FYI.

This story is over 5 years old.

DROGE

Moj život međunarodnog krijumčara kokaina

Piter "Poš Pit" Triton zarađivao je 30.000 funti mesečno još kao dvadesetogodišnjak – ali nije prošlo mnogo vremena pre nego što se sve to srušilo.
Max Daly
pisao Max Daly
London, GB

Prošle godine sam naleteo na Pitera Tritona nekoliko meseci nakon što je izašao iz zatvora odsluživši dvanaestogodišnju kaznu za organizovano unošenja kokaina u Veliku Britaniju iz Južne Amerike. Diskretan i miran, ali avanturistički raspoložen, "Poš Pit" – kako su ga znali u podzemlju – nije bio prosečan kokainski gangster. Odrastao je blizu srednjeklasnog Strouda u Glosterširu i studirao arheologiju na Univerzitetu u Kardifu. Interpol ga je uhapsio 2005. godine u hotelskoj sobi u Kvitu, u Ekvadoru, dok je kod sebe imao šator sa 7,8 kilograma kokaina u postavi.

Reklame

Njegova knjiga, El Infierno, koja govori o tome kako je preživeo decenijski boravak u zatvoru u Ekvadoru, upravo se pojavila u knjižarama. Ali mene je zanimalo kako je uglađeni dečko iz Kotsvoldsa uopšte završio kao međunarodni trgovac drogom, pa sam se sastao s njim da porazgovaramo na tu temu.

VICE: Zdravo, Piter. Da li si ovaj posao sa drogom započeo još dok si bio jako mlad?

Piter Triton: Upetljao sam se u droge u veoma mladom uzrastu zbog svih onih besplatnih rejv žurki u seoskim predelima Glosteršira devedesetih. Počeo sam da se petljam sa vutrom i amfetaminima kad sam imao četrnaest godina, prvi put sam uzeo ekstazi sa petnaest. Toliki ljudi su uzimali drogu da je to delovalo savršeno normalno. Kad sam video da se droga prodaje krajnje otvoreno, počeo sam i sam da je prodajem kako bih pokrio troškove svog provoda.

Šta je bilo prvo što si kupio i preprodao?

Unca "Durbanskog otrova" [trava], kad sam imao četrnaest godina. Počeo sam da prodajem i pilule ekstazija.

Zar se nisi plašio da ćeš biti uhvaćen?

Jesu me uhvatili, kako prodajem vutru i LSD, u srednjoj školi. Moji roditelji su se strašno zabrinuli i naljutili zbog mog dilovanja, tako da sam prestao to da radim, ali nije dugo potrajalo, zato što na fakultetu niko nije znao gde da nabavi drogu. Kardif je bio odmah iza ugla od Strouda, tako da sam samo skoknuo kući, obavio nekoliko telefonskih razgovara i počeo da prodajem kokain, vutru i ekstazi da bih dopunio svoj bedni studentski kredit. Prodavao sam oko kilogram kokaina nedeljno. Napustio sam fakultet i odlučio da proširim poslovanje, prodajući drogu na besplatnim žurkama i studentima zato što mi je bio potreban novac.

Reklame

Kako se sve dalje razvilo?

Preselio sam se u Bristol i počeo da prodajem koku, pilule i vutru. Uvek sam imao tu sposobnost da me upoznaju sa ljudima na višoj poziciji u lancu – ne znam zbog čega. Ljudi koje sam opskrbljivao upoznali su me s nekim zaista velikim igračima u Južnom Velsu. Bilo je to pomalo nalik obrnutom inženjeringu. Rekao sam svojim mušterijama: "Mogu da nabavim više ovoga po boljoj ceni, pa zašto onda ne biste popričali sa ljudima od kojih to nabavljate i videli sa njima da li možemo to da im prodamo?" I tako su me oni upoznali sa svojim dobavljačima, a ispostavilo se da su to bili žestoki momci iz Velških dolina, izbacivači zaduženi za obezbeđenje na vratima noćnih klubova. Uspeo sam da se ubacim u ogroman lanac dobavljača.

