FYI.

This story is over 5 years old.

JNA

Kako danas izgledaju tetovaže pripadnika bivše JNA

O postojanju Jugoslavije danas svedoče i tetovaže pripadnika bivše Jugoslovenske Narodne Armije.
Fotografije ljubaznošću nosioca tetovaže Dragiše Živanovića

Internet je jedno nepredvidivo more zabeleški i podataka u raznim formatima. Iako ga percipiramo kao područje u kojem najčešće vladaju mladi, na njemu se i te kako nalaze i starije generacije koje Internet koriste da stupe u kontakt sa ljudima za koje su mislili da ih nikad više neće videti ni čuti u životu.

Takva je i Fejsbuk grupa JNA druzenje i trazenje bivsih drugova koja ima preko 27 hiljada članova, i nije jedina grupa koja se bavi sakupljanjem rasutih drugova i drugarica širom Jugoslavije. Kao osoba rođena kada je Jugoslavija krenula da se raspada, ja sam o toj mitskoj zemlji samo slušala imajući utisak da su se od nje manje više svi već oprostili. Međutim, kada sam zahvaljući predusretljivom administratoru Miodragu Petkoviću „upala“ u ovu grupu, odjednom sam zavirila u univerzum u kome je ta žal za Jugoslavijom toliko jaka da natera čoveka da se zapita zašto se ona uopšte raspala? O postojanju te zemlje danas, između ostalog, svedoče i ovakve fejzbuk grupe, ali i tetovaže koje mnogi ljudi imaju na sebi.

Reklame

Verujem da ne postoji osoba koja nije čula za čuvene JNA – igla i mastilo – tetovaže. Budući da sam se i sama par puta istetovirala da bih nešto meni jako bitno zapamtila, pitala sam članove te grupe da li bi podelili sa mnom fotografije svojih tetovaža i priče koje idu uz njih.

Baveći se ovom temom, naletela sam i na sjajan članak Šta je danas muškarac s tetovažom JNA? koji me je upitio u ceo kontekst i socijalno dekodiranje značenja tetovaža nastalih u vojsci.

Međutim, koliko god cenila podrobne i sistematične analize, kao što je ova, u samom članku se vidi da se ne može izdvojiti samo jedan razlog za tetoviranje. Motivacije su razne, od toga da je u pitanju bila samo vesela pijana noći sa drugovima pa do želje da se nešto jako važno zapamti zauvek.

Članovi grupe su sa mnom delili samo one informacije za koje su smatrali da je u redu da podele sa mladom pridošlicom u grupi. Takođe, fotografije nisu baš najboljeg kvaliteta, zabeležio ih je svako kako je u datom trenutku znao i umeo.

Te tetovaže danas izgledaju ovako, a podelila sam ih u nekoliko grupa.

JNA

JNA tetovaže nisu jedine koje su rađene, ali mislim da su najmasovnije možda zbog jednostavnosti koja je potrebna da bi se one uradile. Barem u ovoj grupi, ne postoji niti jedna osoba koja bi svoju tetovažu prekrila ili prepravila zbog ideologije.

Jednog dana '82 god u Strumici kupili smo dosta piva nas petorica ili šestorica drugara… I tako odlazi jedno po jedno pivo, i pade nam napamet da se tetoviramo. Donese jedan drug tuš, iglu i konac smo imali. Ja sam tetovirao tri druga i lepo je ispalo, a mene ovaj drug što je tetovirao em bio najpijaniji od svih em mu ja zapadoh, pa evo slike da se uverite – napisao je vlasnik ove tetovaže Dragiša Živanović na grupi, nakon čega su odmah usledili šaljivi komentari.

