"Nemoj da si pička". "Nemoj da si devojčica"."Mlakonja". I naravno "Budi muško", sigurna sam da je ove rečenice tokom odrastanja bar jednom čuo svako od vas dečaka, od mame, tate, teče, prijatelja, učiteljice ili komšinice. Očekivanja koje društvo često iziskuje od muškaraca i koje oni trpe od najbližeg okruženja čist su produkt patrijarhata i dokaz da patrijarhat nije loš samo za žene, već i za muškarce. Tokom sazrevanja baš to što ste muško vas predodredi da je glupo voleti roze boju, ići na ples, ili ne daj bože biti fin i nežan prema ljudima koje voliš. Muškarci odrastaju uz očekivanja bližih i sredine da moraju biti jaki, spretni, dominantni, da ne plaču, ne plešu i ne igraju se sa barbikama. Istraživanja već dugo pokazuju da je nametanje rodnih uloga i budženje toksičnog maskuliniteta pogubno po mentalno zdravlje muškarca, ali uprkos tome taj pritisak je i dalje prisutan, ponekad, čini se, više nego ikad.
Reklame
Veliki broj muškaraca ostane zauvek zarobljen u tom istom, tesnom, zagušljivom, zasterelom modelu muškosti zauvek. Gde se muževnost meri fizičkom snagom, gde ne smeš da budeš ranjiv, gde je svrha biti jači od drugog. U ovakvom svetu, dešava se da zbog potenciranja osobina kao što su snaga, kompetivnost i agresija, jedini način da neko izrazi emocije bude bes.Pričala sam sa nekoliko momaka o njihovoj ličnoj borbi sa pritiskom da budu "pravo muško".
Aleksandar, 25
Ja sam mnogo voleo da plešem, učestvovao sam sa devojčicama u predstavama, voleo sam da slušam Britni Spirs. Jednom prilikom sam u učinoici imao slušalice i igrao i pevao uz neku pesmu. Dečak iz odeljenja me je tužio kod učiteljice i rekao “da igram kao neka žena”.U školi sam uvek važio za pičkicu jer sam imao sređeniju frizuru, nosio šarene boje i voleo Britni Spirs.
Reklame
Da li osećao pritisak zbog toga?Pa ne baš preterano. Nije me zanimao sport, ali nije me niko ni terao da se bavim njime. Sećam da se da sam probao da treniram košarku, zadirkivali su me što ne znam da bacam na koš, uz komentar "čak i devojčice znaju da bacaju bolje od tebe", pa sam posle nekoliko dana treniranja odustao. Ja sam tek u srednjoj krehuo da kapiram da sam ljudima čudan zbog svojih interesovanja. Pa je tu bilo komentara od profesorke "zašto nosim ženski džemper" ili "zašto imam ovakvu frizuru, zašto stavljaš lak u kosu, pa nisi žena, zašto imaš srebrne patike, zašto nosiš torbe". Tada je krenulo malo žustrije, pa su i mom tati pojedini ljudi počeli da govore kako nosim "žensku torbu i ženske majice". Još jedan od omiljenih komentara bio mi je "Šta se oblačiš tako, nije ti ovo Amerika". Osećao sam pritisak ali sam se trudio da ga ignorišem, nisam ga imao u kući, ni od svojih najboljih prijatelja, ali van njih da.Ja nikad nisam imao tendenciju da budem pravi dečak. Nisam voleo da se bijem, ali sam morao da se branim. Možda sam taj pritisak najviše osetio kad sam ušao u svet gej dejtinga, gde se stalno potencira to "no fem" i gde izfeminiziranost nešto mnogo negativno. Tada sam počeo da obraćam pažnju na to kako držim ruke i da li prekrstim noge kada sedim.Kako je sa emocijama?Uvek sam se ponašao kako sam se osećao kad sam u krugu prijatelja i porodice. Ali recimo kad je tu neko veće društvo, dešavalo se da me ismevaju jer sam previše senzitivan. Sada dok pričam ovo iskreno nemam pojma kako sam se nosio sa svim ovim. Znao sam da nemam tu očekivanu dozu maskuliniteta, ali nekako mi je uvek bilo bitnije da budem ono što jesam i trudio se da prevaziđem taj pritisak, izgleda sam uspeo.