______________________________________________________________________________________________________

Pogledajte VICE Srbija film Vikend ratnici

______________________________________________________________________________________________________

Koliko si bio velik igrač u to vreme?

Bio sam samostalni trgovac. Imao sam svoje prodavce, takoreći, koji su bili pouzdani distributeri u Kardifu, Glosterširu, u Velškim dolinama i Bristolu. Međutim, želeo sam više, tako da sam seo i proučio mapu, a Škotska je izgledala kao pravo mesto za širenje posla. Cene tamo bile su nerealno visoke, tako da sam pozvao neke svoje stare prijatelje i pitao ih znaju li nekoga tamo ko želi da ga opskrbljuju kvalitetnom drogom koju će posle moći da preprodaje. Na kraju sam drogu dostavljao u Damfriz, Gelovej i Edinburg. U tom trenutku uspevao sam da uvaljam oko 500 do 1.000 kilograma hašiša, 30.000 pilula ekstazija i pet kilograma kokaina mesečno. Bio je to prilično unosan posao.

Reklame

Ali već tad je počeo da jede živce. Znao sam da me čeka ozbiljna zatvorska kazna ako me uhvate. Kad počnete da dilujete na tom nivou, imate posla sa krupnim gangsterima iz Londona i Bristola, bivšim oružanim pljačkašima. Počinjete da viđate oružje na stolu.

Jesu li ti se ljudi podsmevali zato što potičeš iz srednje klase? Kako si plivao u tom svetu a da te nisu povredili?

Jesam imao nadimak: Poš Pit. Uvek sam imao sposobnost da lako zakoračim u bilo koji svet. Mogu da se družim s aristokratama i multimilionerima po vilama, kao i sa ljudima iz podzemlja, u zabranjenim kvartovima Kardifa i Bristola. Uvek sam umeo da uđem u bilo kakvu situaciju i da izađem iz nje. Uvek sam se odnosio prema svakom, bez obzira ko ste i šta ste, kao sebi ravnom.

Je li neko pokušao da te ubije?

Jeste. Počeo sam da se zabavljam sa devojkom iz Bristola čiji je bivši dečko bio jamajkanski kriminalac. On je odlučio da ukrade dve kile mog kokaina i posle toga je otišao da se provodi. Vrlo sam brzo saznao gde se nalazi. Zakazao sam mu sastanak na stepeništu pored "Braunsa", restorana blizu Kliftona. Kao pojačanje nisam poveo prave tabadžije; umesto toga zaleđinu su mi držala dvojica likova koji su bili psihotični, izuzetno opasni tipovi. Parkirali smo se preko puta stepeništa i videli kako njihova kola kruže s otvorenim prozorom, lik pozadi je držao oružje, spreman da me ubije na stepeništu. Nazvao sam čoveka i rekao mu da se nađe sa mnom u restoranu. Seo sam unutra, a sala je bila puna. On je ušao sav razmetljiv, pretio mi da će da me ubije, sa pištoljem kalibra devet milimetara zadenutim za pojas pantalona. Ja sam ustao – u restoranu je nastao muk – i rekao mu: "Šta ćeš da uradiš, ubiješ me pred svim ovim ljudima, jesi li baš toliko glupav?" On je otišao, a ja sam na kraju dobio većinu svog novca nazad.

Reklame

Jesu li tvoja porodica i prijatelji znali šta se dešava?

U to vreme sam napredovao do prodaje deset kilograma koke nedeljno, zarađivao sam oko 30.000 funti mesečno i živeo sam na visokoj nozi. Iznajmljivao sam krilo jedne vile u Sled Veliju, gde je Lori Li napisala Cider with Rosie, i vozio mercedes kompresor, saab i volvo. Postavljali su mi pitanja kao što su: "Odakle ti sav taj novac?" i "Šta se, kog vraga, dešava?" Predstavljao sam se kao diler nekretnina, što i jesam radio tu i tamo.

Kako si prešao na međunarodnu trgovinu?

