Reklame
Jugoslavija

U ponorima disko kluba bivše Jugoslavije

Intervju sa FOX & HIS FRIENDS, autorima kompilacije "Socijalistički disko. Ples iza jugoslovenske baršunaste zavese 1977.-1987."

pisao Vladimir Bjeličić
01 Oktobar 2018, 8:35am

Danas, ljudi koji predano i zaneseno rade na očuvanju kulture sećanja postaju pravi raritet. Posebno kada se radi o kulturi bivše Jugoslavije. U kulturi koja se baš ne može pohvaliti odnosom prema prošlosti, oni koji marljivo skupljaju i beleže fakte iz bilo kog aspekta istorije jednog društva prave nemerljiv doprinos za opšte dobro, a dodatna retkost je kada je taj aspekt tretiran kao marginalan u dominantnom diskursu.

Upravo toj skupini pripadaju naši sagovornici, Željko Luketić i Leri Ahel osnivači riječko-zagrebačke izdavačke kuće FOX & HIS FRIENDS. Oni su pasionirani kolekcionari vinila i hroničari jugoslovenske pop kulture. Kruna njihovog dosadašnjeg rada je komplikacija "Socijalistički disko. Ples iza jugoslovenske baršunaste zavese 1977.-1987."

Razgovarali smo sa njima o toj kompilaciji, Jugoslaviji i čuvanju sećanja na njenu pop kulturu koja je bila iza "baršunaste zavese."

Željko Luketić i Leri Ahel; fotografija: Igor Lekšić

VICE: Budući da ste relativno nov label na tržištu bilo bi zgodno da nam se ukratko predstavite.
ŽELJKO LUKETIĆ: Fox & His Friends su Leri Ahel i ja, postojimo dosta duže od naših prvih izdanja iz 2017. godine, jer u svaku ploču ulažemo i po nekoliko godina istraživanja. Tvrdoglavi smo i uporni, tako da ne volimo čuti "ne" kao odgovor, kao što nam se dogodilo kada su svi govorili kako sačuvani saundtrek za film 'Gosti iz galaksije' Dušana Vukotića ne postoji i da uzalud tražimo. Potraga nas je odvela na drugi kontinent, a potom i restauracija, jer su trake bile neoznačene i u više različitih kolutova. Sada smo ponosni izdavači prvog jugoslavenskog elektronskog saundtreka za prvi SF film, a autora Tomislava Simovića odlučili smo i detaljnije predstaviti u budućim izdanjima. Čovjek je potpisao 300-tinjak različitih filmskih i muzičkih tema, a osim "Profesora Baltazara" i teme za animirani film "Surogat", gotovo nitko i ne zna što je dalje radio. A bio je jedan od velikih inovatora koji je spremno prihvaćao nove trendove.

LERI AHEL: Objavili smo potom najavni maksi singl za NEP, odnosno Novu Evropu, multimedijalni projekt teoretičara dizajna Dejana Kršića iz 80-tih, koji je predigra za njegov album 'Pop Not Pop' uz kojega ide i mapa s rijetkim grafičkim radovima. Opet se radi o snimkama koje nisu baš poznate: od obrada Kraftwerka, pa do kolaboracije sa Anjom Rupel iz Videosexa, eksperimentalnih kolaža i kombinacija pop-a i novog talasa. Jako zanimljiv materijal uz kojega smo u limitiranom 12'' singlu štampali i strip koji se bavi junakinjom sa omota ploče, koja bježi iz samostana u Berghain, a od progona neokonzervativaca spašavaju je Dekadenca i Markiza, inače domaćice KC Grada koje su se tko zna kako zatekle u tom berlinskom leglu nemorala. Naravno, svi zajedno slušaju NEP koji ih odvodi u slobode plesa i nesputane seksualnosti.

