Reklame
Majkl Mur: Kada bi me ljudi pitali šta radim, a ja bih im rekao radni naziv filma, bilo je zanimljivo što je njihov odgovor uvek bio praćen onim znalačkim pogledom i nervoznim smehom. Kao, baš je zabavan naziv, ali je zabavan zato što bi mogao da bude istinit.
Kada je pao Berlinski zid, a Hladan rat okončan, osetio sam pravo olakšanje, da će sve to gomilanje oružja i ogromna budžetska izdvajanja za Pentagon prestati, te da ćemo najzad živeti u svetu u kojem vlada mir. Ali ne, morali smo da nađemo novog neprijatelja. A pošto je toliko veliki deo naše privrede i struktura moći zasnovan na tim temeljima - baš onom na šta nas je Ajzenhauer upozoravao, na vojno-industrijski kompleks - krilatica je, aha, kapiram, bićemo u stanju neprestanog rata. Uvek će se naći neka nova pretnja, novo strašilo. Zato je ovaj naziv filma na svoj način satirični napad na ono što se čini kao aktuelna sadašnjica. I kao i uvek, kada jedno kluopko počne da se odmotava, počnu da pominju Iran ili neku drugu zemlju za koju moramo da se pripremimo, nekog drugog ko će nas ubiti, i dobro znaju kako da preplaše ljude, posebno Amerikance. Kada se izolujete, kada ne poznajete druge svetske kulture - neznanje je najvažniji sastojak straha. A strah je najvažniji sastojak mržnje. To je jednačina. Počinje neznanjem, koje vodi u strah, koji vodi u mržnju, koja vodi u nasilje. Ali morate da očuvate stepen neznanja, publika mora da ostane neupućena, jer na taj način možete da im kažete da je Iran sledeća zverka koja će ih napasti."Neznanje je najvažniji sastojak straha. A strah je najvažniji sastojak mržnje. To je jednačina."
Reklame
Pogledajte VICE film: Ketrin Bigelou razgovara sa čovekom koji je snimo "Zemlja kartela: iza kulisa meksičkog rata za drogu'
Da li nas tamo vode sledeći izbori?Mislim da će ljudi koji uživaju u zastupanju rata i straha sigurno to pokušati. Ali imaju veliki problem pred sobom: mlađa generacija, ljudi između 16 i 35 godina, već imaju dobrih deset godina internet iskustva. Možda nemaju pasoše i možda ne mogu da putuju po svetu, ali imaju pristup informacijama, što znači da mlađa generacija prosto nije toliko neupućena i ne može se tako lako zavarati. Mislim da će to biti veliki problem za svakog ko poželi da vodi kampanju zasnovanu na takvoj vrsti straha. I zato sam u neku ruku optimista da to neće ovog puta uspeti.Film počinje tvojim navođenjem vojnih poraza američke vojske tokom godina. Kako misliš da Pentagon vidi te ratove? Kako uopšte sebe vidi?U prvom minutu filma govorim nešto što se ne izgovara u Sjedinjenim Državama: "Izgubili smo rat u Vijetnamu. Izgubili smo rat u Koreji. Izgubili smo rat u Zalivu". Prosto, dozvolili smo Pentagonu i desničarima da odrede šta znači pobediti u ratu, ali ja mislim da je ratna pobeda kad poraziš negativca na drugoj strani, te da on više nije na vlasti. A to nije ono što se dogodilo u Koreji. Analogija bi bila da su po završetku Građanskog rata u Americi Robert Li i Džeferson Dejvis kontrolisali teritorije južno od Merilenda, a mi tvrdili da smo pobedili.
