Porodica

Moj tata je ubio skoro celu porodicu kad sam imala šest godina

Posle 15 godina sela sam i sa tatom razgovarala o danu kada smo njegovom krivicom leteli više od 20 metara u provaliju u Švajcarskoj.
A car crashed into the ravine.
Sve fotografije: Autor

U leto 2001.godine, kada sam imala šest godina, letela sam više od 20 metara u provaliju u Švajcarskoj, zajedno sa mamom, tatom, sestrom i psom. Pali smo u kamenje i ledenu vodu. Imali smo sreće da smo uspeli svi da se oslobodimo i izvučemo se. Nekim čudom niko od nas nije bio povređen, ali mog oca - koji je vozio auto tog dana - od tada proganja osećaj krivice. Najčešće se pita da li je mogao da izbegne ovaj incident. Zanimalo me je u kakvom je stanju danas, kada je taj osećaj u pitanju, pa sam rešila da razgovoram sa njim o tome.

Reklame

Svake godine, moja porodica se leti zaputi u našu vikendicu u Italiji. Te 2001.godine, vraćajući se kući, odlučili smo da idemo preko prevoja Gotard, kroz švajcarske Alpe na nadmorskoj visini od 2,106 metara, jer smo saznali da je velika gužva u tunelu Gotard. Kada smo stigli na vrh planine, svuda oko nas je bio sneg. Kada smo krenuli da se spuštamo, moj tata je otkrio da mu kočnic ene rade. "Nakon toga, sve se odigrali jako brzo", kaže on, "Izbegli smo dva automobila koji su išli iz suprotnog pravca, onda smo proleteli pravo kroz zaštitnu ogradu i sleteli u provaliju koja je bila 22 metara dubine. Sama pad je trajao možda pet sekundi. Jasno sam videla ispod nas i stene kojima se približavamo".

Auto in ravijn

Haubom smo prvo udarili u neke stene. Voda je počela da prodire unutra i brzo nam je došla do struka. "Morali smo sve izvući iz vozila što je brže moguće", seća se tata. Ali vodena struja je bila toliko jaka da nismo mogli da otvorimo vrata, pa su moji roditelji razbili prozore i izašli napolje. Potom nas je mama, jednog po jednog izvlačila iz automobila.

Sve ovo je video i moj ujak, koji je sa svojom porodicom vozio odmah iza naših kola. Video je kako probijamo bankinu i nestajemo u provaliji. "Rekao je ženi i deci da ne napuštaju kola, jer nije želeo da oni vide naše leševe", prepričava tata. Potom se ujak, zajedno sa još jednim vozačem koji je prolazio putem, spustio nekako do našeg auta i pomogao nam da se uspenjemo do gore.

Reklame

A gore, put je već bio pun ljudi, policije, vatrogasaca, hitne pomoći i naše familije iz drugog auta. Pregledala nas je hitna pomoć, ali sem ogrebotina i masnica od pojasa, mi smo bili skroz OK. Niko nije teže povređen, pa su nas pustili da idemo.

Tata je morao prvo u policijsku stanicu. "Ispitivali su me oko tri sata, iako sam bio u potpuno mokroj garderobi, a čovek koji je me ispitivao je govorio skoro pa nerazumljivim jezikom", seća se. "Pitao me je koliko sam brzo vozio, odakle smo, čak je u jednom trenutku nešto insinuirao da sam možda namerno to uradio kako bih se rešio svoje porodice. Tada sam pobesne i rekao mu: OK sad je dosta, vreme je da prekinemo ovo".

Deze is stuk

Olupina automobila izvučena je iz provalije kasnije tog dana a mi smo rentirali drugi auto.

Prvobitni šok je ubrzo zamenjen osećajem neverovatne zahvalnosti - jer smo bili živi. Svi smo bili preumorni, tako da smo odlučili da ne vozimo do kuće, već do obližnjeg hotela. Ta noć je bila dosta stresna za sve nas. Mama je imala baš grozne snove, a tata je krenuo da preispituje sebe.

de auto in het ravijn

“U glavi sam sve prolazio kroz ceo događaj i pokušavao da shvatim šta se dogodilo", kaže on. "Da li sam ja negde pogrešio? Da li mene treba kriviti za nesreću?"

Sledećeg jutra, mama i tata su otišli na mesto nesreće. Neko vreme su tamo stajali i držali se za ruke. "Saznanje da smo svi mogli tu da poginemo nas je baš sustiglo, kada smo videli koliki je to ponor bio", rekao mi je tata. Posle toga, on je odlučio da krenemo dalje, a prvih nekoliko kilometara vožnje su bili vrlo napeti.

Reklame

Dva dana kasnije, bili smo kod svoje kuće, u Groningenu, Holandiji. Tata je uzeo nekoliko slobodnih dana na poslu kako bi se oporavio od šoka. "Nisam mogao da spavam, vraćao mi se film sve vreme, a morao sam da se bavim i osiguranjem". Poslata mu je i kazna za uništenu bankinu, koju nije hteo da plati.

Otac kaže da mu je bila ponuđeno pshiloško savetovanje, ali da je to odbio. "Mislio sam da mi to ne treba. Imam svoju ženu sa kojom pričam, i to smo činili gotovo svakog dana".

Mesecima ga je razarao osećaj krivice, sve dok nije stigao izveštaj o uzroku kvara na automobilu. Ustanovljeno je da su kočnice ostale bez ulja. "Osećao sam da mi je spao ogroman teret sa leđa, ali s druge strane, osetio sam krivnnju zbog toga što nisam proverio nivo ulja".

Prošlo je 18 godina od kada smo sleteli u tu provaliju. Nakon toga, i dalje smo leti išli u Italiju, ali drugim putem. Tatina krivica se polako pretvorila u zahvalnost i sreću što smo svi živi i zdravi. "Od nesreće, ne nerviram se više zbog malih stvari, jer znam da život da se okonča u sekundi", kaže danas tata.

"I uvek proverim ulje na kočnicama."

Ovaj tekst je prvobitno objavljen na VICE NL.