ŽELJKO: U NEP-u su uz Dejana inače neodvojivi dio kolektiva bili video autorica Gordana Brzović, slovenski fotograf Jane Štravs i danas episkop slavonski Jovan Ćulibrk. Zapravo Fox & His Friends postaju i ljudi koji surađuju na izdanjima: radili smo i radimo sa dizajnerima poput Dejana Kršića, Ivana Antunovića i Andra Giunia, a neke ploče, jako nas veseli, već su završile u muzejima. Za zvuk se brine Miroslav Piškulić iz Zagrebačkog kazališta mladih, arhivski nas savjetuje Petar Pečur, a u potragama nam često pristupaju i muzičari sami. Leri i ja operativno vodimo lejbl, on uz sve to ima slušanu emisiju Mutant Disco Radio Show koja se emitira u 10-tak zemalja, između ostalog i na Radio Aparatu u Beogradu. Moj civilni život više je akademski, privodim kraju doktorat iz filmologije na zagrebačkom Filozofskom fakultetu.

Istovremeno objavljujete andergraund i pop izdanja nastala u Jugoslaviji, pretpostavljam da to ima veze sa tim što ste veliki kolekcionari vinila, pa konstantno tragate za nekonvencionalnim muzičkim formama neovisno o žanru.
LERI: Ima nešto i u tome. Često pomislim da smo iz nekog područja saznali i čuli sve, ali stvarnost nas uvijek ugodno iznenadi i razuvjeri. Produkcija muzike u Jugoslaviji bila je velika u svim područjima, od formalno izdatih materijala, pa sve do kućnih traka i nikad objavljenih snimaka. U kolekciji imamo oko 5.000 vinila, ona najopskurnija su nam naravno najdraža, od govornih ploča, pa do propagandnih izdanja. Ovdje nismo ubrojili trake, koje su jako važan format za Jugoslaviju: bile su mala revolucija u nastajanju muzike, pojavom kaseta, četverokanalnih TEAC-a ili jeftinijih Revoxa, ljudi su mogli kod kuće raditi sami. Željko je taj dio već pokrivao za slovenski Subkulturni Azil iz Maribora, za kojega je kurirao Ex Yu Electronica III, ploču koja je najprodavanija iz serijala i ploču koja je Vladimira Ivkovića inspirirala da otkrije Rex Ilusivija. Kasetna kultura, home-taping, eksperimentiranje sa cut-up tehnikom i nasnimavanjem, dali su veliku slobodu muzičarima koji nisu ni došli do velikih diskografa poput Jugotona i PGP RTB-a. Imali su vlastitu distribuciju i vlastiti način rada, potpuno nezavistan od srednje struje. Tako je uostalom nastao i NEP i brojni danas već poznati akteri underground scene.

ŽELJKO: U međuvremenu sam surađivao i na reizdanjima benda Borghesia za Dark Entries iz San Francisca, kao i za Croatia Records i danas već jako poznatu kompilaciju 'Electronic Jugoton - Synthetic Music From Yugoslavia 1964-1989'. Publike za sve to ima, ljude zanima povijest muzike iz regije, jer zbog politike muzičkih medija tada, nisi svi dobivali jednaku pažnju, niti dospijevali na top-liste. Slična je stvar i sa disco muzikom: od potpune negacije da je postojala, do prijezira prema tom "hedonističkom trešu". Ni jedno ni drugo nije točno.

Za Fox & His Friends nije bitan žanr muzike, nego otkrivanje nečeg novog, zaboravljenog, zapostavljenog ili nepoznatog. Ideja je i rekontekstualizirati pogled na određene muzičke pravce. Elektronika u Jugi također 'službeno' nije postojala, ili ako jest, bila je tretirana kao manje vrijedna… eto tamo neki bendovi nešto stiskaju gumbiće po sintisajzerima, a ne sviraju pravi znojavi rock 'n' roll. Denis & Denis u svojim prvim intervjuima su se doslovno ispričavali javnosti što je način sviranja njihove muzike takav da nastaje u studiju.

