Bolesni ljudi su nepodnošljivi. Kažem to iz ličnog iskustva. Suočeni sa gubitkom zdravlja, sa vađenjem organa, promenom fizičkog izgeda ili konstantnim brigama ili bolom ljudi psihički popuštaju i pokazuju svoje najgore lice. Pre nego što sam dobila rak, jednom sam bila nepokretna. Svi su mi bili krivi, bilo mi je nepodnošljivo, ali na svu sreću to ne traje večno. Rak je hronična bolest, ali nemerljivo su najteži prvi trenuci, jer samo u prvo vreme suočavamo se sa gubitkom, posle već ide lakše.
Reklame
Surpotno verovanju da se “na muci poznaju junaci” ja verujem da je to što neko ima rak vrlo jeftina prilika da ispadnete "dobar čovek". Nekad je dovoljan samo jedan poziv i ta osoba će vas zauvek pamtiti kao divnu osobu. Zato ne časite časa, požurite da budete dobri još danas, po akcijskoj ceni tople reči i jednog zagrljaja.Iako ja sad mogu da lažem i pričam hvalospev o sebi iz tog “na muci” perioda, istina je da sam nepovratno uništila odnose sa dosta ljudi, promenila životne navike na užasno ekstreman način i bila zaista teška osoba. Neutešno sam plakala satima, govorila sam grubosti, vređala najbliže i zahtevala nemoguće. Bežala sam od lekara, iznosila ideje koje zvuče sumanuto, nisam nikom želela da objašnjavam a očekivala sam bespogovorno slušanje, poverenje, ljubav i uglavnom sam lutala. Ali kad pomislim koliko sam bila nemoguća i stresem se, pomislim da sam na svu sreću sebe već ranije okružila predivnim ljudima, koji su učinili da moja bolest bude što manje razorna. Osećam se kao da sam za dlaku izbegla kamion i nije mi svejedno, ali sam zaista zahvalna i srećna i puna ljubavi kao lubenica i sve naj naj. No to nije lako postići jer prevazići ono mutno u nama, da se ne lažemo, nije lako, a pišući ovaj txt shvatila sam da su sve ove stvari koje nabrajam univerzalne, pa mogu pomoći da shvatimo uzročno-posledične veze u komunikaciji. Ovo važi i kad neko nema rak.Možeš da budeš tu. Moraš da budeš tu. Ako si bio tu juče, budi i danas, sutra, inače će se tvoje odsustvo shvatiti isključivo kao posledica straha, izbegavanja, gađenja, bola u kurcu, nebrige i nepažnje. Ako imaš para daj, ako imaš znanja daj, ako umeš da kuvaš kuvaj, bukvalno daj sve od sebe. Ne čekaj da ti neko nešto traži, ne budi lenj, to je odvratno a plus i ponižavajuće. Teško je, zahtevno je ali jebiga, ko je rekao da će biti lako. Naravno, lakše je to reći nego učiniti jer ljudi bolesni od raka ne izgledaju kao tipični jadnici na umoru željni bilo koje pomoći. Ne leže u krevetu i pasivno se raduju bananama kao moja baba kad je operisala žuč, hoću reći, biti tu i dati sve od sebe nije lak posao.
