FYI.

This story is over 5 years old.

Svaštara

Kako sam naučio da se opustim i zavolim držač za selfi

Polemika između onih koji mrze držače za selfije sa velikim žarom, i oni koji ih brane sa jednako velikim žarom je sitničava i narcistična koliko i slikanje selfija.

Photo via Flickr korisnik ☰☵ Michele M. F.

Početkom marta, Nacionalna galerija u Londonu je zabranila držače za selfije , „da bi se zaštitila umetnička dela, lična privatnost i ukupno iskustvo posetilaca", postavši tako jedan od brojnih muzeja koji su zabranili napravice za auto-portrete . Oni koji iracionalno mrze ove štapove iskoristili su ovu vest kao kuku na koju mogu da okače svoju ozlojeđenost ovim pomagalom: zabrana držača za selfije je pobeda umetnosti i starovremenskih vrlina, ili šta već.

Reklame

Ali pobogu, kod selfija nema ničeg kontroverznog. Vi ih pravite, vaši roditelji ih prave, Papa ih pravi, kao i Barak Obama. Zašto je onda, kog đavola, štap koji nam olakšava ono što već radimo izazvao toliku galamu?

Selfiji su odraz narcizma, naravno, ali narcizam je u ljudskoj prirodi od pamtiveka – mnogo pre nego što izmišljeni smartfoni sa kamerom na ekranu, bogataši su naručivali svoje skupocene portrete, naređivali robovima da grade džinovske piramide koje su potom ispunjavali blagom, i tako dalje, i tako dalje. Prinsova čitava karijera je pokazna vežba narcizma u izvođenju, i mi ga zbog toga volimo. Narcizam, kao koncepcija, ovde nije tema.

Ono što je ljudima odbojno kod držača za selfije je njegov status oruđa narcizma – ideja da je neko toliko užasno otvoren po pitanju svoje želje da se slika, da kupi nešto što će mu u tome pomoći. Tu postoji nešto što deluje porazno. Razlika između slikanja selfija i kupovine držača za selfije je analogna razlici između gledanja pornića i kupovine flešlajta.

Polemika između onih koji mrze držače za selfije sa velikim žarom, i oni koji ih brane sa jednako velikim žarom je sitničava i narcistična koliko i slikanje selfija. Kada god neko poput Baraka Obame upotrebi držač za selfije, zagovornici držača dobijaju poene u toj besmislenoj igri, a kada god ih neki muzej, kao što je Nacionalna galerija u Londonu, zabrani, poene dobijaju protivnici držača za selfije. Do sada je to već postao uobičajeni šlagvort u sparing meču sve obimnijeg sadržaja na internetu.

Naravno, držač za selfije je neverovatno praktičan. Ispunjava potrebe potrošača; ponekad poželiš sam da se slikaš, i ne želiš da moliš nekog neznanca da te slika, i ponekad želiš da nameštaš neki ugao i izraz lica sve dok ne uhvatiš ono što si hteo. Na svoj mali način, držač za selfi je revolucionaran. Uz njegovu pomoć, fotografije dostižu dozu intimnosti koju je nemoguće dobiti ako neko drugi slika, i to iz uglova i perspektiva koji ranije nisu bili mogući, osim ako se neki tvoj drugar ne popne na merdevine. Moguće je da posluže isto kao i lažni ram na naslikanom portretu, suptilno zajebavajući posmatrača tako što ga natera da se zapita kako je slikar (ili onaj koji je napravio selfi) uspeo to da izvede.

Uvek smo koristili svoje slike da bismo stvorili svoj identitet u digitalnom prostoru. Setite se svoje Majspejs stranice, ili ranijih verzija vašeg Fejsbuka: izabrali bi kolekciju svojih fotografija koje bi vam pomogle da svetu predstavite verziju sebe kakvu želite. Ljudi bi ih komentarisali, a te povratne informacije bi uticale na vašu percepciju o sebi u stvarnom životu. Držač za selfi nije ništa više od brzog, lakog načina da drugima od sebe date ono najbolje što možete.

Držač za selfi je u redu. Stvarno jeste. A osim toga, ako ga koristiš, a neko te smara zbog toga, barem imaš fini, tupi predmet kojim možeš da ga udariš.

Pratite VICE na Facebooku, Twitteru i Instagramu