Reklame

Ovo iznad je i JNA tetovaža druga Safeta uz koju ide sledeća priča - Bili smo "napredni" po pitanju tetovaža… Koristili smo mali elektromotor koji smo stavili na vrh folmastera iz kojeg smo prethodno izvadili uložak. Dolje na izlazu bi bila pričvršćena igla za nekakvu žicu koja je bila spojena sa tim elektromotorom… Malo tuša ,dobre volje i tetovaža gotova. Ali problem je ujutro kad se na fiskulturi moramo skinuti goli do pojasa a tu je dežurni stariješina, i vidi sve!

JNA tetovaže dobila sam i od Kasima iz Čačka, tenkiste iz Pirota, Veroslava koji je služio u kasarni Katarina kod Rijeke, kao i Mustafe koji je vojsku služio u Vinkovicima.

Tetovaže određenih rodova u vojsci

Kako mi kaže hrvatska Vikipedija, vojni rod se definiše kao deo „oružanih snaga koji imaju istorodno temeljno naoružanje i vojnu opremu, poseban ustroj i obuku, te način uporabe u borbi.“

Za mene su sve ovo španska sela, ali sam u procesu istraživanja shvatila da su određeni rodovi bili jake male zajednice unutar jedne veće jer ih je izdvajala priroda zaduženja. Na primer, graničari su morali biti ljudi posebnog mentalnog sklopa kako bi neumorno prelazili kilometre od jednog pograničnog kamena do drugog, danju i noću. Tada se govorilo „Graničar je oko otadžbine.“ Mnogi od njih svoju posvećenost očuvanju granica preneli su i na svoju kožu.

Sa drugačijim izazovima i zadacima sretali su se i pripadnici mornarice i vazduhoplovnih jedinica, pa su i oni taj period svog života poželeli da utisnu na kožu.

Reklame

Mustafa Tulumović za ovu tetovažu iznad kaže – Nastala je u novembru 1983. godine u Mostaru-aerodrom. Koliko se sjećam, momak koji je radio tetovažu je iz Banja Luke ili Prijedora, slikar po zanimanju, prezime Milić. Uradili smo je kao uspomenu na taj rod vojske. Jedini sam u svojoj generaciji koji je uradio ovakvu tetovažu.

Tu su još i tetovaže sa sidrom koje označavaju Jugoslovensku Ratnu Mornaricu…

Kao i razni načini da se označi pripadnost padobranskim jedinicama. Ova tetovaža je verovatno dorađivana nakonadno, pošto ne verujem da je tehnika igla i mastilo tada podržavala upotrebu boje.

Tetovaže sa motivima koji nisu direktno vezani za JNA

Tetovaže žene i mača sa kobrom na fotografijama ispod su nastale 28. februara 1968. godine u kasarni u Pančevu.

Bivši pripadnik JNA D.S. Od koga sam dobila fotografje je rekao da ga ništa posebno nije privuklo tetoviranju osim što su i drugari radili takve. Dopalo mu se pa ih je i on uradio. Inače,sad kaže da mu je ova pamet ne bi radio tetovaže.

I Zijad je uradio tetovaže sa sličnim motivima 1991. godine.

Izgleda da je mač koji se percipira kao simbol časti važana za svaku vojsku, pored slova JNA i označavanja vojnog roda, sledeći preovlađujući motiv. Motiv žene verovatno simboliše žudnju za onim što je muškarcima u periodu odsluženja vojnog roka uskraćeno. A tu su i motivi čije poreklo dosta odudara od vojnog konteksta.

Tetovaža na fotografiji ispod urađena je 1984. godine i njen vlasnik Zoran koji je služio vojni rok u Grosnici u okolini Kragujevca bio je zbog nje strogo kažnjavan. A on je, izgleda, samo želeo da pošalje poruku mira.

Tog istog mira koji nam je falio u godinama koje će uslediti devedesetih, kada se krvavo raspala jedna državna tvorevina čije ostatke danas možemo videti, osim u muzejima, arhivskim snimcima i spomenicima širom regiona i na koži mnogih ljudi koji su sa mnom podelili svoje priče.