FYI.

This story is over 5 years old.

Trudnoća

Kako izgleda trudnoća kad se ne identifikujete kao žena

Dokumentarac "Njihova materica" prati radosti i muke trudnoće kod osoba koje se identifikuju kao muškarci. Režiser Sin Lubov priča za BROADLY o trans roditeljstvu i svom novom filmu.
Re (desno) i Kerik Gudman-Laker (levo). Fotografije posredstvom Sina Lubova.

Tekst je prvobitno objavljen na Broadly.

Sin Lubov otvara svoj najnoviji dokumentarac Njihova materica ( A Womb Of Their Own) krupnim kadrom rendaljke za sir i komadića uglja. “Nikad se do kraja nisam osećao kao žena, oduvek sam želeo da imam brkove i nosim mušku odeću”, kaže on, pre nego što krene da nanosi narendani ugalj iznad gornje usne. (Lubov na engleskom za sebe koristi zamenicu ’oni’.) “Želeo sam i da rodim decu, i uradio sam to dvaput. Šta sam onda ja?”

Reklame

Lubov je, po sopstvenim rečima, “jedinstvena mešavina muškarca i žene”, a čitav život proveo je istražujući sopstveni rodni identitet. Kao što ističe kratko podšišanom kosom, brkovima nacrtanim ugljem i predimenzioniranim pantalonama na samom početku filma, Lubov se vizuelno predstavlja kao muškarac — i to je ono što je izdvojilo režisera u odnosu na druge roditelje kad je zatrudneo pre dve decenije.

“Bio sam trudan pre 25 godina i 22 godine, kad je svet bio mnogo drugačiji”, kaže Lubov za BROADLY u mejlu. “Imao sam problema da nađem dovoljno mušku odeću za sebe, ali sam bio dovoljno srećan da makar budem okružen lezbejkama feministkinjama koje od mene nisu očekivale da budem ženstven uprkos tome što sam bio trudan. Uglavnom sam mogao da budem ono što jesam i osećao sam se podržano što sam istovremeno muževan i trudan.”

Lubov se detaljno bavi ovim iskustvima u filmu Njihova materica, s ljubavlju snimljenom niskobudžetnom dokumentarcu koji se pojavljivao na repertoaru raznih LGBTQ filmskih festivala tokom prošle godine, uključujući losanđeleski Autfest, hongkonški Lezbejski i gej filmski festival i njujorški NjuFest. Film govori o šest ljudi koji se identifikuju kao muškarci iz svih delova Sjedinjenih Država dok proživljavaju fizički i emotivni teret trudnoće. Tokom osamdeset minuta trajanja filma, svaki učesnik otvoreno priča o svom telu, hormonima, seksualnosti i vezama, kao i o očekivanjima od roditeljstva.

Reklame

Lubov, koji radi i kao psihoterapeut u San Francisku, počeo je da snima filmove 2013. godine uglavnom kao način da spoji one koji su imali slično iskustvo.

“Zaista me je zanimalo da istražim rod koji se ne uklapa u binarnu podelu, pošto je moj izgledao kao da prkosi svim očekivanjima, čak i od LGBT zajednice”, objašnjava on. “Pronalaženje ljudi koji se identifikuju na razne načine kao muškarci a istovremeno su trudni delovalo mi je kao dobar način da vizuelno zapanjite ljude tako da počnu da preispituju ono što su mislili da znaju o rodu. Delovalo mi je i važno prikazati iskustva ne-binarnih osoba.”

Nakon višegodišnjeg kopanja po internetu, Lubov je nabasao na svoje subjekte 2015. godine. Tu je Re, rodno fluidni srednjoškolski profesor; Morgan, rodno kvir istraživač; i AK, prema sopstvenim rečima, “buč” lezbejka. Nijedno od njih troje se ne uklapa u rodni binarni sistem, ali se definišu više kao muškarci nego kao žene.

Njihova materica prati i putovanje dvojice transrodnih muškaraca — trans momka iz Vašingtona po imenu Lorenco, koji je zatrudneo pre tranzicije, i Darsija, trans studenta koji je bio trudan u vreme snimanja filma.

Iako su iskustva svih njih tokom trudnoće bila različita, dokumentarac otkriva nekoliko zajedničkih faktora kod svih subjekata. Prvo, veza između trudnoće i ženstvenosti obično je predstavljala prepreku — iz praktičnih razloga (muška ili uniseks odeća retko može da se nađe u veličinama za trudnice, na primer), kao i psiholoških. Zahvaljujući urođenim stereotipima vezanim za trudnoću, drugi ljudi su dovodili njihov rodni identitet u pitanje. Darsi se priseća da su mu sve vreme pogrešno određivali rod kao ženski, dok su rodno kvir Morgana drugi pripadnici LGBT zajednice često kritikovali zato što se ne izjašnjava kao žena.

