Zašto neke stripove čitamo lakše na srpskom, a neke na hrvatskom

Odrastao sam okružen stripovima. Preko stripova sam naučio čitati, a i crtati. Jedan od prvih crteža kojeg se sjećam bio je motiv sa naslovne stranice Martija Misterije, epizoda 'Osveta božanstva Ra': njegov neprijatelj Sergej Orlov dizao je lijevu šaku u zrak, te vitlao sa mehaničkom desnom rukom na koju je bio nataknut laser. Nacrtao sam Orlija, i Martija kraj njega, na zidnom tapetu u hodniku obiteljskog stana u kojem sam odrastao, na Splitu 3. To je bio Lunov Magnus Strip, vanredni broj dva iz 1983. godine, jedan od mnogih stripova koji su definirali moje djetinjstvo, a i mene samoga.

Taj dobri stari Marti bio je srpsko izdanje, tiskao ga je novosadski Dnevnik. Nisam nešto posebno obraćao pažnju na to da je Marti Misterija bio na srpskom, na ekavici, nekako sam s vremenom u svojoj glavi tekstove čitao na ijekavici, a tek u odrasloj dobi sam počeo obraćati pažnju na to. Uzimao sam jezik na kojem je strip napisan zdravo za gotovo, a taj jezik postao je dio stila i atmosfere tog stripa i njegove priče.

Marti je bio na srpskom, Mikijev Almanah također, sva ona Biser Strip izdanja poput Asterixa, Hogara, Štrumpfova i Lucky Lukea koji je preveden kao Talični Tom, a bili su tu i Stripoteka, Politikin Zabavnik i bezbroj drugih. Conan je bio Konan, Silver Surfer je bio Srebrni Letač, izdanja poput Giganta i Stripoteke bile su dom detektiva Ripa Kirbyja, mađioničara Mandraka, tajne agentice Modesty Blasie (Modesti Blejz, naravno), 'Duha kojeg hoda' Fantoma, a bili su tu i drugi klasici poput Flasha Gordona i Princa Valianta.

Rijetki su bili trenuci kada bi primjećivao to pisanje 'po Vuku' (ironija jer se tako sam zovem), kao u slučaju Džemsa Bonda, na primjer, ili Panišera – ili ga prevedi kao Kažnjavatelja, da bude skroz glupo, ili ostavi da piše 'Punisher'.

Neki stripovi su mi ostali draži na srpskom, ne toliko zbog toga što sam ih kroz ta izdanja otkrio, nego su prevod i prilagodba bolje odrađeni. Belgijski strip Gaston – punim imenom Gaston Lagaffe, - nespretnjaković, strip o zbunjenom stažistu u reklamnoj agenciji, na srpskom mi je i dalje smješniji nego na hrvatskom, ali to se odnosi na izdanja Biser Stripa iz osamdesetih. Gaston je preveden kao 'Gaša Šeprtlja' (na naslovnoj strani čak stoji Gaśa, sa mekim crnogorskim 'š'), a kad ga je Slobodna Dalmacija počela objavljivati u sklopu izdanja Comic Strip u devedesetima, nadao sam se da će ga prevesti kao 'Gašo'.

Nisu, ostao je Gaston, ali izgubio je duh koji je dobio u srpskom prevodu, a osnovica toga bile su psovke. Najsočnije psovke, napisane sa izostavljenim samoglasnicima, što je naglašavalo ispade bijesa i psovanje kroz zube. 'JBMTI MJKBŽJU!!!' i slične konstrukcije. Hrvatski prevod je bio robotski, bez srca.

Sa hrvatske strane, tu je bio Vjesnik i njihova izdanja, kroz podružnicu 'Romani i stripovi'. Alan Ford je bio alfa i omega. Talijanski satirični strip o američkoj grupi agenata koji nemaju blage veze što rade savršeno je funkcionirao u hrvatskom prevodu. Koliko god su autori - scenarist Max Bunker i originalni crtač Magnus – odgovorni za poplarnost Alan Forda na Balkanu, koji je kao spužva upijao njihovu mediteransku crnu komediju, toliko velik dio odgovornosti nosi Nenad Brixy, prevoditelj Alan Forda. Brixy je govorio kroz parodiju hrvatskog književnog jezika, stvarajući karikaturalno pristojne rečenice koje su savršeno pristajale Grupi TNT i njihovim pričama. Ovo se možda najbolje vidi kroz lik Sir Olivera, vrsnog prevaranta i klasičnog šarmera. 'Halo Bing, kako brat?'

