Tradicionalni optimizam turističke sezone u Istri

Turistička sezona je tu iza ćoška, svi smo u fotofinišu zadnjih priprema i lickamo što treba za predstojeće povećanje broja dolazaka gostiju. Ladies & gentlemen, estate 2016. smrdi na kokos, znoj i bijelo vino! Kako to i inače biva, ljeti baš i nemamo vremena, 12 sati smo na nogama i verglamo strane jezike kako atašei po UN domjencima.

Gledamo te turiste s prijezirom, jer očito imaju odmor od svega, pa i od higijene, odgoja vlastite djece ili prometnih pravila. Trpimo to, plazeći naš usiljen superosmijeh, u nadi da ćemo izvuć tih sedam eura turistima planiranog vanpansionskog budžeta. Postoje i oni među nama koji su bahatiji, pa im naplate duplo. Ta praksa nije novitet kod nas, ali u vremenu kad domicilno stanovništvo rijetko si dopušta luksuz redovne cijene, prije spomenuti bahatluk toliko je drastičan da ga moraju spomenuti svi mediji, a ono što se zbiva on-line najbolje bi se moglo opisati kao digitalni linč.

Nadolazeća sezona huška nas jedne protiv drugih na državnom nivou, ali i dalje vam mogu garantirati da će Istra ostat multi-kulti poluotok, gdje nikome javno ne pada na pamet koketirati sa fašizmom (i na to ćemo uvijek odgovarati kao Titov kakadu Koki "Puši kurac!). Gledajući posljednju političku modu u Hrvata, sve jaču priču o lustraciji, mrskosti prema liku i djelu Josipa Broza Tita, zapitam se da li bi, kad bi se ona u potpunosti provela, značila povratak Istre pod skute Italije? I granice koje danas Hrvatska ima omeđene su upravo Titom – bonvivanskim, permanentnim, brijunskim turistom. Zaista je teško, kad nas turisti pitaju o ksenofobiji, fašizmu ili ljudskim pravima spolnih manjina, jer sve to što razmišljamo moramo ispričat na stranom jeziku, koristeći stručan sleng, objasnit da smo stvarno drukčiji od ostatka zemlje na više razina.

Ovo opravdavanje, olakša turistima boravak, ali nama definitivno pokvari čarobnu ljetnju noć. Volio bih da su pojmovi kao fašizam i antifašizam passé terminologija, no sve mi smrdi da ćemo ih još neko vrijeme razvlačit kao šiparica žvakaću gumu o prst. Ima još poneka riječ o esulima i fojbama, koje bi se dale ubacit u diskusiju o svom tom post bellum periodu i podosta toga trebalo bi se rasvijetliti dubljim istraživanjima. Ne znam da li će ovaj ministar kulture prešaltati sredstva za neovisne medije u povijesna istraživanja oko baš tog pitanja, ali čisto sumnjam da će se od rezultata raditi nekakav komemorativni turizam po uzoru na Bleiburg. Ima jako puno komemorativnih spomenika palim partizanima i civilima po ćićarijskim selima i ne vidim da ljubitelji bivšeg sistema hrle ondje, što ne mogu reć za ekstremne titoiste i Brijune. Možda je razlog u tome što je brijunski arhipelag mjesto gdje je Sofia Loren kuhala paštu, a Angelina Jolie odgledala šeksipirijansku predstavu, mjesto koje sljubljuje visoku politiku, vojsku i glamur, s mnogim mjestima posve off limits za civile i one koji se civilima osjećaju. Možda i zato da se ne uzjebemo time što neke dijelove ne smijemo ni primirisati, otvoren je početkom 60-ih prvi komercijalni naturistički kamp u svijetu kod Vrsara.

Pogled na pičke i kurce je ipak veća zabava od Titove brijunske bleje. Kako je ista bleja postala predsjednički folklor, možda ćemo ovog ljeta dočekati i našu prvu presidentessu. Poznavajući njene političke tendencije, ne bi mi bilo čudno, da je kakadu Koki, zapravo sklonjen (iako mnogi tvrde da je umro, a dubler još nije naučio vokabularni opus). Ukoliko sam u krivu, volio bih da me pozovu na Brijune da se uvjerim u suprotno, jer sam slab na životinje koje prostače.