Reklame

Učesnici u dokumentarcu često su isticali i definitivno odsustvo informacija o trudnoći po njihovoj meri — ponekad u kombinaciji sa zbunjenošću lekara. “Osećanja koja sam do sada iskusio uglavnom su bila vezana za nedostatak dostupnih resursa i kako su svi oni rodno podeljeni”, objašnjava Morgan u jednoj sceni. “Sve što postoji veoma je heteronormativno i veoma usredsređeno na ‘mamicu’, ‘boginju’ i ‘žene’.”

Morgan, Aron i njihovo dete. Fotografija posredstvom Sin Lubov

“To sve otežava, samo zato što ne osećam da postoji nešto što odražava moje iskustvo", dodaje Morgan. "Tako da je bilo veoma teško.”

Premijera filma Njihova materica poklopila se sa sve većim prisustvom priča o trudnoći transrodnih muškaraca u medijima. Američki tabloidi su se 2017. godine dohvatili priča o Tristanu Risu iz Portlanda i Kejsi Salivan iz Misurija, dok su u Velikoj Britaniji Skot Parker i Hejden Kros postali prvi trans muškarci o čijoj se trudnoći naširoko pisalo. Mimo senzacionalističkih ili čak transfobičnih medijskih izveštaja, primetno je odsustvo naučnih istraživanja i informacija o trudnoći rodno kvir i trans ljudi, zbog čega se mnogi od njih muče da nađu jasna rešenja ili zdravstvenu podršku.

Jedna od retkih istraživačkih studija objavljenih o ovoj temi bavi se upravo nekim od ovih problema. U članku iz 2016. iz medicinskog žurnala Akušerska medicina, autori Džuno Obedin-Maliver i Harvi Džej Makadon ističu psihološke izazove trudnoće kad ste rodno kvir. Konkretno, ukazuju na "naglašenu i stalnu usamljenost", obeleženu sukobom između nečijeg muškog identiteta i “društvenih normi koje definišu trudnu osobu kao ženu i trudnog roditelja kao majku" — borba o kojoj naširoko pričaju učesnici u filmu Njihova materica.

Reklame

Sin Lubov. Fotografija posredstvom subjekta

“Trans muškarci koji su zatrudneli i rodili nisu nov fenomen. Međutim, dokazi pokazuju da sve više trans muškaraca razmišlja o tome”, kaže Sali Hajns, profesorka sociologije i rodnih identiteta na Univerzitetu u Lidsu. “Kako prakse koje su se nekad smatrale marginalnim postaju sve vidljivije, na delu je efekat normalizacije, koji, zauzvrat, navodi sve više ljudi da počnu da razmišljaju o širem rasponu opcija u smislu kako žive svoje intimne živote.”

Zašto je onda toliko malo podrške i informacija dostupno trans, rodno kvir i osobama koje se identifikuju kao muškarci koji žele da se upuste u trudnoću? I, sem filma u režiji Lubova, šta se trenutno radi da bi se ukazalo na ovaj problem?

Hajns se i sama sprema da se upusti u trogodišnji istraživački projekat — prvi te vrste — usredsređen na društvene implikacije transrodne trudnoće. Projekat obećava da će biti do sada najveća studija na ovu temu, sa Hajnsovom koja će voditi intervjue širom Velike Britanije, Poljske Italije, Sjedinjenih Država i Australije. Cilj je da se stekne temeljeno razumevanje sve većeg broja trans muškaraca koji žele da zatrudne.

“Organizacije za podršku i samopomoć tvrde da mladi trans muškarci sve više traže savet oko upotrebe hormona upravo iz ovih razloga, i ukazuju na potrebu buduće zdravstvene prakse i politike koji će na globalnom nivou uzimati u obzir specifične zahteve trans muškaraca koji su zatrudneli”, kaže Hajns.

Darsi i Heder, koji se pojavljuju u dokumentarcu. Fotografija posredstvom Sin Lubov

“Do sada je, međutim, bilo minimalno kvalitativnih istraživanja o muškoj trudnoći", dodaje ona. "Naš projekat, stoga, popunjava veliku rupu raspitujući se za iskustva trans muškaraca koji zatrudne i rađaju.” Početak obećava, a nadamo se da će do kraja uspeti da edukuje i zdravstvene radnike, i buduće roditelje koji ne spadaju u rodno binarnu podelu.

Za Lubova je glavni prioritet sada da Njihova materica doživi uspeh i da priče o ljudima u njemu stignu do što šire publike. “Koliko vidim, svi parovi susreli su se sa istim izazovima kao i svi drugi — pronalaženjem resursa za podizanje mladog deteta, plus izazovima koji se tiču posla, smeštaja i veze”, kaže.

A šta je s ličnim iskustvom Lubova kad je u pitanju trudnoća i odgoj dece? “Moja deca su vaspitana tako da budu što više rodno neutralna”, kaže on. “Mislim, i nadam se, da imaju ćelijski osećaj nebinarne prirode roda i da saosećaju sa svim vrstama ljudi.”