Alekos Papadopoulos. Foto Christos Bonnis/ Eurokinissi
VICE: Nekoliko puta ste pomenuli da je grčkoj privredi neminovno pretila propast. Možete li ukratko da nam kažete kada ste i zašto počeli da brinete?Alekos Papadopulos: Počeo sam da brinem 1996, dok sam bio ministar finansija. Video sam da je ogroman porast javnog duga bio potpuno van kontrole, uglavnom zbog visoke stope pozajmica banaka, ali i javnog sektora. Posebno posle 1998, kada je Grčka prihvatila sistem kursnih promena, došlo je do jakog opadanja kamatnih stopa. Takođe, tu je i činjenica da je naš ulazaka u Evrozonu 2001. godine zaustavio svaki pokušaj da se ojača grčka privreda.Posle 2002. godine, nažalost, reforme je zaustavila vlada Kostasa Simitisa, a posebno posle 2004, ne samo da nije bilo reformi pod vođstvom vlade Nove demokratije, već je došlo do povećanja javnog duga koji je prerastao u eksploziju, u kombinaciji sa visokim deficitom postojećeg javnog duga, koji je na kraju postao među najvišim na svetu. Današnji bankrot naše privrede nije mogao da se spreči.Da li je bilo prelomne tačke u krizi grčke privredu? Da li je to bilo nešto što bi neko trebalo da je video u to doba, ali nije?Do 1990-tih se činilo da grčka privreda privlači ulaganja. Takođe, sprovodila se deindustrijalizacija, a proizvodnja u zemlji usporavala. Povećavao se uviz isplaćivan kreditima i tako je postepeno rastao deficit postojećeg stanja finansija. Naravno, sve pratio i brz rast javog duga. Nije postojao trenutak opasnosti, već je rizik bio neprekidan, a ekonomski, politički i društveni sistem u Grčkoj nije hteo ni da čuje za sve to. Oni koji su upozoravali, doživljavali su uvrede, pa čak i verbalne napade.
Reklame
Pojasnite nam, kakve su bile reakcije?Postavio sam to pitanje 1994. godine, kada sam bio ministar finansija, ali je situacija postala sve ozbiljnija 1996, uoči izbora tadašnje vlade Kostasa Simitisa i PASOK-a, kada sam jasno rekao da se zemlja kreće ka bankrotu. Naastavio sam to da pričam u svakom intervjuu, govoru, tekstu, sve do 2002. godine, kada sam bio prinuđen da dam ostavku jer se nisam slagao sa većinom mera ekonomske politike i napuštanjem reformi.Reakcija je uglavnom dolazila iz svih ogranaka sistema, političkih i sindikalnih grupa, posebno sa strane partije koja je tada bila na vlasti (PASOK). Krajem 2004, podneo sam detaljan izveštaj o stanju privrede tadašnjem opozicionom lideru Papandreu, koji je nasledio Simitisa, veoma detaljan izveštaj u kome sam naglasio šta nas čeka i nisam prestajao da to navodim sve do 2009, kada više nisam imao obavezu da budem poslanik u parlamentu.Sećate li se nekog privatnog razgovora u kome ste postavili to pitanje?Bilo je reakcija, ali i ravnodušnosti. Nije bilo puno nas koji smo reagovali, bili smo glasovi iz divljine. To sad više nije važno, ono što jeste je kako se suočiti sa novonastalom situacijom.Šta je moglo drugačije da se uradi i kada?Od trenutka kada smo ušli u Evropsku monetarnu uniju, i pre i posle, trebalo je da sprovedemo duboke i korenite reforme u svim sektorima javnog života u Grčkoj: javnoj administraciji, privredi, energiji, bankarskom sistemu, gde jedino jeste došlo do nekih promena, sve do zdravstvenog osiguranja, socijalnih davanja i obrazovanja. Ali koje god da su reforme započete, na kraju su ukinute zbog snažnih reakcija. A vladajuća ideologija koja je dominirala zemljom bila je populistička, što je, po mom mišljenju, glavni razlog što smo ovde gde smo danas.Pročitajte: Janus Varufakis, rok zvezda grčkog odbacivanja mera štednje
Reklame
Reklame
Reklame
Reklame
Reklame
Reklame