Zapravo sam već krijumčario drogu u Veliku Britaniju dok sam bio na Univerzitetu u Kardifu. Sprijateljio sam se s jednim starijim studentom koji je imao kontakte sa proizvođačima pilula u Amsterdamu, tako da smo odlučili da organizujemo uvoz. Mislim da je to na kraju ispalo nekih 2.000 pilula ekstazija. Iznajmio sam kola i odvezao se tamo. Dobavljači su bili dosta neobična ekipa, podsećali su me pomalo na sajentološku sektu. Trebalo je da vakumiraju pilule i ušiju ih u postavu pilotske jakne, ali su ih tek tako samo ubacili u jaknu. Kad sam se vratio u Kale trajektom, pas je izdvojio moja kola zato što mi je jakna bila u kolima. Tražili su da pođem s njima, te sam navukao jaknu. Nikad me nisu pretražili s psom, tako da sam uspeo da se izvučem.

"Mislim da je jedini način da rešite sve probleme sa drogom da je legalizujete, da je uzgajate kao normalan zasad, kontrolišete je i oporezujete kao alkohol i duvan. To izbacuje kriminalce iz igre."

Reklame

Šta te je navelo da se proširiš na Južnu Ameriku?

Osuđen sam 2002. godine na pet godina zatvora kad je policija pronašla 5.000 pilula i paket kanabisa, kokaina, amfetamina i heroina u mom pretincu u Glosterširu. Odmah na početku svoje zatvorske kazne pomislio sam: "Ako nastavim s ovim kad budem izašao, moram da preispitam čitavu strategiju. Očigledno je da sam sada postao dobro poznat u Velikoj Britaniji, tako da je jedino što ću moći da radim krijumčarenje skupog kokaina u malim količinama." Ali posle napada od 11. septembra, znao sam da će se obezbeđenje pooštriti. Znao sam da će biti teško. Jednog dana sam čitao članak u Sandej Tajmsu o liku koji je impregnirao tovar koke u plastični baštenski nameštaj; odmah sam pomislio: "Ovo je definitivno način da se to uradi – to je genijalno."

Kako si sproveo svoje planove u delo?

Kad sam posle dve i po godine pušten iz zatvora, otputovao sam u London da me upoznaju sa jednim Kolumbijcem i jednim Čileancem. Oni su donosili koku u Veliku Britaniju impregniranu u gumi, u podlozi za šatorsko krilo. Kolumbijac je imao vezu u Kaliju, bivšeg vojnika zaduženog za nabavljanje koke, stavljanje u gumu, pakovanje i dopremanje do Ekvadora za krijumčarenje u Veliku Britaniju. On je bio instruktor u teretani, veoma smiren, sabran i srdačan lik. Ali loša stvar u svemu tome bila je da sam znao da on neće oklevati da me ubije ako bude trebalo. Ako dođe do bilo kakve sumnje ili problema, ono, bio bih mrtav.

Reklame

Želeo sam da prvo putovanje obavim sam. Nisam želeo da počnem da šaljem ljude da rade nešto što ja već nisam isprobao; želeo sam da znam o čemu pričam. I tako sam odleteo u Ekvador, sreo se sa likom iz Kalija, koji mi je dao šator s oko 3 do 5 kila koke ugrađenih u podlogu. Kupio sam mnogo poklona na aerodromu da bih delovao kao pravi turista i, posle momenta straha na carini u Holandiji, uspeo sam da dovučem šator kući. Onako kako su mi to Južnoamerikanci pokazali, izvukao sam koku iz šatora. Ponovo smo je ispresovali, isekli je i zaradili oko 100.000 preprodavši je dalje.

U čemu je bila privlačnost čitave te šeme?

Neobično je to što, čim smo završili posao, novac je prestao da me zanima. Mislim da je to zato što sam pomalo andrenalin džanki. Ložio me je čitav taj izazov. Samo sam ostavio novac u ormarić i pomislio: "U redu, šta je sledeća avantura?" Zato što je uspelo, samo sam nastavio da unosim kokainske šatore u zemlju, ovaj put koristeći putnike "čiste kože", koji nisu imali kriminalni dosije. Uradili smo osam tura pre nego što nas je policija konačno provalila.

