FYI.

This story is over 5 years old.

Музика

​Tajna istorija najsmrtonosnije pankerske bande u Los Anđelesu

Knjiga Disco's Out... Murder's In!, priča je o "najsmrtonosnijoj pankerskoj bandi u Los Anđelesu" viđena očima prigodno nazvanog Frenka Šenka, ozloglašenog vođe LMP-a koji je kasnije uhapšen zbog ubistva.

Slike posredstvom izdavača Feral House. Iznad, ilustracija Rejmonda Petibona.

Kad je buknula Los Anđelesom, pank muzika se zauvek promenila. Tempo je postao brži, bendovi opakiji, nasilje je počelo da se otima kontroli. Ušminkana istorija pamti revolucionarni uticaj pank kulture — filozofiju "uradi sam", otpor policijskom zlostavljanju, naširoko uticajnu muziku — ali ono što se uglavnom zaboravlja jeste broj žrtava koji je ostavila za sobom. Ovde su koncerti postali poligon za zaraćene bande koje su došle iz različitih delova grada. The Burbank Punks Organization, Long Beach's Vicious Circle, the East Side Punx i druge ekipe koje su se vezale za muzičku scenu u povoju borile su se za prevlast nad teritorijom i uličnu reputaciju prezrivim činovima javnog nasilja.

Reklame

Najopasnija od svih bila je La Mirada Punks, banda koja je osamdesetih brzo izašla na loš glas. Potekavši iz predgrađa Istočnog Los Anđelesa kojim su bande harale mnogo pre nego što je pank tu pustio koren, ovu koaliciju problematičnih klinaca vodio je stari veteran čolo bande, a oni su se između sebe povezali preko prkosnog pankerskog imidža i stava protivljenja establišmentu. Članovi LMP-a su masovno išli na koncerte, ali je često delovalo kao da to rade više iz krvožednosti nego zbog bilo kakve ljubavi prema muzici. Bilo da se radilo o ubadanju nožem nevinog prolaznika ili ponižavanju frontmena benda držeći ga zatvorenog u kanti za smeće satima, priče o neselektivnom nasilju LMP-a širile su se pankerskom scenom sredine osamdesetih poput požara.

Knjiga Disco's Out… Murder's In!, koja je upravo izašla u izdanju Feral House Publishing-a, priča je o "najsmrtonosnijoj pankerskoj bandi u Los Anđelesu" viđena očima prigodno nazvanog Frenka Šenka ("šenk": priručni zatvorski nož), ozloglašenog vođe LMP-a koji je kasnije uhapšen zbog ubistva. Ubadanja nožem tokom slemanja, tela nalažena na ulici za vreme koncerata i istraživanje scene nekad zatrovane blago organizovanim kriminalom: to je strana pank istorije koju nećete pronaći u prosečnoj biografiji bilo kog benda.

Nakon što su proveli šest godina ispitujući Franka Šenka o svim brutalnim detaljima njegove vladavine bandom LMP, autori Hit Matioli i Dejvid Spacone sakupili su sve njegove priče u svedočanstvo od 230 strana iz Frenkove vizure bogato ilustrovano crtežima legendarnog crtača scene Rejmonda Petibona. Rezultat je potresna ispovest iz prvog lica koja počinje Frenkovim prvim pank koncertom (grupa X u klubu "Whisky a Go-Go"), ali vrlo brzo se više posvećuje tučama i ubistvima nego ljubavlju prema pank muzici. Pojavljuju se ključni bendovi kao što su The Germs, The Adolescents i T.S.O.L., ali samo kao zvučna podloga divljanja bande La Mirada Punks ili još gore, kao žrtve siledžijstva i batina. Knjiga na neki način zvuči kao izgubljeno poglavlje u već bogatoj istoriji bandi Los Anđelesa koja je proučavana još od vremena Prohibicije. VICE je telefonom razgovarao sa Matiolijem i Spaconeom o ružnoj i uglavnom zaboravljenoj mrlji ove bande na pankerskoj zaostavštini Los Aneđelesa.

Reklame

VICE: Ako izuzmemo prvobitno širenje panike u vestima, nije se mnogo pisalo o stvarnom nasilju koje se dešavala na ranoj pankerskoj sceni Los Anđelesa. Većina priča ispričana je iz vizure bendova i oni te stvari pominju tek u prolazu, obično samo da bi pokazali kako oni u tome nisu učestvovali i da ništa od toga nisu podržavali. Da li smatrate muzičare odgovornim?

Matioli: Apsolutno. Oni su znali šta rade, ne verujem u tu priču: "Oh, mi smo bili iza bine, popeli bismo se na binu, odsvirali svoje, zatim se potrpali u kombi i otišli [pre nego što se desilo nešto nasilno]. Nismo bili svesni šta se događa." Mnogi muzičari su to izjavili, a ja mislim da je to jedno veliko proseravanje. Oni prosto moraju da preuzmu deo odgovornosti.