Brixy nije bio samo prevoditelj stripova, čovjek je bio komediograf i pisac, katkad pod pseudonimom Timothy Tatcher a to je ujedno i ime kratkotrajnog stripa kojeg je Vjesnik tiskao. Imam negdje epizodu 'Mrtvacima ulaz zabranjen', napravljenu po Brixyjevom romanu iz 1960. godine. Da je netko drugi bio zadužen za prevođenje Alana Forda, tko zna bi li taj strip bio toliko popularan – na mnogim mjestima ćete pročitati podatak da je Alan Ford bio popularniji u Jugoslaviji nego u Italiji. Bitna je činjenica da je Brixy i prije Alan Forda često poslovao s Talijanima, volio je stripove i Alan Forda je prvo čitao u originalu, i zakačio se.

Prvih četrdesetak epizoda, Max Bunker je bio jak sa scenarijem, ali kasnije je razvodnjavao ideje, pisao manje teksta. Tu se najviše vidi Brixyjev doprinos, jer se tada on kao prevoditelj počeo zezati, malo odstupati od originala i na taj način je za Alan Forda napravio specifičan rječnik.

Mikijev Zabavnik imao je razna izdanja, ja sam ga čitao uglavnom na hrvatskom. Ipak, doma smo imali prvih stotinjak brojeva koji su bili na srpskom i na ćirilici. Tako sam naučio čitati ćirilicu, iz potrebe, iz želje za čitanjem stripova, i uopće ne žalim za time.

Ono za čime žalim su imena Disneyevih likova koja smo izgubili tijekom godina, odnosno, raspadanjem Federacije. Izgubili smo Paju Patka, dobili smo Paška, izgubili smo Baju, dobili smo Ujaka Tvrdicu, Pata je postala Vlatka, a Rajo, Gajo i Vlajo su postali Hinko, Dinko i Vinko. Sranje imena, teže sranje. Ujak Tvrdica? Zvuči kao perverzni ujak s malenom erekcijom. Mogli smo i bez Paška. Najveći udarac su Hinko, Dinko i Vinko, što nije nikakva zamjena za Raju, Gaju i Vlaju, posebno Hinko – tko se zove Hinko, što je to?

Devedesete su bile čudno razdoblje. Neću ulaziti u detalje rata, tko nas je posvađao, tko smo mi, tko ste vi, tko su oni, skloništa, mesni doručak iz Caritasa, redukcije struje, desničare i siromaštvo. Za mene, to je bilo razdoblje renesanse antikvarijata, a u splitskim antikvarijatima Jugoslavija je bila živa kroz publikacije koje su bile na prodaju, a to je sa sobom nosilo tiho, neizgovoreno poštovanje, žaljenje i nostalgiju.

Tamo je Dnevnik i dalje bio jak izdavač, Stripoteka je bila popularna, srpskih izdanja nije manjkalo, i nisu bila odvojena od hrvatskih. Jednostavno, tamo su stripovi i knjige bili klasificirani po sadržaju, a ne po zemlji podrijetla, i jako veliki broj tih izdanja bio je iz naše zajedničke bivše države, što je davalo dojam da smo odvojeni samo dijalektom, a ne službenim jezikom. Vrijeme se nije micalo, i taj sretni aspekt Juge, stripovi koji su značili zabavu i opuštanje, tamo su ostali zamrznuti kroz požutjeli hrapavi papir koji je mirisao na tintu i neko jednostavnije doba. U antikvarijatima, vladao je mir kroz stripove, koji su odrađivali svoju glavnu ulogu, a to je bijeg od stvarnosti.

Danas sam opsjednut osamdesetima, ali razlog tome su zapravo devedesete, kroz koje sam živio revival ranijeg desetljeća, a jedan od glavnih krivaca za to bili su stripovi. Nikad nisam bio toliko uživljen u Alan Forda kao tada, skupljao sam stare epizode religiozno, razlikovao prvi print od reprinta, znao koje su epizode tiskane koliko puta. Davio sam se u Grupi TNT i guštao kao prase. Kupovao sam i Superstrip Maxi, Johnny Logana, Družinu Obješenjaka, Maxmagnus. Našao sam čak i Timothy Tatchera, strip Nenada Brixyja.

Pitao sam Marka Šunjića, vlasnika izdavačke kuće Fibra, čovjeka koji se odlično kuži u prevođenje stripova, da mi baci svoje mišljenje o tome da li se neki stripovi bolje čitaju na jednom od dva navedena jezika, i evo što kaže: - Vjerojatno ima veze s tim da smo to čitali u formativnim godinama, kad smo bili klinci i kad su ti stripovi na nas ostavili ogroman utisak, a na prijevod nismo uopće posebno obraćali pažnju. Da danas ideš čitati te neke stare prijevode, primijetio bi milijun grešaka, bilo je puno cenzure, neke su se stvari bezrazložno kratile, neke su se jednako bezrazložno dopisivale i izmišljale… ali mi to onda nismo znali, niti smo mogli znati :) Danas se to sve puno strože gleda, informacije su svima dostupne na klik i prijevodi se oštro seciraju, kaže on.

