Fotografije: Jelena Topčić

Mima Simić za VICE: U politiku sam ušla zbog seksa

Nakon autovanja u kvizu "Tko želi biti milijunaš", Mima je prošla uzbudljiv put do kandidature za Evropski parlament i o tome govori za VICE.

|
22 Maj 2019, 9:34am

Fotografije: Jelena Topčić

Izbori za Evropski parlament održavaju se u nedelju. Nama najbliže mesto na kojem će se glasati je susedna Hrvatska u kojoj se rasplamsala više nego zanimljiva kampanja, pre svega zbog odlične, provokativne kampanje srpske SDSS, koja izazvala ogromnu pažnju kompletnog regiona.

Više od 400 miliona ljudi u 28 zemalja Evropske unije ima pravo glasa. Na prošle izbore za evropski parlament izašlo je 43% birača, a očekuje se da će desničari ponovo zbeležiti dobre rezultate.

Iako, osim za kampanju Srba u Hrvatskoj, u Srbiji nema velikog interesovanja za Evropske izbore, odlučili smo da porazgovaramo sa Ana Marijom - Mimom Simić iz Hrvatske, kandidatkinjom za Evropski parlament. Ona je u sklopu političke platforme "Možemo!" vozila bicikl kroz celu Hrvatsku razgovarajući i slušajući svoje sugrađane.

Mima Simić je spisateljica, filmska kritičarka i LGBTQ aktivistkinja. Ona je 2007. učestvovala u čuvenom kvizu "Tko želi biti milijunaš" u kom se javno autovala, da bi potom 2013. godine gostovala u Nedjeljom u dva, kada je postala prva autovana lezbejka koja se pojavila u dugoj istoriji najpopularnije hrvatske političke emisije.

Sa Mimom smo razgovarali o kandidaturi, o političkoj atmosferi u Hrvatskoj i regionu i o tome kako se oseća pred izbore u nedelju.

VICE: Koliko si uzbuđena zbog kandidature za Evropski parlament i šta ona ukratko za znači za tebe?

Mima Simić: Uzbuđena sam koliko i svoje prve bračne noći sa Martom. Znači, ne ludo, jer smo se hvala bogu seksale i prije – ali je svejedno posebno, zbog konteksta. U politici, na razne načine, sudjelujem već više od desetljeća – ovo je samo nov okvir. Za mene znači izazov – u smislu novog fokusa i novih strategija u artikulaciji već davno utvrđenih uvjerenja i vrijednosti. S druge strane, da parafraziram svog pok. američkog kolegu: manje je bitno što kandidatura znači za mene, od onoga kako ja mogu tu kandidaturu ispuniti – a, sudeći po reakcijama, to ide dosta dobro.

Kako bi u jednoj rečenici opisala tvoj angažovani put od autovanja na TV do političke karijere?

"Nakon što je na kvizu "Milijunaš" osvojila 20 hiljada evra, usput objavivši da živi sa svojom devojkom Natašom, Mima Simić uložila je dobiven novac u devojčinu operaciju očiju, i u fondove na berzi. Bila je to loša godina i za ljubav i za finansije – Nataša ju je, progledavši, ostavila, a berza je krahirala. (To su već dve rečenice.) Nakon toga Mima se nastavila intenzivno baviti lezbejstvom i političkim aktivizmom – sa svojom novom devojkom Martom (takođe slabovidnom) venčala se u Las Vegasu, s blagoslovom Mire Furlan i njezinih mačaka. Zatim je odvozila 25000 km Amerike solo i razgovarala s kojekakvim manjincima, pa nadahnuta posjetom Berlinu tamo preselila, a onda se opet vratila u Hrvatsku zbog griže savesti – čemu život u seks-metropoli Evrope, kad je doma isto tako mogu guziti u političkoj areni? Tako se uključila u hrvatsku politiku. Zbog seksa, bazično."

U jednom intervjuu si rekla da je vreme za novu političku i atmosfersku klimu. Kakva je prema tvom mišljenju politička klima u Hrvatskoj, i regionu?

Da je imalo podnošljiva, ne bih se ja morala u nju uključivati, i imala bih za koga glasati. Od raspada Jugoslavije, a tome ima bome 25 godina, ovdje se vrte iste teme – kome je dida bio ustaša, kome partizan, pri čemu je ovo prvo često popularnije. Dok zemlja gori pod nogama zbog klimatskih promjena, kod nas (a kad kažem nas, mislim na cijelu regiju) se vode paranoidne rovovske bitke, u kojima, između ostalog, moramo dokazivati da su fašisti bili bad guys. Politika i političari su užasno uvredljivi, banalni i lenji – ne poštuju svoje glasače, ne bave se njihovim konkretnim i realnim životima – i stalno zastrašuju glasače kojekakvim avetima komunizma i jugonostalgije.