Spacone: Čini se da svi oni žele da se ponašaju kao Poncije Pilat i da operu ruke od svega, ali vrlo je očigledno da ne mogu. Svi su pričali o tome šta se dešavalo za vreme i posle koncerata. Dakle, reći: "Oh, ne znam ništa o tome" očigledno je izvrdavanje.

Koje ste muzičare pitali za nasilje koje se dešavalo u Los Anđelesu?

Matioli: Neću da pominjem imena, ali želeli smo od tih legendi da dobijemo neke prigodne citate za korice, a oni su samo digli ruke u vazduh i rekli: "Hej, čoveče, voleo bih da mogu da ti kažem nešto o toj knjizi. Dobro je napisana i tako to, ali nisam ni znao da se to dešavalo." A bilo je i drugih ljudi, kao što je frontmen grupe T.S.O.L. Džek Grišam, koji nije imao nikakav problem da otvoreno kaže da je bio deo problema i ja to poštujem.

Reklame

Stvarno ne razumem zašto ne žele o tome da govore. Znam da je Henri Rolins pričao kako su ga onomad neki gangsteri držali na nišanu pištolja i zna se da on prezire nasilje. Razumem i poštujem to takođe. Ali oni drugi momci koji kažu: "Nismo o tome pevali"? Da ti klinci kao nisu imali sposobnost da razumeju o čemu oni zapravo pevaju. Smatram to velikim izvlačenjem. Možda je to samo propratna pojava narcizma muzičara.

Dok ste se bavili ovom u velikoj meri neistraženom teritorijom, da li je za vas bio izazov da se klonite prekora ili, suprotno, glorifikacije?

Matioli: Jeste, bio je. I šta god da uradite, s ovakvim materijalom, ispašće tako. Svako ko je išao na koncerte, ko je živeo u tadašnjem pankerskom svetu, priča neku drugu priču. Istovremeno, svi zapravo imaju sličnu priču.

Spacone: Jeste, događaji i istina o svemu tome definitivno su senzacionalistički. Ali morate da ih ispričate tako i prepustite čitaocu da ih protumači onako kako on misli da treba.

Black Flag, Olympic Auditorium, Los Anđeles (1983). Fotografija: Edward Colver. Slika posredstvom Feral House-a

Zanimljivo je da se u knjizi izvrće na glavu stereotip da je većina pankerskog nasilja bilo rasno motivisano.

Matioli: Jeste, te bande koje su se zalagale za belačku nadmoć su postojale, ali se nisu pojavljivale u Los Anđelesu. Da su došle, ubili bi ih od batina. Kalifornijske bande nisu trpele tako nešto, one nisu trpele takva sranja. Razne knjige i članci po časopisima pisali su o tome kako su svime upravljali beli rasistički pankeri iz Hantington Biča i da su oni činili sve te zločine, ali mislim da su gradski pankeri videli kako na scenu pristižu novi ljudi iz Hantington Biča i stekli pogrešnu sliku o tome da je i svo to nasilje poticalo iz Biča.

Reklame

La Mirada Punks su bili raznovrsna ekipa, ali šta ih je povezivalo?

Matioli: Ja ću vam reći: mržnja. Mrzeli su sebe, pa su želeli da i vi osetite deo toga. Oni nisu znali da to rade, ali iza svega je stajao taj psihološki profil.

Spacone: Mržnja je bila zabavna. Uništavati sve oko sebe bilo je zabavno. Imali ste hipi pokret, deca su se povezivala i pokušavala su zajedno da se bore protiv društva, ali mnogo je zabavnije bilo boriti se samo jedni protiv drugih. Nema mnogo introspekcije i artikulacije među disfunkcionalnom omladinom, sve je samo reakcija.

Postoji pasus u knjizi koji počinje sa: "I konačno je prošla ta 1978. godina." To savršeno opisuje tadašnje sumorno raspoloženje u zemlji. Čak i ako se klinci nisu mirili s tim, svakako je stvorilo pogodnu klimu za mržnju.

Matioli: Definitivno. Raspoloženje u zemlji bilo je veoma važno. Početak Reganove ere, nihilizam u vazduhu, pretnja nuklearnim holokaustom — sve je to imalo veze.

Spacone: Svet je bio zanimljivo mesto.

Matioli: Sasvim sigurno nije bio veselo mesto.

Pitam se koliko je LMP-u zapravo bilo stalo do muzike, jer na kraju Frank Šenk kaže: "Bande su uništile pank rok."

