Srbija

Litijum ili poljoprivreda - mitovi i mimovi u službi liberalne propagande u Srbiji

Da li ima istine u tvrdnjama da je poljoprivreda veća razvojna šansa Srbije od litijuma? Svi živi mute vodu po tom pitanju, a evo šta je istina.
R
pisao RNP-F
2930676635_ce6e6e62cf_k

Eksperti sa društvenih mreža, mahom pripadnici opozicionih struja, liberalskih i konzervativnih, vole s vremena na vreme da nas bombarduju mim ilustracijama o našim poljoprivrednim „kapacitetima“, a kako bi instant doskočili argumentu o eksploataciji litijuma u Srbiji. Najčešće te informacije deluju kao da su ih uzeli iz izjava profesora šumarstva Ratka Ristića za članak u britanskom Gardijanu.

To recimo izgleda ovako:

Reklame
Screenshot 2023-07-17 155810.png

Samo vam ne kažu kako to da do sada nisu zaradili tih 80 miliona godišnje od poljoprivrede, jer onda bi morali da objasne i zašto ne poseduju sposobnost jeftine proizvodnje niti povoljan tretman u međunarodnoj trgovini, morali bi govoriti o tehnologiji, patentima, monopolima nad proizvodnim lancima, distribucijom, itd, a to nažalost ne može da se nauči preko mimova. Zato je lakše ovako, zaobiđeš kontekst globalne ekonomije pa zaključiš da bismo zbog količine svinja koju imamo mogli da zaradimo milione od čvaraka.

A, tek pitanje “koristi” što je izmešteno na mesec, pa ni govora o političkoj, samo o finansijskoj koristi – koje opet bez jakog političkog položaja u globalnoj hijerarhiji naravno nema; inače bi i one zemlje koje stalno prozivaju (poput Gvineje i drugih afričkih) mogle od poljoprivrede da zarađuju milijarde. Nažalost, u svetu u kojem živimo se konstantno odvija borba za i protiv ekonomske zavisnosti i transfera vrednosti u zemlje centra svet-sistema, i posmatrati naše probleme u izolaciji od toga je prosto infantilno.

Zato pitanje iskopavanja litijuma u nerazvijenoj (bolje reći opustošenoj) državi treba da se postavi na noge i sagleda kao pitanje razvoja u neprijateljskom okruženju, potencijalnog saveza sa progresivnim snagama koji bi nam omogućio veću političku autonomiju i vojnu zaštitu (Kina i Rusija), uvećanje fonda akumulacije kapitala, podizanje cene rada i ograničenje odliva vrednosti. A, ne ovo… šta je ovo? Ovo ništa ne znači, neke brojke na osnovu nepostojećeg stanja.

Neretko se uz ove mimove nađu i propratni komentari u kojima se uhvate kolonizatorskih zemalja, poput Holandije, da nam objasne kako oni sa samo 1.55% učešća poljoprivrede u GDP-u prave profit od 95 milijarde evra godišnje, ali ni slučajno se neće dotaći povlašćene ekonomske pozicije te zemlje u svetskoj podeli rada, njihove kolonizatorske prošlosti i neokolonizatorske sadašnjosti koja im danas omogućava taj povlašćeni položa, niti će reći nešto o udelu u eksploatacijama koje sprovode u Africi i J. Americi i gomili novca koji tako pljačkaju iz zemalja globalnog Juga to jest takozvanih “nerazvijenih” zemalja, što sve omogućava stvaranje bogatstva kojim onda mogu da subvencionišu svoju poljoprivredu i onda, kada nametnu slabim, perifernim državama kao što je Srbija to da ne smeju da nameću carine na njihove proizvode, tako uništavaju konkurenciju odnosno poljoprivredu u tim državama, jer lokalni poljoprivrednici prosto ne mogu da se takmiče cenom, pošto im je proizvodnja skuplja.

A tek što vam neće reći da su se upravo Holanđani ugradili u eksploataciju litijuma u Srbiji tako što će proizvoditi baterije u Subotici, to bi potpuno poremetilo ovu šuplju retoriku koju pokušavaju da izguraju. Ili će nam, kao i uvek, to uviti u oblandu “novih radnih mesta” i “razvojne prilike”.