Knin između rokenrola i rata

Usred borbi i sukoba 1990-tih, Igor Čoko , danas antropolog iz Beograda rođen i odrastao u Kninu, izdavao je fanzin Ispod zemlje. I kasnije, i izbeglištvu, Igor je objavio još nekoliko izdanja ovog fanzina. Zaljubljenik u rokenrol i fotografiju, do sada je objavio knjige fotografija "Knin- monografija jedne realnosti" i "Subverzivna estetika ulice", a održao je i više samostalnih izložbi fotografija.

VICE Srbija: Zbog čega sve ovo radiš? U sred rata ili u izbeglištvu jedva dođeš do nekog novca i onda to potrošiš na izdavanje RnR fanzina?

Igor Čoko: Rokenrol mi je spasio život za vreme rata, jer mi je odvukao pažnju sa tekućih pizdarija! Postoji taj momenat odluke, kada si mlad, upijaš impresije oko sebe, pa si pogodna masa za oblikovanje. U ružnom vremenu za te stvari, nekako me pogodio pank umjesto četiri es ili puške, bijes je otišao u dobrom pravcu. Pravljenje fanzina za vrijeme rata, koji se simbolično zvao Ispod Zemlje, jedinog koji je u takvim okolnostima i u tom vremenu izlazio, bila je hrabra avantura. Nisam bio sam u tome, pokretač jesam, ali bez dobre energije dobrih ljudi koji su isto tako razmišljali van mejnstrim huškačke struje, ta priča ne bi uspjela. Kad se danas, dvadeset godina kasnije, osvrnem na taj period, shvatim da je to bila prilično subverzivna rabota zbog koje se lako mogla popiti I prva crta bojišnice za kaznu…

Nastavila se ta priča i dalje, u elektronskoj varijanti kasnije u Srbiji, u mnogo jasnijem I širem konceptu i kontekstu, ali nije zaživjela. U stvari, ugašena je na vrhuncu moći, nakon sedam on lajn godina života.

Talas kreativnosti koji je zadesio SFRJ osamdesetih nije mimoišao ni tako tešku provinciju kakva je Knin a onda je došao rat i sve vratio u kameno doba iz koga ni danas nismo izašli? Fanzin i fotografije su tvoj otpor tome?

Pa da. Kažem ti, tek sada, nakon ove vremenske distance, postajem svjestan težine priče. Fazin koji je izlazio u Kninu, za vrijeme rata, na srpskoj strani, uvršten je nedavno u antologiju – zbirku najboljih fanzina koji su izlazili u Hrvatskoj od njene samostalnosti. To shvatam kao veliko priznanje i čast jer je priča i de fakto razbila granice i predrasude. Bilo je to ludačko vrijeme, loša energija sa dobrim fleševima popout ovog. Divno, drago iskustvo.

Nakon 19 godina si se vratio u Knin sa fotoaparatom. Elektronska knjiga Knin- monografija jedne realnosti je poprilično brutalan dokument gradića koji truli i propada kao Markesov Makondo?

Nije on brutalan dokument, samo je realan, viđen na jedan jedini način – iskreno, bez nostalgičarske patetike, onakav kakav jeste. Napušten, sjeban, rasturen sa nekom nedefinisanom energijom u kojoj ne prepoznaješ ni trunku nečega što je nekad bio. Isto ti je, došao u Pripjat u Ukrajini, došao u Knin. Fale ljudi. Fale Kninjani. Ne stvaraš sebi iluziju nego predstavljaš, bez puno priče, realističnu, otrežnjujuću sliku stvarnosti. I nemaš tu više šta da tražiš. Posebno ne prošli život. To više ne postoji. Osim zidina zgrada koje se ili urušavaju ili maskiraju u neki novi identitet, nemaš vezu sa Kninom koji pamtiš, kojeg želiš da se sjetiš. Jer grad su ljudi. A njih, nema. Ili smo se, ako ih ima, interesno i kulturološki isuviše udaljili da bi postojala neka veza. Ili želja za uspostavljanjem iste. Dobar ti je utisak o Makondu. Posebno kad je stari dio grada u pitanju. Tužna priča koja nije morala da završi na način na koji je završila. Knjigu o Kninu radio sam analognom tehnikom, sa nekim musavim crno bijelim negativima koji su samo naglasili tu turobnost trenutka i okoline.

