FYI.

This story is over 5 years old.

Foto

Čarli Bruker o Black Mirror epizodi „Arhangel“

Nadam se da će gledaoci koji imaju decu pomisliti, „Uh, ja bih isto tako.“
Fotografije: Netflix

Ovaj tekst je originalno objavljen na VICE UK.

Vratio se Black Mirror, naša omiljena serijska distopija bazirana na strahu od tehnologije. VICE se bavi idejama iznetim u novih šest epizoda uz pomoć ljudi koji rade na seriji, kao i šireg stvarnog sveta nauke i tehnologije. O prvoj epizodi pod naslovom „USS Kalister“ čitajte ovde.

„Arhangel“, druga epizoda u novoj sezoni serije Black Mirror, je priča o čipu za praćenje koji roditelji mogu da ugrade deci kako bi znali gde se ona nalaze, šta im se dešava, a čak i da blokiraju neželjeni sadržaj kom su izložena. Kao i obično u Black Mirror, ova priča o previše brižnom roditeljstvu postepeno postaje sve mračnija.

Reklame

VICE: Kako si napisao „Arhangela“? Tu epizodu bi samo jedan roditelj mogao da napiše.

Čarli Bruker: Da, to mi je bila inspiracija. Znam da je kliše, ali stvarno me je nekako reprogramiralo rođenje dece – odjednom sam dobio nov zadatak, da ih zaštitim. U isto vreme, deca danas odrastaju okružena tehnologijom i svim izazovima koje to nosi.

Deca se često nađu na samoj granici novih istraživanja. Brže usvajaju nove tehnologije od nas odraslih.

Apsolutno. Moje petogodišnje dete je za vikend preigralo Super Mario, čime se neobično ponosim, ali eto, tu temu još nismo obradili. U većini epizoda predstavimo neku novu spravicu koja ljudima daje moć tako da je gledaocu intuitivno jasno zašto se koristi. Arhangel sistem koji [protagonista] koristi je vrlo atraktivan za svakog roditelja. Tu se postavlja pitanje, gde je tačno granica? Nadam se da će gledaoci koji imaju decu pomisliti, „Uh, ja bih isto tako.“ A i prezaštićeni mladi ljudi će moći da prepoznaju neke aspekte svog života u toj epizodi.

S jedne strane tu je aspekt praćenja, nadzora svega što se oko deteta dešava. Sa druge strane tu je i opcija da se blokira ono što ne želite da dete vidi.

Da, i cenzura je jedna od tema. Nekad je i meni teško da odgovorim na ta pitanja jer ne mislim često o temama dok pišem. Nekako osmislim samog lika i onda mi dođe, kao, „bilo bi zanimljivo ako bi joj se ovo desilo, a onda bi usledilo ono…“ Kao programer.

Reklame

Black Mirror kao da pokušava da uspostavi ravnotežu između straha od novih tehnologija, o kom mediji često izveštavaju, i kreativnog pristupa po kom je piscu interesantan neki futuristički koncept samo u kontekstu uticaja koji vrši na likove?

Nadam se da je tako. Priče počinju od „šta bi bilo kad bi bilo“ pitanja, kojim često užasnem druge autore koji rade na seriji. Ali sledeći korak je konkretan scenario: Ko će se tu prepoznati? Konstantno smo pod pritiskom da zainteresujemo gledaoca. Serija je, u celini gledano, prilično brutalna između ostalog zato što tako budimo ljude koji gledaju, kažemo im „Obrati pažnju! Imamo samo sat vremena da ti ovo ispričamo.“

Retko imate malu decu u glumačkoj ekipi, da li je tu bilo novih izazova?

Epizodu je režirala Džodi Foster, a ja bukvalno ne znam nikog ko bolje ume sa mladim glumcima. Ona glumi od treće godine, što je meni sasvim nenormalno. Ja nisam bio na setu, snimalo se u Kanadi a ja sam ostao kod kuće. Ali ona je odlično sve odradila.

Kako ste doveli Džodi Foster da režira?

Ona već ima kontakte u Netfliksu, pojavljivala se kod njih u House of Cards, Orange Is the New Black, i tako dalje, pa su nas uputili na nju. Poslali smo joj scenario, svideo joj se, imala je dosta komentara. Stvarno je izuzetno normalna, posebno za nekog ko se ovim bavi celog života, vrlo, vrlo stabilna. Ne znam kako joj to uspeva. Divan sagovornik i saradnik. Doputovala je ovamo za montažu, koju smo odradili u Tvikenhamu.

Reklame

Epizoda me je podsetila na Find My Friends telefonsku aplikaciju kojom pratim devojku i prijatelje. Mogu da pogledam gde se nalaze u bilo kom trenutku.

Da li oni znaju da to radiš?

Da, moraju da mi odobre – uzajamno se nadziremo. Jednom se jedan ortak vratio bivšem dečku iako je rekao da neće više, a svi smo videli gde je bio sinoć. Odmah sutra smo mu slali poruke, „Znači prespavao su u Holoveju, a?“

Majku mu.

Misliš da nije u redu?

Pa realno nije! Jel’ tako? Par još ne možeš da vidiš sve što i on vidi, znači može i gore. Majku mu staru!

Sad mi je krivo. Ali Apple sam stavlja taj program na telefone, mnogi ga koriste.

I šta, ljudi ti dozvole da im nadgledaš lokaciju? Da li se nekad odjave sa toga?

Da, na primer kad su u novoj vezi, ako ne žele da svi znaju gde idu i šta rade prvih par meseci.

Kao, kratak odmor od konstantnog nadzora kom si inače stalno izložen?

Uh, pa zvuči kao da stvarno nije u redu, a?

Pa meni je čudno, jebiga.

Ali razumem utehu koju majka u „Arhangelu“ iskusi kad vidi da joj se ćerka kreće, da je živa i da joj je dobro. Mogu da razumem zašto bi roditelji to hteli da koriste.

Danas možeš deci GPS trekere da ugradiš u patike, znači ne iznenađuje me nimalo da slične stvari već postoje. Moja su deca još mala pa to nisam morao da radim, ali znam ljude čiji roditelji isto koriste taj Find My Friends sistem na sličan način, gledaju gde su im tinejdžeri i tako to. Impuls je svima jasan, ali špijuniranje je špijuniranje. Narušavaš privatnost druge osobe. To se najlakše kroz priču predstavlja tako što se posmatrač umeša u neki intimni trenutak. Ozbiljna je to dilema.

Reklame

@samwolfson

Još na VICE.com:

Kako gledati četvrtu sezonu serije "Black Mirror"

Spremite se 'Black Mirror' seriju knjiga

Najbedniji likovi četvrte sezone serije "Black Mirror"