Reklame
Milan, 31
Reklame
Mislim da muškarci kod nas u najvećem broju slučajeva imaju stravičan pritisak da budu "pravi muškarci". Pa jebote prvo pitanje detetu od tri godine kad krene u vrtić je "da li ima simpatiju/devojku" i "da li mu se neko sviđa", a od puberteta nadalje (10-11 godina) ako ne pričaš o dupetu i sisama ceo dan, odmah nisi normalan. U mojoj osnovnoj školi je bilo "muževno" da dečaci budu gilipteri, klošari. Da se tuku, puše cigarete, beže sa časova i naravno najvažnije da "vaćare" devojčice. Sva sreća i hvala Univerzumu na tome što imam devet godina stariju sestru koja mi je na vreme objasnila da je to nešto najjadnije što muško može da radi.Da li si nekad uradio nešto samo da bi ispao "mačo" u društvu?Jednom sam ovlaš uhvatio Jasminu Arsić za dupe u sedmom ili osmom osnovne, da bih ispao baja. Izvini, Jasmina.Da li nekad nešto nisi uradio jer si se bojao da nije za dečake?Odlepio sam na Merlina Mensona i poželeo, naravno, da se našminkam kao on, oblačim kao on i lakiram nokte kao on. Nažalost ili na sreću, taj pritisak koji sam osećao da ću biti okarakterisan kao "peder" od strane okoline je prevagnuo, tako da taj stajling nikada nije otišao dalje od mog kupatila i dnevne sobe moje ortakinje Ana Marije.
Goran, 34
Reklame
Da li je ovakav pritisak uticao na kreiranje tvoje ličnosti i kako?Prvi put sam shvatio da je moje odrastanje u sredini gde se to nije smatralo muževnim i poželjnim značajno uticalo na moju nesposobnost da komuniciram i razmenjujem emocije sa drugima bilo je kada sam sreo svog prvog partnera. U odnosu sa njim ja sam tek video kako to može da izgleda, pa i između dva muškarca, i koliko je to lepše, bliže našoj ljudskoj prirodi i potrebi za kontaktom.
Imam utisak da ću do kraja života raditi na popravljanju štete koju mi je uskraćivanje emocija i model u kome kao muškarac ne smem biti ranjiv i slab nanelo. Danas u odnosima koje gradim sa svojim partnerima uviđam vlastitu nemogućnost za građenjem odnosa bliskosti, poverenja i ljubavi onako kako bih želeo i kako verujem da je moguće i potrebno.
Aleksandar, 28
Reklame
Koliko muškarci u Srbiji generalno tokom odrastanja imaju taj pritisak?Mislim da svi mi imamo taj pritisak manje ili više, ali za muškarce i žene socijalizacija izgleda drugačije zato i ti strahovi od nepripadanja imaju različite pokretače. Mislim da je kod muškaraca to najčešće ona borba za poziciju alfa mužjaka ili barem da bude najbolji ortak alfe tj. beta. A niko ne želi da bude gama, nebitan, skrajnut, da nema koga da zove na maturu. Različiti tipovi muškaraca se služe različitim „paunovim perjem“ da bi izgledali muževno: neki idu u teretanu, neki se hvataju za gitaru postaju zaneseni umetnici, neki su glavni zabavljači i prvi kad se treba piti i praviti haos, a neki preuzimaju ulogu misterioznog samotnjaka što sedi u poslednjoj klupi i izgleda zauvek nezainteresovano. Takvo je bilo i moje društvo.Da li si nekad uradio nešto samo da bi ispao “pravi dečak” i šta?I dan danas radim stvari da bih ispao „pravi dečak“. Svaka nebitna rasprava koju vodim sa gostujućim mužjacima u svom prostoru komfora da bih se postarao da slučajno ne „zapišaju moj hidrant“, svaka hiperbolizacija sopstvenih uspeha na okupljanjima na kojima ima drugih uspešnih muškaraca da bih osigurao da ne ispadnem gama mužjak, svako teranje inata radi dokazivanja da „ja to mogu“ i na kraju krajeva svaki put kada umesto da pokažem da se plašim ili da sam povređen, ja popizdim i počnem da urlam i da se penjem na prste jer sam visok 175 santimetara su prakse kojih pokušavam da se okanem kada god sam ih svestan, ali moram priznati da me obično drugarice feministkinje opominju da se saberem. Hvala im na tome.