Matioli: Ionako ne vidim kako je pank mogao da izdrži mnogo duže, ali nasilje se otrglo kontroli između 1983. i 1986. godine. Bilo je neizbežno da pank implodira, ali nasilje je u velikoj meri odbilo ljude sa scene. A i muzika se menjala. Muzičari nisu smeli da stagniraju, tako da su polazili dalje, napredovali sa zvukom, menjali se u skladu sa vremenima. A mnogi ti klinci su bili srećni tu gde su, posebno ti pank rok gangsteri. Dakle, oni su odigrali veliku ulogu u okončanju pank roka. Frenk zna mnoge koji su mu prilazili i govorili: "Čoveče, batalio sam pank rok zbog LMP-a."

Reklame

Spacone: A ne zaboravimo i da ste posle više godina nasilja prosto počeli da gubite učesnike —bilo da se radilo o ljudima koji su pretučeni, ubijeni ili oni koji su prosto otišli jer nisu mogli više to da izdrže. Dakle, jeste, pankerske bande su uništile pank. One su ga izbrisale sa lica zemlje.

Matioli: I pravo pitanje je sledeće: Da li su svi ti muzičari pošli dalje pre toga ili su samo rekli: "Zajebi me s tim, neću da imam nikakve veze sa tim jebenim nenormalnim ćelavcima"?

Jeste, Black Flag je postao teži i uvrnutiji, većina drugih bendova počela je da se udaljava od originalnog hardkor modela. Mislite li da je to na bilo koji način bio rezultat nasilja?

Mattioli: Rekao bih da jeste. Ima smisla. Šta je najbolji način da se ogradite od svega toga? Promenite izgled, promenite muziku, uništite bazu svojih fanova, napravite novu.

Spacone: Plus, imajte u vidu sa kakvom brzinom je muzika počela, a onda postala brža, pa još brža. Koliko nasilja uopšte možete da podnesete u muzici? Na kraju se sve to ugasi samo od sebe.

Pissed Chris i njegovi saborci (1984). Fotografija posredstvom Feral House-a

Po čemu je to Los Anđeles bio poseban da iznedri svo to nasilje, mržnju i brzinu koji se vezuju za muziku? Momci sa vašingtonske scene osamdesetih često su dobijali batine, ali kad su se preselili u Los Anđeles dočekala ih je još agresivnija scena.

Matioli: Najviše je svemu tome doprinela činjenica da ste imali bande u svakom kvartu. Ovo se nije moglo desiti ni na jednom drugom mestu. Bio je to veoma, veoma nasilan grad.

Reklame

Spacone: Pogledajmo samo istoriju Los Anđelesa: to je jedno veoma kaubojsko mesto. Izgrađeno je na tim osnovama. A ta energija se oseti u njemu i danas. Dakle, ako se osvrnemo na to šta se sve ranije dešavalo na ulicama Los Anđelesa, stvari su se uvek rešavale tako, pa je prirodno da će se to osetiti i u pank roku.

Na neki način knjiga zvuči kao izgubljeno poglavlje u ionako bogatoj istoriji bandi Los Anđelesa, još od vremena Prohibicije, pa sve do ekipa kao što su Bloods i Crips.

Matioli: Definitivno, a ovi klinci [iz bande La Mirada Punks] su čak za vođu imali starog veterana iz Istočnog Los Anđelesa i zato im je polazilo za rukom da prođu sa toliko toga nekažnjeno.

Spacone: Takođe, policija Los Anđelesa nije mogla efikasno da napadne bande. Zaskakala bi pankere na koncertima. Oni su nasilje doživljavali samo kao nerede, tako da su mislili da su leševi koji bi ostali posle svega samo neobičan proizvod svega toga. Oni nisu ni znali da te bande postoje.

Policija Los Anđelesa je radila sve što je u njenoj moći da kontroliše same pank koncerte, do te mere da su koncertni prostori zabranjivali nastupe konkretnim pank bendovima, a to je najverovatnije još više podsticalo pankersku filozofiju "uradi sam". Bez policijske reakcije, mislite li da bi bendovi manje tražili nezavisne staze?

Spacone: To je samo načinilo pank rok, kao scenu, utoliko upornijim. Pokušaj da se boriš protiv pank roka imao je samo suprotan efekat, praktično mu je još više pomogao. Nema šanse da nas sprečite da snimamo ploče, sviramo koncerte, imamo scenu, izgledamo ovako. Možete da nas batinate, jurite, mlatite koliko hoćete. Nije bilo bitno, svakako će se desiti. Praktično su samo dolili ulje na vatru.

Matioli: Šef losanđeleske policije Deril Gejts želeo je nekakav trofej ili odgovor na sve te novinske reportaže koje su se emitovale. Dakle, svaki put kad bi se dokopao nekog letka, rasturio koncert, pojavio bi se na vestima i rekao: "Vidite šta smo uradili."

Spacone: Pokazivali su nam: "Hej, držimo ih pod kontrolom, sve te lude pankere." Šta su oni znali.

Pratite VICE na Facebooku, Twitteru i Instagramu