Igor Savin, Laza Ristovski, Sanja & Sloba i drugi bili su neki čudaci koji izdaju instrumentalne elektronske albume. A sada su te ploče najtraženije. U vremenu mehaničke reprodukcije, krah u muzičkom razmišljanju isti je kao i onaj s poimanjem povijesti umjetnosti. Netko će zagovarati štafelaj i figurativno slikarstvo, netko apstrakciju i umjetnost kao kontekst, proces i medij. Netko će pjevati "Ne spavaj mala moja dok svira rok", a drugi "Pritiskom na dugme započinješ dan, pritiskom na dugme ostvaruješ svoj san."

Obojica imate dosta DJ iskustva, pa me zanima je li i to uticalo na odabir pesama? Sve su izuzetno plesne i odlične za miksanje.
LERI: Za ploču 'Socijalistički disko – Ples iza jugoslavenske baršunaste zavjese 1977. – 1987.“ bilo je teško odabrati 18 pjesama koliko je stalo na dvostruki LP, a sama narav žanra nalagala je prilagodljivost DJ-setu. Disko je tu uveo novu glazbenu formu 70-tih, pravilan ritam i ideju da noćni provod traje beskonačno, bez pauze između pjesama, kako je bilo prije slučaj na plesnjacima i slušaonama. Gledalo se što bolje povezati songove, a to je sve krenulo iz afroameričkih gay klubova i proširilo se globalno. Miksanje na takt počinje tada vani, kod nas nešto kasnije, iako je zanimljiva i činjenica da je sredinom 70-tih u Jugoslaviji na Zagrebačkom Velesajmu, dakle priredbi za privrednike i trgovinu, postojao specijalizirani sajam opreme za DJ-e. Kako kod nas zbog opreza diskografskih kuća nije postojao 12'' extended format, 7'' singlovi odradili su ulazak diska, često i kao B-strane ili sasvim off-numere na žanrovski drugačijim albumima. Današnja tehnologija miksanja omogućuje puno više, a disko izaziva veliki interes među inozemnom publikom i DJ-ima. Posebno disko kojega ne poznaju, kakav je bio naš.

Socijalistički disko u Opatiji, fotografija: Mustafa Mehić

ŽELJKO: Dok sam radio na zagrebačkom Radiju 101 imao sam noćnu emisiju zvanu Borderline Music, koja je bila totalni free-form radio i koja se emitirala toliko kasno, da me urednici nisu ni pitali što radim. Miksao sam zajedno eksperimentalnu muziku, bizaran break-core, opskurne soundtrackove i Ljupku Dimitrovsku. Sve to garnirano sa zvučnim semplovima iz domaćih i stranih filmova, a jednom čak i Severininog pornića. Naime, nakon tog velikog skandala, postojala je zabrana da se u medijima pokaže čak i slika, a kamoli insert. No nije postojala zabrana zvuka pa bih često trakama Williama Basinskog pridružio zvučni zapis Sevkinog pornića propušten kroz delay. Potpuna anarhija u kategoriji sound-arta koja je imala svoje vjerne fanove koji su u 3 ujutro slušali i snimali taj program. Shvatio sam tada da ljudima uopće nije bitan žanr muzike, neko kontekst, ideja i programiranje sadržaja. Kao kod dobrih DJ setova koji imaju 'flow' i priču. Leri je to programiranje za "Socijalistički disko" sjajno odradio, i uvodeći ih kroz zvuk od velikih disko orkestara, preko klasičnih američkih utjecaja, pa sve do lokalno velikog italo-disko utjecaja.