Reklame
Da li je ovakav pritisak uticao na kreiranje tvoje ličnosti?Pritisak da budem „pravi dečak“ me je uglavnom formirao. Čitavo moje rodno/seksualno buntovništvo proističe iz želje da redefinišem značenje te sintagme, pre svega za sebe a onda možda i za ostale muškarce.Ne verujem da ću ikada moći u potpunosti da ga rešim, ali takođe ne mislim da je to problem. Nema ništa a priori loše u maskulinitetu, problem je u načinu na koji se on performira, a pre svega u tom konstatnom „en garde“ stavu. Čojstvo i junaštvo, vrednosti na kojima se zasnivao tradicionalni maskulinitet na ovim prostorima su jako plemenite i savetovao bih svima bez obzira na rodnu orijentaciju da se više staraju o sebi i svojim zajednicama, ali nikako ne treba da se istripuju da imaju monopol na njih i da drugi muškarci ili žene nemaju pravo da budu zaštitnici i junaci, kao i da treba da prihvate da „hvala nije potrebno“ znači upravo to – ne trebaš mi, ni tvoje čojstvo ni tvoje junaštvo, sasvim sam sposobna/an da se staram o sebi i nemoj da mi glumiš ćaleta.
Nemanja, 30
Reklame
Šta misliš koliko je očinska figura bitna u stasavanju i da li je u tvom slučaju on bio taj koji je najviše vršio pritisak da budeš "pravi muškarac"?Mislim da jeste. Moj ćale je mene oduvek voleo mnogo, ali nije imao tu svest da treba da me pusti da budem ono što želim. I kasnije tokom odrastanja sam stalno imao taj pritisak i u društvu i sa devojkama i delio stvari na one koje su "muške" i koje "nisu baš previše muške". Tek sam pre nekoliko godina koliko je on izvršio taj nesvesan pritisak na mene koji ide do toga da pazim kad biram čarape da slučajno nema roze ili neke "ženske" boje.Da li se sećaš neke situacije sa ocem posebno koja ti je ostavila traumatično iskustvo?Sećam se jednog običnog popodneva kada sam blejao sa tatom kod bake i deke u dvorištu. Igrali smo se u pesku, a onda je on odjednom preokrenuo igru i terao me da se bijemo. Ja sam se uplašio jer nisam želeo da se bijem, a u isto vreme nisam želeo njega da razočaram. On me je mlako udarao pesnicima i izazivao da uzvratim, meni je bilo neprijatno. Situacija je možda banalna, ali taj osećaj će mi zauvek ostati u glavi.Da li je potenciranje na maskulinitetu na ovaj način uticalo na tvoje ponašanje u vezama?Pa, pokušalo je da utiče, i te pokušaje sam detektovao, ali na sreću, moja svest i inteligencija su to stopirali. Na primer, znam da sam kao srednjoškolac često imao utisak da sam možda "previše fin" ili "previše pažljiv" prema devojci. Bilo mi je neprijatno kad ortaci pričaju loše o devojkama i smeju se i mrzeo sam što i ja ne mogu tako. Sada sam jako ponosan što sam se izborio sa svim tim pritiskom i na to što sam dobar prema svojoj devojci.Da li se danas susrećeš sa ovim pritiskom?Ne susrećem se sa pritiskom, ali se nađem u situacijama koje sada kao stariji znam da prevaziđem. Na primer, pre nekoliko godina sam imao saobraćajnu nesreću i morao da idem na neku operaciju. Uplašio sam se i oči su mi zasuzile. Medicinska sestra mi se obratila sa "Ajde kakav si ti to muškarac ako ćeš da plačeš". Rasplakao sam se i bilo mi je puno lakše. Ali evo, nisam hteo da vam sliku za ovaj tekst da ne ispadnem "pičkica". Tako da pretpostavljam da neki pritisak, i dalje postoji.