Za VICE iz Zagreba: Jesu li Hrvati išta naučili iz srebrnog ludila?

Hrvatski fudbaleri zasluženo su dogurali do finala Svetskog prvenstva, i taj istorijski uspeh, kao i uvek na Balkanu, izvukao je na površinu sav haos hrvatskog društva, kako u pozitivnom, tako i negativnom smislu. Naš čovek iz Zagreba osvrće se na mesec dana histerije koja i dalje ne prestaje.

Jedna takva podjela, činilo se još jesenas, upropastila je i atmosferu oko jedinog nacionalnog brenda koji je bio u stanju izliječiti kolektivnu depresiju – nogometne reprezentacije. O ekipi koja se iz Rusije vratila sa srebrom oko vrata u zadnjih par godina smo čitali: te da su Mamićev izlog za bijelo roblje, te da su treneri marionetski, te za dom spremni Joe Šimunić i Thompson, te svastika na Poljudu, te fašizam na tribinama, te natopljeni travnjak zbog kojeg dva dana igramo protiv jadnog Kosova… Uglavnom, konstantno neko sranje, a ovamo nikad bolja generacija, Modrić, Rakitić i Mandžukić rasturaju najjače europske lige i Ligu prvaka.

1-1 protiv Finske, utakmica kad smo dotakli dno

Narod je izgubio strpljenje, čak i huligani su prestali raditi gluposti po tribinama, a Hrvatski nogometni savez, korupcijom nagrižena organizacija na čelu s 'brendom' Davorom Šukerom i Zdravkom Mamićem, protrljala je Aladinovu lampu i iz nje izvukla duha po imenu Zlatko Dalić.

Taj dotad malo poznat lik, čiji je najveći dotadašnji trenerski uspjeh bilo finale arapske Lige prvaka, doslovno je uletio u avion za Kijev, i kombinacijom zdravorazumskog rasuđivanja i smirenog karaktera doveo igrače u mentalno stanje da riješe prvo Ukrajinu, a onda u baražu i Grčku.

Hrvatima nije dugo trebalo za novi zaokret. Dotad terminalno sjebana nacija s upropaštenom ekonomijom mahnito je lupala po FIFA serverima i kupovala karte, postrojila se u redove pred banke i dizala kredite za aranžmane za Rusiju. Na kraju, kad smo došli na korak do titule, raja je molila premijera da dan nakon finala proglasi neradnim, što je ovaj (u neku ruku) i napravio. Uglavnom, u proteklih mjesec dana izdogađalo se toliko dobrih, ali i loših stvari, da konzilij vodećih psihijatara ne bi mogao dati jasnu dijagnozu mentalnog stanja nacije.

Dok veći dio države uspjeh uglavnom pripisuje treneru Zlatku Daliću, kujući u nebesa njegov skroman i ponizan karakter, po meni je trenutak koji je otpustio psihološke kočnice igračima bila presuda protiv Zdravka Mamića. Donedavni harambaša hrvatskog nogometa, a danas tek kukavica koja od hrvatskog pravosuđa bježi pod skute međugorske Gospe, deset dana prije prve utakmice Hrvatske u Rusiji osuđen je na šest i pol godina zatvora zbog milijunske utaje poreza od transfera vodećih igrača današnje reprezentacije. Presuda je donesena iako su dva krunska svjedoka, Luka Modrić i Dejan Lovren, u posljednji trenutak promijenili iskaz u kojemu terete Mamića da su mu davali dio novca od transfera u kešu. Modriću zbog 'ne sićan se' izgovorenog pred sudom prijeti do pet godina zatvora na konto optužbe za krivokletstvo, dok je Lovren od Mamića čak dobio i papir s instrukcijama kako svjedočiti.

I iako je u loži na utakmicama sjedio Mamićev duh Damir Vrbanović, izvršni direktor Hrvatskog nogometnog saveza koji je na istom suđenju nepravomoćno dobio tri godine zatvora, Mamićev glas u hrvatskoj javnosti polako je kopnio. Danas on u javnoj percepciji više nije niti karikatura, budala čije pres konferencije ljudi gledaju iz zabave, već točno ono što jest – osuđeni kriminalac u bijegu. I iako će Modrić svoj 'ne sićan se', kao i Lovren svoj šalabahter, vjerojatno skupo platiti na sudu, u trenutku kad je Mamić osuđen vjerojatno je i njima laknulo. Jer pravi kriminalac je tad postao onaj koji je njih prevario, a to u njihovoj glavi znači da su oni manje krivi. Možda još nije kasno (barem za Modrića) da na suđenju dokažu svoje poštenje, ali onda bi iskaz morali mijenjati – dvaput. A u ovoj hrvatskoj shizofreniji ni to nije nemoguće.

Za razliku od većine Hrvata, i dalje mislim da je reprezentacija veći dio prvenstva odigrala kaotično. Vrhunski smo odigrali drugo poluvrijeme protiv Argentine - koja se raspala nakon gola koji nam je poklonila, drugo poluvrijeme i produžetak protiv Engleske - kad su protivnici također izvršili samoubojstvo 75 minuta prije kraja, i prvo poluvrijeme protiv Francuske - kad smo samoubojstvo vlastitim greškama izvršili mi sami. Ostalo je za prosječnog navijača koji se nervira pored TV-a uglavnom izgledalo kao mučenje: ili nabijanje na Mandžukića i krila, ili okolo-naokolo pa protjeraj kroz blok, ili individualno i prekid pa ako prođe, prođe. O penalima i živcima koje smo uz njih izgubili da i ne govorim.