Paralelno s tim uspeli su zatrti svu industriju – u ekonomskom, ali u smislu industrije drugačije i inovativne misli. Ljudi iseljavaju jer im je rovovskih priča puna kapa i prazan trbuh – pola Slavonije je iselilo u Njemačku ili Irsku. Ljudi mojih godina sele u Berlin. Sve što Hrvatska ima ponuditi je sezonski rad i turizam, a i ta ekonomska grana bi vrlo brzo mogla istruliti pred klimatskim promjenama. Par kišnih sezona moglo bi ozbiljno uzdrmati hrvatsku ekonomiju, sad kad se od druge industrije rasprodalo i privatiziralo sve što se dalo rasprodati. I, jasno, da se skrene pažnja s toga, uvijek se iskapaju nekakvi neprijatelji, teorije zavjere, prijetnje naciji na koje se može usmjeriti bijes – na pedere, Srbe, izbjeglice-migrante – a trenutačno se najviše energije upucava na ograničavanje reproduktivnih prava žena, odnosno zabranu pobačaja. Kad smo kod teorija zavjere, sigurna sam da je to irsko-njemačka urota – da se kod nas rađa što više djece koje će dalje osnaživati njihove ekonomije.

1558514674543-3S9A6252

U svojoj kampanji, voziš bicikl kroz Hrvatsku. Kako reaguju ljudi u Hrvatskoj na tebe?

Vjerujem da je ovo jedina nekontaminirana i nekontaminirajuća politička kampanja u povijesti ovih prostora. Ne samo zato što je biciklistička, nego zato što ne pokušavam ljudima ništa prodati, ništa od njih ne tražim. Mnogi od njih i ne znaju da sam kandidatkinja za EU. Ja ne držim govore i ne nagovaram – zanima me što ljude muči, koji su njihovi svakodnevni problemi, koji su uvijek nužno i politički. Od čega i kako žive, kakva im je infrastruktura sela ili grada u kojem žive – kakav im je javni prijevoz, ima li ga – imaju li posla, kako preživljavaju u penziji, što sa zdravljem. Što im znači Evropa, što su dobili od ulaska u EU – što bi htjeli. To su pitanja prema kojima političari trebaju oblikovati svoje programe – nacionalne i evropske – a ne brojanjem krvnih zrnaca i raskopavanjem grobova. To su pitanja prema kojima naša politička opcija – zelena i lijeva – oblikuje svoje prioritete.

Šta bi rekla političarima u Srbiji?

Isto što i ovima u Hrvatskoj. Rekla bi im da se penzionišu. Da puste nove ljude da rade posao kojem sami nisu dorasli, i koji sabotiraju. Politička kasta koja je na vlasti naslijeđena je iz sustava koji je iznikao iz rata – i to je njihova retorička i politička baza. Iako su to ljudi koji su okrenuli ploču kad je trebalo – od komunjara do velikih nacionalista; od ateista do velikih vjernika – više nije dovoljno ploču okrenuti, treba je promijeniti. A za to, bojim se, ekipa na vlasti nema ni sluha ni kompetencija.

Međutim, potpuno je nevažno što bih JA rekla političarima – važno je što će im poručiti glasači, a da bi glasači mogli poslati poruku ovakvog tipa, moraju ih glasovima maknuti s vlasti. Što znači da moraju imati za koga glasati, a da ta alternativa nije standardno "manje zlo". U Hrvatskoj sad imamo nekoliko takvih kvalitetnih i istinski progresivnih alternativa, i ponosna sam što sam dijelom tog pokreta.

Predrasude se ruše u kontaktu 'jedan na jedan', rekla si. Daj mi jedan uspešan primer kako to radiš sada na terenu.

Evo, zamalo sam zavela jednu zgodnu udanu penzionerku u Istri. Da sam ostala još samo jedan dan...

OK, šalim se, ali... – predrasude koje su se meni razbile su te da sam mislila da su penzioneri nezainteresiran i zgažen dio društva, a pokazali su se najzanimljivijim, najvelikodušnijim i najotvorenijim ljudima na putu. Nadala sam se da će me redom u goste zvati mlade lezbe, a na kraju sam najviše vremena provela s ekipom u 60-ima, po selima i gradovima – i sad se samo s njima želim družiti. To su ljudi za koje bi čovjek mislio da će, kao stara generacija, imati brdo predrasuda prema lezbi na bicikli – a ništa od toga nije se dogodilo. Veliki plus kod penzića je također što imaju vremena da ti kuvaju, i da često rade vlastito vino i rakiju (pogotovo po Istri). Sad vam je jasno zašto sam se navukla na njih.

Što se tiče predrasuda koje sam sama srušila u njima, o tome najbolje mogu svjedočiti sami, ali – recimo samo ovo: lezba koja solo biciklira stotinama kilometara po selima, gradovima, brdima i dolinama – u konzervativnim zemljama (kakva Hrvatska ipak jest) to bi definitivno mogao biti opasan sport... A nisam imala apsolutno niti jedno negativno iskustvo – čak ni u druženju s najvećim vjernicima i frajerčinama po Slavoniji. Možda zato što je moja politička misija zakopati rovove i zasaditi na tom mjestu nešto jestivo. Vjerujem da većina ljudi to prepoznaje, i na to reagira. Sad je samo pitanje hoće li to biti dovoljno da shvate da je u novoj političkoj poljoprivredi njihov glas sjeme bez kojeg ne ide, i da će izaći na izbore.

Hvala Mima i srećno!