FYI.

This story is over 5 years old.

Tehnologija

Kako je živeti sa robotskom rukom

Moja bionička ruka odličan je povod za započinjanje razgovora sa ženama – to je kao da stalno sa sobom nosite štene.
Photo VICE Media

Ovaj članak prvobitno je objavljen na VICE Austrija

Kad sam imao 15 godina, moja desna podlaktica amputirana je nakon što me je udario voz u pokretu. Neko vreme sam koristio prilično standardnu protetičku ruku sa mioelektričkom kontrolom– spravu koja oseća moje majušne nervne signale u mišićima i na taj način upravlja pokretima protetičke ruke. Pored toga što sam pružao levu ruku umesto desne kad se rukujem s nekim, nikad svesno nisam krio svoj invaliditet. Ali zahvaljujući bež-roze boji protetičke ruke, ona se nije ni isticala. Drugari iz odeljenja u srednjoj školi kojima nisam ispričao šta se desilo, mesecima nisu primetili da koristim protetičku ruku. Jednom sam čak imao spontani seksualni odnos sa devojkom u tesnom železničkom vagonu – a ona nije bila ni svesna da imam protetičku ruku.

Reklame

Zato što mi se nesreća dogodila dok sam bio prilično mlad, kad sam napunio tridesetu već sam se dobrano navikao na ono što imam. Nikad nisam razmišljao o tome koliko se protetika razvijala tokom godina. Ali kad mi je prijateljski nastrojeni ortopedski tehničar jednog dana 2016. godine objasnio koliko je daleko tehnologija otišla, počeo sam da razmišljam o usavršavanju.

To usavršavanje došlo je u obliku bioničke ruke. Prvo sam nedelju dana morao da testiram prototip po imenu "Mikelanđelo". Bio je mnogo moćniji i intuitivniji za rukovanje od onoga na šta sam navikao. Bionička ruka ima 14 različitih obrazaca stiska, dok je moja prethodna protetička ruka imala samo jedan. Nekoliko meseci nakon što sam je isprobao u maju 2016. godine, konačno sam dao da mi se ta ruka trajno namesti. Sada se šetkam okolo s upadljivom robotskom rukom, i ljudi sve vreme zure u nju i žele da je dodirnu. Ogromna je, napravljena od titanijuma i zbog nje izgledam kao da sam upravo izašao iz nekog naučnofantastičnog stripa.

Fotografija dobijena ljubaznošću Patrika Bergera

Moja prva godina sa novom rukom bila je dobra, mada je povremeno predstavljalo izazov prilagoditi se novoj tehnologiji. Uz nju ne dobijate uputstvo za rukovanje – isključivo je na vama da provalite kako da je pokrećete.

Ali vremenom mi je postala kao urođena. Naročito mi se dopada činjenica da mi je zahvaljujući ovoj novoj ruci suptilniji rad šakom postao mnogo lakši. Vezivanje pertli , na primer, ne pada mi više toliko teško – prsti na ovoj robotskoj ruci mnogo su veći i imaju mnogo veću agilnost nego na staroj. Otkrio sam i da moja nova ruka ima funkciju auto-stiska koji može da oseti kad nešto kreće da klizi iz ruke, pa koriguje stisak.

Reklame

Pored svih tih praktičnih funkcija, postoji i dodatni bonus što sam veliki izvor zabave za svu decu koju sretnem – mnoga od njih odlepe kad pomisle da su srela robota u pravom životu. Ali ne radi se samo o deci – i lekari se uzbude kad me vide. Kad sam nedavno morao da uđem u bolnici sa malim prelomom levog zgloba, gomila bolničara okupila se oko mene da bi bolje osmotrila kiborga. Nije prošlo mnogo vremena pre nego što su počeli da me mole da se slikaju sa mnom.


Pogledajte i VICE film: (Ne)veštačka inteligencija


Ista stvar desila se kad sam išao na konvenciju anima u Briselu, konvenciju video igara u Nemačkoj i sastanak predstavnika parlamenta u planinama Tirola. Ne mogu vam reći na koliko se profilskih fotografija nepoznatih ljudi nalazim na internetu.

Moja ruka odličan je povod za započinjanje razgovora sa ženama – to je kao da stalno sa sobom nosite štene. Tokom seksa ostavljam ruku na sebi. Iskreno, ne bi mi ni palo na pamet da je skidam, zato što sam mnogo pokretljiviji s njom. Mojim partnerkama kao da ne smeta, one se samo usredsrede na ostatak mog tela. U slučaju dve žene sa kojima sam spavao čak se činilo da ih je to malo uzbudilo – dok smo bili u krevetu, nisu prestajale da je miluju.

Većini ljudi sa kojima se upoznajem nije neprijatno u mom društvu i pozitivni su prema mom invaliditetu, čak toliko da je lako primetiti šačicu onih kojima je zaista neugodno i koji me izbegavaju. Naravno, ljudska radoznalost je često površna – više ih zanima sama robotska ruka nego ja kao osoba, ali to je u redu. Što se mene tiče, zadovoljan sam što uvodim nešto novo u društvo i nadam se da ću tako stati na put predrasudama koje ljudi ima prema osobama s invaliditetom.

Još na VICE.com:

Bili smo na protestnoj paradi ljudi sa invaliditetom u Srbiji

Šta žene stvarno misle o robotima za seks

Vodič za zabavljanje sa devojkom sa hendikepom u Srbiji