Milan Marković Matis, dramaturg
Kao mlađi sam bio deo ženskog pokreta, sarađivajući sa Ženama na delu i kasnije u okviru Queerbeograd kolektiva. Koliko se sećam još u vreme aniratne kampanje sam se deklarisao kao anarhofeminista i u to vreme mi se ta vrsta deklarisanja činila kao suštinski bitna. Imao sam osećaj da samom tom činjenicom utičem na stvari, borim se za „našu stvar“.Moj otac, iako se doimalo da je majka ta koja ima autoritet (i na neki način ga je imala) nije nikada obavljao ništa od kućnih poslova.
Užitak koji osećamo gradeći identitet, a on je uvek i u svakom slučaju izgrađen na nekim predivnim fantazijama, služi samo da nas zatvori u okvire simboličnog poretka čak i ako se deklarativno zalažemo za njegovu radikalnu promenu. Mislim da je na tu promenu stava presudno uticao i moj život u Švedskoj gde svaka vrsta političnosti počinje od identiteta a završava se u građenju malih izolovanih („autonomnih“) enklava što savršeno odgovara vladajućoj ideologiji.Posle nekoliko godina sam shvatio da mi ta vrsta deklarisanja nije potrebna i da je čak kontraproduktivna i jednostavno sam prestao da se deklarišem. Tu su mi dva razloga bila naročito važna: 1) da bih izbegao rasprave sa ljudima koji tvrde da muškarac ne može biti feminista, rasprave koje mi zaista nisu bitne i doživljavam ih kao gubljenje vremena i 2) zato što sam prepoznao da je svaka vrsta identifikovanja deo problema a ne početak rešenja.
Pitanje je samo koliko je svako od nas spreman da vidi strukture iskorišćavanja koje su kroz različite ideološke matrice normalizovane.Ukratko, ne primenjujem „feminizam“ u praksi već pokušavam da živim život koji me čini srećnim, a to znači pre svega da ne iskorišćavam rad ljudi sa kojima živim i da me njihova životna (između ostalog i seksualna) radoznalost raduje, a ne ugrožava. Ne mislim da činim neku žrtvu time što kuvam, odgajam sam svog sina ili perem veš. Živim život koji me pre svega raduje i u tome nema ništa feminističko u nameri, samo u posledicama. Dakle ne u pisanju (identitetu), već čitanju (odnosima).Ali ja verujem da svako ko veruje da jedna osoba ne treba da bude iskorišćavana od strane druge po bilo kojoj osnovi može da se prepozna kao feminista.
To nije zato što su one kao žene nešto bolje, bitnije od muškaraca već su jednostavno, u patrijahalnom društvu kao što je naše, dovoljno puta dobile po pički da realnost vide mnogo bolje nego ja. Ja sam od njih učio kako da ja budem srećan, ne one (što se, kada je politika u koju verujete prava, i onako svodi na istu stvar).
Vladimir Terzić, student sociologije
Ipak, koliko god neki muškarac bio osvešćen, on na žalost nikada neće moći u potpunosti da razume žensku perspektivu. Iako smo mi feminsiti saveznici, ipak postoje neka mesta, neka polja u koje ne bi trebalo da zalazimo jer uparavo naše mešanje u neka pitanja znači manje prostora za žene koje bi o tome mnogo bolje govorile i mnogo više toga imale da kažu.
Marko Veličković, diplomirani inženjer građevine
Feminizam “primenjujem” tako što ukazujem drugim muškarcima (a i sebi) kada prepoznam njihov (a i svoj) seksizam. Često se posvađamo jer to se doživljava jako lično ali na kraju ipak razmisle o tome. Moje okruženje su dobri ljudi, ali im treba ohrabrenja, treba da oko sebe vide što više primera muškaraca koji su spremni da izađu iz „bezbedne“ zone koja ih zapravo emotivno i intelektualno ograničava i da žive mnogo slobodnije. Sa jedne strane, svoje mesto vidim kao nekoga ko podržava feminizam. Sa druge strane, sebe vidim i kao nekoga ko učestvuje u borbi protiv patrijarhata – ali u onom delu prostora za borbu u kome nećemo kao muškarci govoriti ženama kako da se bore za svoja prava nego u prostoru aktivizma u kome ćemo uticati na muškarce da odbace patrijarhalne vrednosti i postanu moralno, intelektualno, emotivno i socijalno zrele osobe.Dakle, u redu je reći da si feminista tamo gde to nije popularno i ne nosi neku vrstu privilegije (recimo kada se o tim pitanjima raspravlja po slavama ili u bilo kojim drugim neafirmativnim okruženjima), ali kada su u pitanju prostori feminizma, muškarci ne bi trebalo da takvim izjašnjavanjem sebi daju na značaju. Uloga muškaraca u borbi protiv patrijarhata može da bude velika, i naš zadatak je da izgradimo prostor u kome ćemo se obraćati drugim muškarcima i ohrabriti ih da shvate da patrijarhat proizvodi nasilje, a da privilegovanost koji ima nosi sa sobom visoku cenu po njih, čak i ako jesu muškarci. Kome je u interesu da napreduje u hijerarhiji muškog klana tako što će da postanje ulični nasilnik ili intelektualac - seronja, muškost je idealan prostor za njega.