Pojedini izvođači prisutni na kompilaciji doživeli su neverovatnu popularnost poput Gabi Novak i Ljupke Dimitrovske, dok su drugi ostali na margini (muzičke) istorije. Kako to objašnjavate?
ŽELJKO: Diskom se vrlo malo ljudi u potpunosti bavilo, poput Bobana Petrovića, Lokica ili Mirzinog jata. Većinom su se već poznate zvijezde u njemu oprobavale, kao novitet ili nešto što su htjeli vidjeti kako će ići kod publike. To je bila i politika diskografa. Do one znane paleži disko ploča u Chicagu 1979. godine, dio je bio prihvatljiv, no nakon toga u svijetu ljudima propadaju karijere i koriste sinonime, poput 'boogie'. Danas znamo, unatoč različitim imenima, da je disko korijen moderne plesne muzike, poput hausa i tehna. Zapravo nikada nije otišao, nego se transformirao, a čak se pojavio i revival ljubitelja tog zvuka. Village People nastupili su u Zagrebu tek 2006. godine, ali su zato u Jugoslaviji gostovali Boney M, Amanda Lear, Love Machine i drugi. Dio muzičara kojima je disko bio odskočna daska, poput Dubravke Jusić ili Vere Kapetanović, brzo ga je i napustio. U svijetu su i Blondie i metalci Kiss eksperimentirali sa diskom, samo su karijere poznatijih izvođača lakše podnosile te "izlete" u drugi zvuk.

LERI: Disko u Jugoslaviji nije nikada bio ozbiljno prihvaćen, a njegova se kulturološka pozadina i kontekst prešućivao. Postojao je taj otpor kulturi koja je na površini vrlo hedonistička i navodno ne sadrži ništa, osim rola, pripijenih kostima i šljokica. Čitajući stare Džubokse i ostalu štampu, vidjet ćete da nitko ne pita zašto Village People nose kožne outfite ili policijske uniforme. Upoznao sam jednog kolekcionara koji skuplja sve ploče od Divinea, ali im redovito baca omote. Jer ga omoti suočavaju s time da je Divine bio dio drag-kulture. Uostalom, Oliver Mandić i njegov 'Beograd noću' izazvali su 1981. godine salve protesta. A za disko je takav blend spolova, seksualnosti i različitih kultura bio vrlo tipičan. 'Love To Love You Baby' Donne Summer je ženski orgazam od 17 minuta trajanja.

Rokeri i dalje žene gledaju kao objekt, ali u disku i muškarci, koliko god im se to ne svidjelo, postaju nečiji objekt. I ne biraju više, nego su birani. Disko je ipak razmrdao dominatni mačo-koncept rock muzike.

Tokom procesa selekcije, te prikupljanja autorskih prava sigurno ste se susreli sa gomilom neverovatnih anegdota vezanih za svakog od izvođača odnosno pesama pojedinačno, te bih voleo da podelite jednu od njih koja je najzabavnija.
ŽELJKO: Prikupljanje autorskih prava i licenciranje, sve je samo ne zabavno (smijeh). Zato su mnogi i lupili glavom u zid i mnogo puta odustali, no Leri i ja odlučili smo stvar odraditi do kraja i biti tvrdoglavi koliko god treba. Puno nam je ljudi pomoglo i na tome smo im zahvalni, jer nam je bitno da svaka strana bude zadovoljna u tom procesu. Ne želimo bootlege ili presnimke starih ploča, nego želimo da ljudi čuju koliko neke od tih stvari zvuče zaista dobro, čak i bolje nego kada su prije objavljivani. Nemamo se u kolektivnoj povijesti čega sramiti, ali me zato jako čudi, što neki od izvođača i dalje izbjegavaju riječ disco u svojim biografija. Zna tako pisati "bavila se glazbom" i točka. A u stvari objavila 4 albuma i rasprodala turneju po Sovjetskom Savezu. Zašto ne biti ponosan na to?