No ono zbog čega ovu hrvatsku reprezentaciju više ne možemo stavljati u istu rečenicu s balkanskim mentalitetom je manijakalna psihološka snaga i odgovornost u pristupu. Višestruko vraćanje iz gubitničkih situacija, borba za svaku loptu čak i kad ne možeš hodati i nezapamćena disciplina vrline su koje nisu naučili u Hrvatskoj, ali koje bi Hrvatska trebala – i morala – naučiti od njih. Jer to je jedini put za izlaz iz kampanjskog mentalnog sklopa, koji i dalje favorizira lijenost, hvatanje krivina i oslanjanje na sreću. A sreća – kao što smo mogli vidjeti u Rusiji – dolazi kao nagrada za pošten odnos prema vlastitom poslu.

U srpskom jeziku imate dobru poštapalicu – transfer blama. Točno tako sam se osjećao kad su me prijatelji iz cijelog svijeta, od Bukurešta do Maputa, nakon finala počeli opsjedati porukama u stilu 'Your president is a bit…too much'. Barem milijardu ljudi gledalo je kako 'kraljica Balkana', mokra do gole kože, cmače pehar Julesa Rimeta i otima ga iz ruku francuskog predsjednika Makrona, kojeg je, kao i otprilike pola stadiona, do maloprije grlila i držala ga za ruku pred živom mu ženom.

Iz perspektive tog performansa na finalu, ulijetanje u svlačionicu među znojne polugole igrače, što je izvela nakon izbacivanja Danske i Rusije, danas izgleda kao stilska vježba u kazalištu. Kolinda se brani da se ona samo ponaša kao navijačica – nikad nisam vjerovao da ću ovo reći, ali navijačkije od nje se u Rusiji ponašao njezin bivši šef Ivo Sanader, još jedan lik koji vrhunski vuče za nos hrvatsko pravosuđe.

No sudeći po reakcijama iz cijelog svijeta, ispada da smo mi ludi, a oni koji su oduševljeni Kolindinim ponašanjem normalni. Čitava mašinerija komunikacijskih stručnjaka i internetskih mudrosera upregnula se da isfura tezu o 'nogometnoj diplomaciji', u kojoj je hrvatska predsjednica svojim prirodnim i anti-protokolarnim ponašanjem, tvrde, nametnula totalno novu paradigmu. Ne znam kako vi, ali ja kad pokisnem na putu na posao propadam u zemlju, i nakon par naučenih lekcija, furam rezervnu odjeću. Ali mene nije biralo milijun i kusur glasača. A nju će opet, za manje od dvije godine. Vučiću, čuvaj se, dobio si opasnu konkurenciju za novog druga Tita.

Nakon što je pola milijuna ljudi dočekalo reprezentaciju u Zagrebu, hrvatska javnost isijava ponosom i ekstazom, uz tek poneko promišljanje, više sebi u bradu: je li avion iz Moskve u pratnji dva MIG-a baš morao nadlijetati centar grada, što bi se dogodilo da je pijani bećar Vida pao s otvorenog autobusa ili da su se zakucali u neki podvožnjak, je li baš vožnja igrača busom od aerodroma do centra morala trajati 5 sati i jesu li toliki ljudi morali dehidrirati, je li redatelj u tom kaosu uopće mogao išta režirati, i je li baš moralo završiti s tim nesretnim Thompsonom.

Što se mene tiče, doček ću pamtiti po dvije slike: prva je kad Luka Modrić, već poderanog glasa, iz publike dovlači dijete s Downowim sindromom na pozornicu i pjeva u zagrljaju s njim. Druga je kad ni pet minuta kasnije Thompson završava svoj neplanirani duet s klapom Hrvatske ratne mornarice, i onda isti taj Modrić uzima mikrofon i zamoli ga da otpjeva još jednu za igrače. Pola države uhvatilo se za glavu, očekujući 'za dom spremne' Čavoglave - srećom, nije bilo matrice.

Popravni je Thompsonu dan kasnije ponudio varaždinski gradonačelnik Ivan Čehok, inače bivši hipik i roker koji se predstavlja kao socijalni liberal, i koji je zvao ozloglašenog pjevača na doček posvojenom Varaždincu Zlatku Daliću (rodom iz Livna). Tamo je novinar uspio iznervirati Dalića pitanjem je li baš Thompson taj lik koji treba pjevati na slavlju, na što je trener odgovorio – on je naša himna. I tako je pala i posljednja maska – ona skromnog i poniznog trenera koji nikad ne gubi živce.

Vjerojatno vas boli glava od svih ovih kontradikcija, ali to je Hrvatska. Mjesec dana nas je drmao trans, i već nakon tri dana vratili smo se starim dobrim podjelama. Kaos na dočeku uklapa se u kaotični stil igre kojim se hrvatska reprezentacija dokotrljala do srebra. Opet, enormna energija i trud koji su igrači uložili ljudi su im jednako fanatično vratili na ulicama i trgovima, gdje političara (napokon) nije bilo. Mamića smo se zasad riješili, Sanadera, Kolinde i Thompsona, bojim se, još ne. Ali od nečega se mora početi.