Ali, da ne bude sve bedak, prošle godine su mi ravnatelji kninskog muzeja organizovali samostalnu izložbu fotografija u galeriji na Tvrđavi sa fotografijama iz serijala "Subverzivna estetika ulice". Divan gest i sjajno iskustvo, kao i prijem. Tužno je što je takvih događaja malo i što dominiraju motivi iz tamnije strane knnske priče.

Fotografija našeg, prerano ostarelog, drugara Riste, ispraznog pogleda me je šokirala. Delovao mi je kao neko ko je digao ruke od života.

Kako očekivati život u gradu u kome nema života? U kome rutinirano, bez poticaja i kreativnog sadržaja, gotovo mehanički ponavljaš jedne te iste radnje, 365 dana u godini?

U stvari, zar čitav svet ne ide u tom pravcu?

U veliku otuđenost, da.

Pored ostalih, u najnovijoj knjizi fotografija "Subverzivna estetika ulice", česti su motivi beskućnika i beogradskih prosjaka?

Iznad svega, najbolje se osjećam kao antropolog sa foto aparatom u ruci. Fotografija je način izražavanja i dokumentovanja jedne stvarnosti koja nas proganja, kojoj okrećemo leđa, umjesto da se suočimo sa istom. Subverzivna estetika ulice bavi se upravo time. Nisu tu u pitanju beskućnici, prosjaci, koliko život u kome su oni, na žalost, neminovni akteri. Iz vizuelne perspektive antropologa, kroz dokumentarnu fotografiju istražujem i sublimiram senzibilitet ulice, ljudi i uličnog života , kontraste u kojima se do posljednje kapi znoja bore palanka i metropola, rađajući inspirativne kontraste , kao refleksiju aktuelnih socio kulturoloških previranja koja nam se uporno, već dvadeset godina dešavaju i donose uvijek neku novu, bizarniju slojevitost, dokazujući da se može propasti I više i dublje od onog što smo zamišljali kao granicu dna. Jedan dobar drug, iskusni fotograf, rekao je da je fotografisanje prosijaka i beskućnika poput fotografisanja ribica u akvarijumu. U pravu je, ali ako iste staviš u određeni koncept , u osmišljenu priču, onda je to drugo. Problem kod antropologije je što određene stvari I pojave vidi u mnogo širem I kontrastnijem obliku i smislu, a još kad imaš fotoaparat u ruci, eto nevolje…

Slušaš li ponekad njihove priče?

Uvijek slušam njihove priče. To je i suština. Ne da lutaš okolo i škljocaš, nego da uđeš u grotlo priče. Budeš to što je on. Osjetiš sagovornika, njegov život na svojoj koži. Izvučeš i uhvatiš emociju. Jedino na taj način najvjernije možeš da preneseš i doživiš trenutak. To je čarolija fotografije.

Zašto koristiš crno belu tehniku?

Siva i kontrasti su emocije. Sve ostalo su efekti.

Imaš li kakvu najavu daljih radova?

Da, pripremam za jesen novu priču, na kojoj intenzivno radim posljednjih godinu dana, a koja će, nadam se, imati svoju promociju u vidu izložbe i knjige. Fotografski dokument koji će pomjeriti neke granice i prikazati nešto čemu je pristup inače strogo zabranjen ili gotovo nemoguć. Spustio sam se u grotlo jedne takve priče i sada je pakujem I oblikujem.

Pratite VICE na Facebooku, Twitteru i Instagramu