Cenzura je bila istinita stvar – u Alan Fordu su brisali svastike, cenzurirali šale protiv komunizma, a Grunf nikad nije govorio 'Heil' nego stvari tipa 'snijeg je napadao ovoliko visoko'. Grunf je imao sliku Hitlera na zidu u talijanskom originalu, a kod nas je Hitler zamijenjen crtežom rakete. Sovjetima su cenzurirali petokrake, da se petokraka ne bi povezivala s negativcima.

Greške? Neke namjerne, neke slučajne. Znam da sam se iznenadio kad sam prvi put čitao Dylan Doga na hrvatskom, i umjesto poznate izreke 'Stotinu mu vampira!' našao sam 'Judo plesaču!' - totalna zbunjenost s moje strane. U talijanskom originalu, Dylan kaže 'Guida Ballerino!', dakle, hrvatski prevod je direktan, bez prilagodbe.

Zašto uopće Dylan Dog kaže 'Judo plesaču', što to znači? Je li to aluzija na to da se, prema Bibliji, Juda objesio, pa da 'pleše' viseći na vješalima? Ne. Dylan Dog je mnogo toga posudio iz drugih izvora; pomoćnik mu je Groucho, jedan od braće Marx, mnoge epizode su bazirane na filmovima, a izreku 'Judo plesaču' Dylan Dog je uzeo iz znanstveno fantastične priče 'Allamagoosa' Franka Rusella. To je izreka protagonista priče, kapetana McNaughta, koji na engleskom kaže 'Jumping Judas', što je izvedenica poznate, danas zastarjele izreke 'Jumping Jehosaphat'. 'Stotinu mu vampira' je izreka na koju sam se bio navikao, ali 'Judo plesaču' je točno i zapravo ima svoje objašnjenje.

Nekad nisam toliko obraćao pažnju na to je li strip na hrvatskom ili srpskom, jer kao što sam ranije rekao, ekavicu bih katkad automatski u glavi prebacio na ijekavicu, a najvažniji mi je bio i ostao sam strip. U zadnjih desetak godina, počeo sam obraćati pažnju na to, jer se vratio uvoz stripova iz Srbije, a s time je došla i čudna pojava da vidim iste reprinte Dylana Doga na srpskom i hrvatskom, često sa skoro ili posve identičnim naslovima.

To me podsjeća na najgluplje momente narodnog ponosa i guranja čistoće jezika, kad su na hrvatskoj televiziji odjednom odlučili stavljati titlove za srpski i bosanski. Gledao sam tako slovenski film Outsider, i ok, za slovenski mi trebaju titlovi (slovenski inače možeš naučiti u roku dva tjedna ako redovito gledaš slovensku televiziju), ali, zar su mi stvarno trebali titlovi kad Zijah Sokolović kaže 'Pasulj je za pet', da mi titlovi kažu 'Grah je odličan'? Poštovana gospodo, jebite se. Mislim da za tu rečenicu ne treba prevod, kužimo se.

U svakom slučaju, tržište nam je nekad bilo golemo, jer je sve bila jedna država, a sad imamo nekoliko malih tržišta, koja se stalno bore za opstanak. Potreba za stripovima i dalje postoji, međutim, izdavači se sve teže održavaju na životu, i često propadnu nakon nekoliko godina, bez obzira na kvalitetu rada i uložen trud. Tko je na gubitku? Mi, čitatelji stripova. A u 21. stoljeću, stripovi nisu toliko za djecu, koliko za odrasle koji jednostano ne prestaju čitati stripove, ikad.

Za neke stripove, nostalgija te tjera na to da su ti bolji na hrvatskom ili srpskom, ali kod dosta njih, stvar je u kvaliteti prevoda, u prilagodbi originala. Gaša je bolji na srpskom, jednostavno je, uloženo je puno više truda u taj prevod. Dylan Dog, Zagor, Martin Mystere ili Marti Misterija – svejedno je.

Yannic Leroc prvo je preveden kao Blek Stena, i danas ga možemo u Hrvatskoj prevoditi kao Stijenu, ali i dalje ga svi zovemo Stena. To je stvar navike. Alan Ford je bolji na hrvatskom. Sva ta ukočenost, gospodski govor i pretjerana pristojnost bolje se čitaju na hrvatskom, a gospodin Brixy je tu odradio majstorski posao.

Danas bi svi bili sretniji da se ne tlačimo sa dvostrukim izdanjima stripova, titlovima i nacionaliziranjem davno prevedenih likova. Daj mi da čitam balkansko izdanje stranog stripa prevedenog na jezik koji mu najbolje odgovara i pusti me na miru. Stripovi su ionako tu za opuštanje i zabavu.

Pratite VICE na Facebooku, Twitteru i Instagramu