Matija Medenica, sociolog i član grupe Marks 21
Iako sam uveliko znao da „nema socijalističke revolucije bez oslobođenja žena i nema oslobođenja žena bez socijalističke revolucije“, tek tada je dotadašnje interesovanje za feminizam za mene postalo istinski prioritetna tema. Parole definitivno nisu bile dovoljne, koliko god dobro zvučale. Nismo hteli da napravimo još jednu takvu organizaciju.Iskreno, ne deklarišem se kao feminista i svaki muškarac koji se olako tako deklariše mi je automatski sumnjiv – ne zato što hrabro prkosi propisanoj rodnoj ulozi, već zato što možda zloupotrebljava tu borbu zarad neke lične agende. Svet menjaju društveni pokreti, a ne moćni i pametni pojedinci koji su u znoju lica svog uspeli da se otarase ovozemaljskih zabluda. Samo su pokreti u stanju da proizvedu novu realnost na mestu stare. Feminizam podrazumeva kolektivno organizovanje oko zahteva koje ispostavljaju žene u borbi za samooslobođenje. Budući da u takvom organizovanju ne sudelujem, mislim da bih do besmisla rastegao pojam organizovanja kada bih se nazvao feministom. Naravno, smatram se saborcem utoliko što sam uveren u to da moramo da sravnimo sa zemljom strukture patrijarhalne opresije – pre svega unutar sopstvenih inicijativa i pokreta – i da borbu za žensko oslobođenje moramo ujediniti sa borbom za rušenje kapitalizma i izgradnju sveta istinske jednakosti i solidarnosti.Trudim se da reagujem na seksizam i mizoginiju oko sebe, što u smislu neposrednog okruženja – na poslu, onlajn, u krugovma poznanika i sl. – što u smislu podrške inicijativama koje dižu glas protiv femicida, napada na pravo na abortus, seksualnog zlostavljanja žena, guranja žena u siromaštvo i prostituciju itd. Kao što sam već rekao, koliko god bio ubeđen da će prevazilaženje mizoginije, seksizma i mačističke kulture biti blagodarno i za muškarce, sebe u toj borbi vidim pre svega kao saborca.Onda smo 2013. godine saznali da je vođstvo britanske Socijalističke radničke partije, jedne od najvažnijih revolucionarnih organizacija u Evropi koje su preživele pad Berlinskog zida, pokušalo iz sve snage i na najgnusnije načine da prikrije seksualno zlostavljanje i moguće silovanje koje je nad mlađom članicom partije izvršio stariji član Centralnog komiteta. Bio sam sablažnjen.
Uprkos užasno štetnoj i rasprostranjenoj zabludi o nemogućnosti istinskog razumevanja između muškaraca i žena, teorijama o Marsu i Veneri, plavom i roze mozgu i tako dalje, razumeti poziciju i perspektivu žene zaista nije teško. Potrebno je samo saslušati šta žene imaju da kažu i naučiti da sopstvena, katkad ugruvana osećanja, ostavimo po strani. Onda shvatiš da su uglavnom muškarci ti koji „reaguju emotivno umesto racionalno“, tako što nismo spremni da prihvatimo činjenice koje se suprotstavljaju našem već utvrđenom viđenju sveta. Šta je nasilje nad ženama nego nesputani izliv emocija muškarca koji ne ume ili ne želi da se iznese sa bolom, povredom, nesigurnošću? Tamo gde se žene uče da ućute i sabiju bol u sopstvene grudi, mi se učimo da besnimo. Ali to nekako nije emocija. Saslušaš, promisliš, uvedeš korekcije u ponašanje, proširiš znanje gde možeš oko sebe, dođeš na protest, podržiš rad feminističkih inicijativaU nekom smislu to je konstantno traženje balansa između toga da reaguješ tamo gde se od muškarca ne očekuje da reaguje, a da pritom ne budeš najglasniji u tome. Da pružiš primer ali da se držiš svog mesta u toj borbi. Tu nema drugog priručnika osim da slušaš šta žene govore i pišu i da se spremno suočiš sa kritikom.