LERI: Nogometaš Hajduka Ivica Šurjak sve do nedavno nije htio ni čuti za numeru koju smo objavili. Tereza Kesovija izbacila je iz svoje diskografije singl 'Disco '79'. Ima takvih primjera puno, ni meni nije jasno zašto taj stid ostaje i dalje. A stvari su odlične! Pogledajte, recimo, odličan dokumentarac "The Secret Disco Revolution" iz 2012. godine u kojemu su svi glavni akteri diska danas ponosni na svoj rad i znaju kakve je tragove ostavio. Selekcija izvođača na kompilaciji "Socijalistički disko" ima puno sjajnih priča iza sebe: Miss Jugoslavije 1982 Ana Sasso koja se oprobala u italo-stilu, zatim Moni Kovačić, čija mi je priča najdraža. Bivši hrvatski premijer Ivo Sanader u to je vrijeme živio od prodaje erotskih duplerica magazinu Start, pa je tako došao i do izvjesne Caroline, koju je redakcija s radošću kupila i objavila. Ispostavilo se da je Caroline zapravo Moni, koja se naljutila jer se saznalo za njenu pin-up karijeru. Pobjegla je iz Jugoslavije u Austriju da izbjegne sablazan, no ubrzo se vratila još razočaranija: u Austriji su je zbog toga lošije gledali nego u Jugoslaviji! Vratila se nazad, oprostila Startu i nastavila karijeru. Doduše, komisije za šund joj taj osviješteni ženski erotizam nikad nisu oprostile. A stvar koju smo uključili, "Be My Bear" je vrhunska i mnogima je klupski favorit.

Moni Kovačić kao Caroline (START, 1979)

Kako vidite odnos socijalističke Jugoslavije spram disko kulture? Da li smatrate da je postojala svest o emancipatorskom potencijalu iste odnosno svega onoga što ona generiše poput seksualnih sloboda i uživanja psihoaktivnih supstanici?
ŽELJKO: Valja gledati cijeli društveni kontekst i promatrati muziku kao njegov neodvojivi i sociološki i politički dio. Ideološki naravno, disko je bio u kontri od proklamirane urednosti rada i provođenja slobodnog vremena, te kulture koja je dijeljena na visoku i nisku, odnosno laku i ozbiljnu kad je u pitanju muzika. I folk muzika je promatrana kao laka, kao i zabavna. Džef je u svojim počecima bio doživljen loše, Edvard Kardelj ga je smatrao vrhunskim zlom koje kvari mladež. Svako političko uređenje ima takve tipove kulture koje smatra nepoželjnima, no o nikakvim zabranama se ne može govoriti. Da, vjerojatno se raspravljalo na ideološkim komisijama, ali naša "baršunasta zavjesa" upravo je ironijski komentar na one koji i danas misle da smo živjeli iza "željezne zavjese". Nismo. Granice u bile otvorene i u blokovskoj podjeli bili smo nesvrstani, otvoreni utjecajima i Istoka i Zapada. Svijest o emancipaciji nije postojala, nego se ona naprosto dešavala u malim koracima i što je najvažnije, tako je poput Trojanskog konja, kako sam i napisao u popratnom tekstu ploče, ušla dosta duboko. Od drugačijeg mišljenja prema noćnom provodu, načinu plesa i odijeće koja više otkriva neko sakriva, disko je spolne i rodne kategorije približio i poravnao. Uzmite primjer brojnih revija koje su za vrijeme disko groznice štampale erotske duplerice sa golim ženama. Seksistički i objektivno centrirano samo na žene. Međutim, dok se u Startu razmišljalo i propitivalo čitatelje, beogradski Extra Reporter uz svoje je duplerice disko-žena bez ikakvih problema štampao i duplerice golih muškaraca. Takvo što do tada je bilo nezamislivo i direktno je povezano sa idejom diska kao slobode tijela, ponašanja i seksualnosti.

Duplerica Extra Reporter

LERI: Klupski kontekst se također mijenja i po uzoru na inozemni disko je inkluzivan. Ne samo seksualno, nego i po etničkoj pripadnosti. Na natjecanjima u plesu, poput Disko Štrukle u Zagrebu, redovito su pobjeđivali Romi i Albanci i bili su izrazito cijenjeni kao plesači. Zagrebački klub Big Ben, u samome centru grada, bio je epicentar italo-disko kulture u Zagrebu i Romi su tamo bili vrlo prihvaćeni.