Kad si shvatio da je sve gotovo?

Nalazili smo se pod prismotrom dve godine, kako sam kasnije saznao. Neposredno nakon što smo krenuli s poslom, policija je upala u jednu od mojih laboratorija dok sam bio u Kaliju. Uhapsili su moju kolumbijsku vezu i on je tad postao doušnik. Od tog trenutka nadalje to je postala slepa ulica. Znao sam da me nadgledaju. Imali smo na platnom spisku čoveka u Londonu koji je dobijao informacije od policije. Taj lik je izvršio proveru i rekao mi da sam meta masovne policijske operacije. Iz Britanije su me prokrijumčarili neki Turci, krio sam se u jednoj kući u Francuskoj. Glupavo sam poželeo da uradim još jedno poslednje putovanje u Ekvador i tad su me uhapsili u hotelskoj sobi sa svom kokom.

Reklame

Piter u Prekršajnom sudu u Čeltenhamu 2002. godine nakon što su ga uhvatili sa 5.000 pilula ekstazija i drugom drogom.

Kako si uspeo da preživiš u tamošnjem zatvoru?

Zato što sam imao kontakte u Evropi koji su bili distributeri proizvoda koji su bande u zatvoru želele da prodaju: kokaina. Predstavio sam se kao njihov potencijalni posrednik. Zauzvrat, ostavili su me na miru, zaštitili me, doživljavali me kao svog, kao deo grupe. Na kraju sam prodavao kokain u dva zatvorska krila za njih.

Šta te je to navelo da iz Kotsvoldsa stigneš do toga da valjaš drogu za kolumbijske gangstere u ekvadorskom zatvoru?

Imao sam veliku želju da zaradim novac i da unapredim uslove života za svoju porodicu. To je bio motivišući faktor. Na kraju je moja mama odbila moju pomoć. Umrla je dok sam bio u Ekvadoru.

Osećaš li krivicu zato što si se upetljao u jedan tako neetički posao?

Da, osećam se krivim. Nekoliko mojih prijatelja umrlo je od prekomerne doze. Nijedan u direktnoj vezi sa mnom, jer je većina overila od heroina. Osećao sam se loše kad su ljudi počeli da upadaju u nevolje, ali u toj fazi gotovo sam uvek odbijao da im prodam bilo šta i često sam se trudio da im pomognem. Ne volim da vidim kad se ljudi navuku na opijate, budući da mi je majka bila alkoholičarka i znam koliko je to teško za sve ljude oko njih.

Jesi li za legalizovanje droge?

Ako zađete do samog korena trgovine kokom, videćete da su to samo likovi u džungli koji je uzgajaju zato što nemaju na raspolaganju mnogo toga drugoga što im je isplativo. Tek kad se popnete nekoliko stepenika, kad stignete do kartela, vidite da tu na scenu stupa kriminal. Mora da postoji neki drugi način, a da nije ovaj lažni rat protiv droga; to je samo način da gomila ljudi zaradi novac, pomalo kao industrija oružja. Mislim da je jedini način da rešite sve probleme sa drogom da je legalizujete, da je uzgajate kao normalan zasad, kontrolišete je i oporezujete kao alkohol i duvan. To izbacuje kriminalce iz igre.

Reklame

Kakvi su ti sada planovi?

Pokušavam da organizujem uvoz-izvoz iz Južne Amerike.

Ovaj…

Ne to. Robu kao što su banane i ananas. Bio bih glup kad to ne bih uradio, sa svim vezama koje imam tamo. Legalni proizvodi su pravi put dalje.

Hvala ti, Piter.

Ovaj intervju prošao je redakturu zbog dužine.

El Infierno , knjigu Pitera Tritona, objavio je izdavač Ebury.
@Narcomania

Još na VICE.com

Šta ti zapravo uradi 100 odsto čist kokain

Kako je kokain uticao na rad Sigmunda Frojda

Da li je nemoralno kupovati kokain