Prvo i najvažnije: ne pitaj šta možeš da učiniš
Reklame
Rak uglavnom ne boli i ne zahteva neprekidan boravak u bolnici, što će reći da su onkološki pacijenti svuda oko nas i izgledaju manje-više isto kao pre. To neka vas ne zbuni, oni i dalje osećaju da su bolesni, izdvojeni i očekuju da ste svesni da je njihovo stanje ozbiljno – da ne negirate ali da se ni ne prestrašite. Posebno ne budite uplašeni. To je licemerno jer niste vi ti koji treba da se plašite! Ja nisam u ovome tipična pacijentkinja, ja sam tražila i supu i lak za nokte i pare i patike i jastuk. Ali čak su se i za mene uplašili da neću zbog ponosa reći da mi nešto treba. Zamislte tek one divne žene, one majke koje nikad ne traže ni osmeh, kako li je njima kad imaju rak?Ko radi taj i greši, ako ste tu sigurno ćete reći i uraditi mnoge pogrešne stvari. Ali to je ćivot. Ispravite to, i krenite dalje, ne ponašajte se kao uvređena dama, realno ako odustanete to znači samo jedno. Slabi ste. A ako niste bili tu, suočite se da za vas više verovatno neće biti mesta kada sve bude bilo super. Nisam ponosna na to, i ovladaću hrišćanskom vrlinom oprosta, ali kada sam bila najpovređenija, u glavi sam pravila spisak kome bih zabranila da dođe na moju sahranu, čak i da umrem sa 100 godina.Ali… kada vas iznerviraju, ponize ili uvrede, obolelima od raka ne treba da praštate uz hrišćansko “ne znaju šta čine”, već odgovorite onako kako biste inače, samo uz svest da povređujete već povređenu osobu, pa imajte mere. Malo. Evo ja pamtim sve koji su ikad došli da me vide, zahvalna sam do neba za svaki zajednički ručak i večeru, izlazak, šetnju, vožnju, posetu, piknik, mazanje noktiju, odlazak kod frizera, knjige, priče, pozive, poruke, i mislila sam da to nikad neću reći, ali i za svađe, urlanja i neprospavane noći jer to sve je učinilo da se osećam da nisam sama i da sam nečija. A najviše sam zahvalna zbog neodustajanja. Jer važno je ne odustati!
Reklame
Ne vređaj dostojanstvo
Reklame
Ne pričaj iza leđa
Reklame
Ne laži
Reklame
Ne pravi se pametan
Reklame
Ali… iskuliraj se, potisni ego, čak i kad najsnažnije veruješ da si u pravu i kad osećaš da voliš tu osobu više nego ona sama sebe - voli je, probudi u njoj ljubav i želju za životom, budi tu za nju, ne govori joj šta da radi, ne pametuj već je ohrabri da sama otkriva i odlučuje.Svaki čovek voli da bude jedinstven, kako u zdravlju tako i u bolesti. Istovremeno svaki čovek teži da bude deo nekog tima, po mogućstvu pobedničkog pa se stoga lako identifikuje. Kod raka je stvar posebno zajebana. Bolest je česta, svako zna nekog ko je imao ovaj ili onaj rak, probao ovo ili ono. Ali iskreno, vi možda mislite da ćete reći “Hej, moja _______ je imala rak i izvukla se!” ali to je kao da devojci kažete “Moja _______ kuva divnu supu” U oba slučaja, ja ću noći provesti osećajući se kao govno jer pokušavam da prokljuvim da li ću ja biti jedna od onih koji su uspeli ili neću biti te sreće, bilo da je u pitanju opstanak, izlečenje, seks ili kuvanje supe. Ako me je nešto proganjalo noću kad sam sama, to su priče o svim ostalim koji su imali ili imaju rak ili bilo koju drugu bolest. Zamislite kad je to jedino što znate o nekom, recimo jedna Zoe koja je umrla ili Nikolina, ili jedna koju ne znam ni kako se zvala ali je rekla “ja sam se naživela, meni je samo žao što neću biti tu da vidim kako odrasta moje dete” i tako dalje… Sve njihove priče, sve vaše šale, za vas koji nemate rak, možda su lepe uspomene, ali onog trenutka kad ih izgovorite bilo kome ko je bolestan u nama počinju da žive u loop-u. Na repeat! Ovo je slično kao sa bilo kojim informacijama o njegovim bivšim devojkama. Održavajte bezbedno rastojanje!Ali… ljudi koji imaju rak ponekad očajnički traže dobre priče, kao potvrdu da je izlečivo da je moguće, da postoji šansa. Prepoznajte kada ljudi traže nadu i tada im recite ono što znate ograničeno na konkretno “Moja majka je potražila psihološku pomoć koja joj je značila” “Moja sestra je promenila ishranu i odlično je izgledala” “Moj brat već godinama koristi marihuanu za ublažavanje bola” izbegavajte skraćene parabole “moj _______ je ______ i preživeo je” a pogotovo “moj ______ (ni)je _______ i umro je”. Rak je kompleskna bolest nema čarobnog leka i nemojte se uživljavati. Koncentrišite sa na konkretne, male i dostižne ciljeve i vremenske intervale!
Izbegavaj poređenja
Reklame
Izbegavaj generalizacije
Reklame
Izbegavajte identifikaciju
Reklame