Vi se bavite vrlo specifičnim oblikom mapiranja kulturne istorije i gotovo sam siguran da će retrospektivno posmatrano vaš rad biti pionirski. Da li mislite da ima načina da se sva prikupljena građa muzealizuje?
LERI: Željko je već postavio i kurirao nekoliko izložbi u Zagrebu o "Socijalističkom disku". Zvale su se "Druga strana groznice subotnje večeri" i bile su javnosti dostupne gotovo tri mjeseca 2015. godine. Imale su izuzetan odjek u medijima, a bavile su se tematski dijelovima disko evolucije i disko utjecaja u Jugoslaviji. Prva u Klovićevim dvorima odredila je tko su invatori, kako je disko uvezen i tko su glavni akteri, a zahvatila je čak i tadašnji kino-program na kojemu su se puštali disko filmovi, te pojavu plesnih natjecanja. Bili su izloženi zapisnici žirija natjecanja, plakati filmova, dokumentacija stranih disko gostovanja, televizijski program, štampa i fotografije interijera klubova.

ŽELJKO: U drugome dijelu bavio sam se vizualnim jezikom diska, pa je u galeriji HDD-a (Hrvatskog dizajnerskog društva) izloženo nekoliko stotina omota domaćih disko izdanja ploča. I tu je program još dublje segmentiran, pa su čak pokrivene i fejk-disko kompilacije, ploče koje su se vizualno prodavale kao disko, ali su u sadržaju imalo nešto sasvim drugo ili nekreditirane obrade inozemnih hitova. Održan je razgovor sa dizajnerom Ivanom Ivezićem, čovjekom koji je dizajnirao oko 6000 Jugotonovih omota, a obje izložbe popratio je i britanski Eye Magazin za kojega sam na poziv Ricka Poynora napisao članak. Zanimljivo je da je Poynor, kao jedan od vodećih svjetskih teoretičara dizajna, izrazito pohvalio YU dizajn, posebno onaj koji je znao ići u discu tako omiljeni kič i camp. Projekt danas živi kao djelomični arhiv na internetu i putem mojih povremenih predavanja studentima na sveučilištu, a ova kompilacija njegov je još na početku zamišljeni dio. Za sada je ovaj dio odrađen, a što se budućnosti tiče, Leri i ja otvoreni smo za suradnju.

Fotografija: Filip Beusan

Koji su vam predstojeći projekti i možemo li očekivati promociju vinila u Beogradu?
ŽELJKO: I publika i institucije u Beogradu nama su jako bitni i moram reći da sjajno surađujemo sa svima. "Goste iz galaksije" promovirali smo prošle godine u Jugoslovenskoj kinoteci i bili smo sjajno prihvaćeni, tako da će "Socijalistički disko" sigurno biti promoviran u Beogradu, ali gdje i točno kada, ne mogu još konkretno kazati. Upravo dogovaramo detalje sa nekoliko institucija, pa ćemo uskoro izaći sa detaljima. U svakom slučaju, veselimo se opet posjetiti Beograd!

LERI: "Socijalistički disko" svakako će dobiti nastavak, pa će oni koji se pitaju zašto neka od njima važnijih numera nije tu, neke od njih naći na "Socijalističkom disku 2" iduće godine. U međuvremenu, prednarudžbe su već moguće a mi svakako planiramo u narednim mjesecima objaviti album Nove Evrope "Pop Not Pop", te nekoliko rijetkih iskopina iz YU povijesti za koje ste mislili da ne postoje. Publici će biti zanimljivo i da nastavljamo sa soundtrackovima ex-yu filmova.

Tagged:
Blondie
pop kultura
Srbija
Hrvatska
Diskoteka
bivša jugoslavija
sfrj
disko muzika
FOX & HIS FRIENDS
Socijalistički disko. Ples iza jugoslovenske baršunaste zavese 1977.-1987.
baršunaska zavesa
Željko Luketić
Leri Ahel
ivo sanader
socijalistička disko kultura