Reklame
Filmom promiče moćna ideja da treba prihvatiti nacionalnu istoriju, i dobru i lošu. Shvatamo štetu koju čine posledice PTSP —stopa samoubistva među veteranima zabrinjavajuće raste — ali smo slepi prema mnogo ozbiljnijoj traumi zemlje godinama posle sukoba?Apsolutno. To i jeste jedan od razloga što sam ovako nazvao film, i zašto dobijam takve reakcije kada ljudima kažem kako se zove. Jer i oni znaju da je to istina. Znaju da oni na vlasti nisu završili sa iskorišćavanjem mladih ljudi kao topovskog mesa za sve ludačke ideje koje im padnu na pamet. Iskreno, mislim da patimo od nacionalnog PTSP-ja. Ne govorim o vojnicima, već o zemlji koja još uvek nije shvatila šta se događa, u kojoj su ljudi nervozni zbog svega. Nikada nije dobro živeti u strahu. Ako se vaše dete plaši da ide na spavanje jer veruje da se u ormanu krije neko čudovište, razuverićete ga tako što ćete otvoriti vrata ormana i ostaviti upaljeno svetlo u sobi. Drugim rečima, kada se razbije neznanje, dete se može opustiti i zaspati.Pročitajte na VICE News: Kako je CIA pomogla snimanju filma "Zero Dark Thirty"
Ali zar ne misliš da ova zemlja mora da bude otvorena za introspekciju? Narativ američke izuzetnosti - tvrdnja da se radi o najboljoj, najhrabrijoj i najslobodnijoj zemlji na svetu - navodi na pomisao da ne postoji kultura introspekcije. Misliš li da su Amerikanci introspektivni?"U Americi stalno govorimo, mi smo prvi, mi smo prvi, a sada je vreme da porazmislimo koga mi to u stvari pokušavamo da ubedimo."
Reklame
Reklame
Dok si snimao film širom sveta, jesi li se susreo sa jakim anti-amerikanizmom?I da i ne. Najneprijatniji delovi filma bili su oni kada smo hodali po raznim gradovima ove planete noseći tu džinovsku američku zastavu. Hodao sam Jelisejskim poljima u Parizu noseći tu ogromnu zastavu i pomišljao, zašto nisam nacrtao metu na leđima?"Većina Amerikanca je svesna da ne misle o njihovoj zemlji baš najbolje."
Reklame
Reklame
Ovaj film deluje kao patriotsko ostvarenje, a ne kao karikatura Majkla Mura kao poludelog liberala. Šta si ti u srcu i koliko je tebe u filmu?I ja sam doživeo preokrete u životu u poslednjih godinu dana. Otac mi je umro 2014. Razveo sam se i mislim da sam se saosećao sa prosečnom Amerikom, u smislu da sam se osetio i beznadežno i bespomoćno. A kada roditelja više nema, čovek se oseti kao siroče. Ali nije toliko strašno. Sve je to neobično uticalo na mene, bio sam tužan, ali ne i depresivan. U stvari, bio sam ohrabren, gledajući kako mi otac umire osetio sam, rekao bih ne poštovanje, već nekakav entuzijazam prema životu i onome kakav bi život mogao da bude.To se i oseća, film nosi pozitivnu životnu poruku na neki način.Ekipa je smislila svoj naziv za film, "Majkov srećni film".Pokušavaš da pošalješ pozitivne vibracije svetu? Govoriš veoma optimistično o revoluciji ideja…Da, stvarno mislim da će do toga doći, i da će je predvoditi mladi ljudi. Predvodiće je Afro-Amerikanci, žene. I to već rade. Neki od tih pokreta su deca pokreta "Okupiraj Vol strit", koji je pre par godina pokazao ljudima da se može govoriti o privrednoj moći i ekonomskoj nepravdi.Dakle, nenasilna američka revolucija ideja zasnovana na našem društvenom ugovoru, osnovama svake liberalne demokratije, misliš da će do nje doći u sledećih pet godina?U sledeće dve ili tri godine.Da li jedva čekaš da prikažeš film Amerikancima i sa njima razgovaraš o poruci i tvojim idejama?Fahrenheit 9/11 sam prikazivao širom zemlje: bio sam u 60 gradova za 42 dana. Nadam se da će i ovog puta biti tako. Već smo proveravali za koliko para možemo da iznajmimo onaj autobus koji muzičari koriste na turnejama i projurimo kroz celu zemlju sa ovim filmom, da ga prikažemo u što više gradova i sela u kojima možemo da parkiramo taj autobus.Da li ti predstavlja posebnu radost kada film krene u prikazivanje, posebno ovaj?Volim da budem u javnosti, ljudi me fasciniraju, ovo je neverovatna zemlja i ja je volim. Dosta je dobro poznajem, prešao sam je uzduž i popreko nekoliko puta i mislim da sam, razmišljam kako to da opišem… Postoji mesto za ljubav u svemu ovome, pravu ljubav, ne onu sa razglednica. Govorim o pravoj empatiji i ljubavi i unutrašnjem jezgru koji su svi povezani i taj zajednički osećaj je ono što volim.Pratite VICE na Facebooku, Twitteru i Instagramu"Ekipa je smislila svoj naziv za film, 'Majkov srećni film'."