Ako mislite da smo posve lišeni onog što je iz fašizma nastalo, mogu vam javiti da zapadna obala (izuzev Pule) njeguje paninarsku kulturu, koja je kao neko odbačeno dijete fašizma. Uz menefregizam (slobodnije prevedeno kao kurcobolja) prema ičemu izazovnom, pa i intelektualnom, ovdje je najvažnije da se nabijaju kompleksi drugim sugrađanima, pa makar se i za to uzimalo kredite od kojih se noćima ne spava. Osobno sam mislio da su ljudi koji uzimaju kredite za zimovanje, baš žešća urbana legenda, ali oni stvarno postoje. Vjerujem da je tužno održavati lažan osjećaj superiornosti kad ti financijske mogućnosti ne dozvoljavaju da to bude tek puka samoobmana. Zbilja je istina kad se veli da je lažna sreća najveći oblik tuge. Zato smo sve to pomeli pod tepih za ovu sezonu i nećemo dizat halabuku oko onih turista koji šeću gradom, vidljivih tetoviranih svastika i nazi insignija. Teško je to posakrivat kad su majice providne od znoja, a jedna je ruka zauzeta cijeđenjem znoja iz pazušnih dlaka, dok druga okreće kornet po jeziku. Kad vidite takvo nešto, sve vam je jasnije.

Može vas tješit da ih nema takvih puno, ali tokom sezone ih vidite barem pet, a oni dokoniji, koji odlaze na plažu, sigurno osam. Kad nam vele da su nam turisti zapravo zapadnoeuropska socijala, sve najednom ima smisla i definitivno nismo très choc. Migracijska kriza poslala je jasniju poruku kako stvari u Europi stoje sa rasizmom i ksenofobijom, a kako je u Hrvatskoj već duže na meniju takva koprofagija, možemo reći da smo jednako europski. Zbilja je uvijek puno gora nego maštanja političkih elita, a nama treba da smo svojevrsna Arkadija, gdje idila vlada – to nas prodaje. I bivajući ljupka provincija, upravo žalosna migracijska kriza pokazala se kao faktor planiranog povećanja broja gostiju. It is what it is, samo napenalite brdo hashtagova na te vaše instagram fotke s ljetovanja kako bi si naše turističke zajednice laskale kako su #puneživota.

I ove godine imat ćemo tonu kontinentalaca, koji će bivati zaposleni pri našim turističkim gigantima. Navodno će im smještaj bit bolji. Ti modificirani kontejneri često su bili izvori kojekakvih priča, a nadimak za neke, kao legendarni "zarazni" dobio je zbog toga jer je tamo boravio nulti pacijent za poneke spolno prenosive bolesti (možda bi bilo bolje da pretpostavimo kratkoročno). No ljeto je doba za rizično ponašanje. Nisu ti mali furešti jedini, da sam dobio euro za svaku priču kako je par uzeo "pauzu" tokom ljeta, sad bih ima nevjerojatnih 30-ak eura. Ne bojim se baš za rizično ponašanje sa turistima, pošto nas oni sami zaobilaze u velikom luku, radije fokusirani na ostale turiste. Izuzev nekolicine ljubopitljivih, turisti nas mahom pitaju, gdje jesti, piti, jebati i da li im možemo nabavit neke opojne supstance. Hrvatsku prati glas da imaju zapravo podosta neugodne ljude punih triggera, pa su nam i turisti u điru "better safe than sorry". Možda je to i zaista za nas sve bolje, jer kad smo imali u ponudi punokrvno galebarenje, mora se priznati da smo te iste turiste više tukli.

Vidim da je ponekad se i dalje zalomi da neki turista najebe, ali siguran sam da često imamo dvije strane medalje, koja nikad neće bit zlatna. Najveći potrošači među našim gostima obično su oni najuglađeniji i zbilja ih ne viđamo dovoljno. Za sve oni koje se naslađuju njihovim jadom, pretpostavit ćemo da imaju srcolom dok ih umjesto maestrala propuhuje fen na jahti koja plovi od Baleara prema Azurnoj obali. Vjerujem da su bogatunske suze jednako slane kao i naše, ali da imaju svoj miris, nešto kao cedar, mošus i jasmin u gornjim notama dok u donjim prevladavaju note sviježe tiskanih novčanica i konjaka. Za brojne ljude koji će more vidjet ovog ljeta samo na ekranu, nadam se da neće očajavati, već će mudro doć u pred/post-sezoni kad je ionako jeftinije. Preporuka je da dođete u predsezoni, dok je more friškije, pa da vas pročisti i rejuvenizira, ali kad god došli – dobrodošli.

Pratite VICE na Facebook, Twitter, Instagram