ljudi koji traže previše informacije me plaše, to nije naš fazon. Nije trebalo da znam ništa. Ako nisam bio upleten, nije trebalo ništa da znam o tome. Ali slušao bih razne priče od drugih i bio u fazonu: "Kako znaš sve te gluposti, čoveče? Ti ne treba ništa od toga da znaš."

Kakav je tada bio život u mafijaškoj ekipi?

Svako je bio zauzet svojim zaduženjima. Ko pljačka? Ko krade? Ko pokušava da se prehrani? Znate već šta hoću da kažem. Bile su to rane sedamdesete. Novac nije tekao u potocima. Nismo bili veliki kriminalci. Svaki božji dan su se trudili da urade nešto — da izmuzu nekog. Tako da niste znali sve šta se dešava. Prevozili smo cigarete da bismo nešto zaradili. Bili smo sitni krimosi, čoveče. I svi su imali drugačiju ličnost. Ko je bio namćor? Ko je bio smešan? Ko je bio pijanac? Ko je bio duvač? Portorikanci su radili sa nama. Imali smo u ekipi Sirijce. Imali smo Jevreja. Bilo je to kao u jebenom cirkusu. Ko je imao pet dolara u džepu?

Reklame

Kakav je bio Ludi Džoi Galo?

Džoi je otišao kad sam imao pet-šest godina. Otišao je u zatvor. Izašao je kad sam imao 16-17 godina, tako da sam Džoija viđao svega godinu dana. Mislim da je to bilo između 1971 i 1972. godine. Džoi je bio Džoi. Džoi je bio zastrašujući tip. Oči su mu se caklile. Smešio se. Sa njim nije bilo zajebancije. Ali sa druge strane, ako ste sa bili njim, niste imali čega da se plašite. Ali Džoi je ludovao kad se vratio kući. Ne zaboravite da je bio odustan deset godina, tako da je često izlazio da se provede. Vodio je posao, ali je često ostajao u gradu. Mi ostali momci smo u to vreme boravili u Bruklinu. Nismo odlazili daleko iz kraja.

Džoi je ostajao u gradu sa mojim kumom i Pitom Grkom. Viđali smo ga jednom nedeljno ako smo imali sreće. Svraćao bi u klub. Bio je šašav tip. Funkcionalan, ali legitimno lud. Ničeg se nije plašio. Bio je kao posveta gangsterima iz dvadesetih. Mislio je da može da ide svuda i radi šta hoće, kaže šta mu padne na pamet. Nije mislio da će bilo ko pucati u njega, da će neko imati muda to da uradi, i tako se i ponašao. Ali mi smo znali da greši. Bio je samo godinu dana na slobodi kad su ga ubili.

Kako su šezdesete uticale na mlađu generaciju mafijaša čije je vreme tek dolazilo?

Šezdesete su izvršile veliki uticaj na mafijaše koji su napredovali. Novi krimosi bili su malo drugačiji od starih uličnih likova iz dvadesetih. Ulični likovi iz dvadesetih probili su se iz siromaštva. Ovi novi momci, iz kasnih šezdesetih, ranih sedamdesetih, nisu bili tako gladni. Oni su samo bili opaki momci. Šezdesete su otvorile vrata različitim tipovima zločina, akcijama i menicama, a ti momci su imali drugačiji pogled na stvari. A bila je tu i vutra. Dvadesetih, tridesetih i četrdesetih, mislim da se nismo šetkali okolo sve vreme odvaljeni. Ovi ljudi bi popušili džoint na ulici i smejali se kao da je to vic. Bili su poluludi. Sve se promenilo. Oni su se promenili. Poštovanje i pogled na stvari. Nisu se držali svih pravila i propisa kao stara garda. Ismevali su te gluposti.

Reklame

Kako ste napustili mafiju i izbegli zatvor?

Imao sam sreće. Predosetio sam neke stvari. Izbegao sam mnoge slučajeve. Imao sam mnogo, mnogo sreće što sam uspeo da se izvučem, naročito kad imate u vidu koliko je ljudi otkucalo svoje drugove. Ali mi smo samo izašli iz te priče kao da je svemu kraj. Naš šef je propevao, tako da niko nije došao i rekao nam: "Ne, ne možete to, ne možete da napustite mafiju." Svi su otkucali sve. Niko nije ostao. Izašli smo na vrata kao da niko ne motri na ta vrata, kao da vrata više nisu zaključana. Niko nas posle nije zvao. Kad se sve sabere i oduzme, imali smo ludačke sreće.

Šta mislite o današnjoj mafiji?

Oni nemaju pojma šta rade. Mladi su. Imaju likove koji nemaju pojma ni o čemu, jer su mnogi likovi mrtvi, a mnogi u zatvoru. Mnogi likovi su postali drukare. Mnogi likovi koji su proveli dugo godina u zatvoru su propevali. Ovi novi likovi, niko ih ne uči ničemu. Samo čitaju knjige i ponavljaju reč Omerta, znate?

Polovinu likova koji vode posao ne smete više ni da zovete po nadimku. Ne smeju da se ljube u javnosti jer se boje. Svega se boje. Sad je to sve jebeni vic. Nema poštovanja. Svaka druga ekipa vam se smeje. Smeju vam se Albanci, smeju vam se Rusi, znate? Nema poštovanja. Više nikoga ne obrađuju. Drugi problem je što imate 200 tastera, a niko nije mrtav. Nijedna drukara nije mrtva, šetkaju se okolo na otvorenom.

Fotografije posredstvom: Frenk Di Mateo

Pratite VICE na Facebooku, Twitteru i Instagramu