Pričali smo sa Damirom Imamovićem o sevdahu

Ima li nečeg što ste oduvijek željeli znati o sevdahu a da niste imali koga pitati, pod uslovom da vas sevdah uopće zanima? Ako je odgovor negativan, preskočite ovu priču i zabavite se nečim drugim. U suprotnom nudimo vam dio odgovora na brojna pitanja, a većinu, ako ne i sve ćete naći u knjizi Sevdah, koja je prije nešto više od mjesec dana objavila izdavačka kuća „Vrijeme" iz Zenice. Autor knjige je Damir Imamović, izvođač, istraživač, ali prije svega istinski zaljubljenik u sve ono što sevdah predstavlja. Popričali smo malo o knjizi, o nepoznatim i poznatim detaljima, o onome što sevdah je, a što nije.

VICE: Nakon svega što si uradio, a vezano je za sevdah, od albuma, istraživanja, predavanja, izložbe, filma napisao si i knjigu. Kome je ona namijenjena?

Damir Imamović: Pisao sam onome ko želi da na jednom mjestu upozna žanr sevdaha, i to sa svih strana kojih jedan izvođač mora biti svjestan da bi se sevdahom bavio.

Koliko je sa knjigom završen ciklus istraživanja, koji traje više od 10 godina?

Moja istraživanja nemaju akademski format. To su umjetnička istraživanja: na osnovu nekih od pronađenih stvari (novinskih članaka, dokumenata) sam pisao pjesme, radio aranžmane. Kao takva, ona nikada ne završavaju. Čak ni ciklusno. Više je to slično načinu na koji historijske dokumente koriste pisci kakvi su Kiš, Jergović ili Hemon, nego akademski pisci. Tražio sam šanse, propuštene prilike, neznatne uticaje, nesvjesne propuste, prije nego neku «objektivnu istinu». Kada sam dobio ponudu od Muamera Spahića (Izdavačka kuća «Vrijeme») da predstavim to kao neku vrstu «Uvoda u sevdah» iznenadio sam se da te moje maštarije stvarno zvuče kao neka nova objektivizacija historije žanra.

Kako dodatak naslovu kaže knjiga je „muzičko putovanje kroz tri stoljeća". U objašnjenju pojma „sevdah" ideš i puno dalje povezujući ga sa pojmom „melanholija".

Da, mnogo je rukavaca u vezi s tradicijom žanra sevdaha koji sežu i dublje u prošlost od ova, marketinški istaknuta, «tri stoljeća». Ipak, odlučio sam se na ovaj okvir jer se u njemu može ispričati priča o stasavanju jednog žanra umjetnosti kakvu danas znamo. To ne znači da ne postoji još dosta izvora koje nisam pokrio, koje sam samo ocrtao ili naveo na njih. «Melanholija» je isto tako provedena kao što se provodi strujna instalacija kroz kuću: pokazan je put i naznačene su njegove opasnosti. Neke su izolovane, neke potencirane, i svakome je ostavljena utičnica da se na instalaciju prikači.

Taj pojam je korišten i u geopolitičke svrhe o čemu i pišeš, pa ga čak smještaš u kontekst rasističkih teorija. Nekad su južnoslavenski narodi predstavljani kao narodi sa dušom, dok drugi to navodno nisu imali. Danas je ta podjela između južnoslavenskih naroda. Te Srbi mogu osjećati više, a Hrvati manje… Koliko ta teorija živi i danas i kako se ona preliva na sevdah?

S golemom tugom morao sam konstatirati da su mnoge pretpostavke rasističkih teorija iz prve polovine 20. vijeka preživjele do danas. Preživjele su «objektivizam» pozitivističke nauke iz perioda socijalizma i vrlo spretno se povezale sa nacionalističkom naukom kraja 20. vijeka. Priča o «krvi i tlu», «našim i njihovim», «čistoći našeg» i «zaprljanju kojeg donose njihovi». Sve to je još uvijek živo i zdravo. Napasti na taj izvor mržnje važnije je danas nego se iscrpljivati u jalovim kritikama dnevnopolitičkog smeća.

Kao neku vrstu osnove za nastanak sevdaha navodiš „našu" usmenost. Kako je dospjela u sevdalinku?

Zapravo, ta usmenost neodvojiva je od sevdalijske kulture. «Sevdalijsko» u njoj potenciralo je onaj njen «lirski» dio. Baš kao što su neki drugi ukloni potencirali onaj «epski», «junački» i dr. Interesantno je da se u zapadnjačkoj akademiji termin «epsko» odnosi na «pripovijedno», na zanatski element, na specifičan «način pričanja priča». Kod nas «epsko» ponajviše asocira na mač. To je kultura koja je izgrađena. Moja je želja otvoriti te odnose i pronaći nešto pametnije u njima.

Jedna od bitnih stavki kad pričamo o sevdahu je i ona terapeutska. Himzo Polovina je tu možda i najživlji izdanak, o čemu i pišeš. On je to nazvao „ekonomizacija tuge".

Da, Himzo Polovina je, kao profesionalni neuropsihijatar koji je bio jedan od pionira muzikoterapije na sarajevskoj klinici, napisao nekoliko tekstova u kojima referira na ovaj važan fenomen u tzv. «narodnom» stvaranju. Žao mi je što ga je smrt prerano susrela i što nije o tome pisao više i intenzivnije. Iskreno, ja jako malo znam o muzici kao terapiji. Neki kažu da im moja muzika pomaže, ali ja zaista ne znam kako ni zašto.

Pomaže li tebi bavljenje sevdahom i ako pomaže, kako i zašto?

Ne znam da li mi pomaže u psihološkom smislu. Moguće da pomaže. Pjevanje tužne muzike je trik. To je jedno varanje samog sebe. Kao fol, kreneš tužnu pjesmu jer si tužan, a rad mišića i kisika kojeg mnogo uzmeš pri pjevanju pokreću lučenje onog hormona sreće. Tako onda završiš sretan koliko god tužnu pjesmu da si počeo pjevati. Otuda ono da je pjevanje sevdaha «slatka bol».

Od svih naroda koji su pokoravali balkanska plemena, ko je najviše uticao na sevdah, bilo u poetskom, bilo u muzičkom smislu?

Moram priznati da je to jedno od onih rijetkih pitanja koje bih odbio. Jednostavno, nemoguće je izmjeriti, pa čak ni paušalno, šta je sve uticalo na tradicionalnu kulturu Balkana. A kamo li, ko je od okupatora uticao više. Bojim se da bi taj odgovor morao neizbježno da se vodi današnjih političkim silnicama pa da odlučujemo ko nam je bio «omiljeni okupator».

Možemo li kroz te uticaje na sevdah, kao i na sami sevdah gledati kao na metaforu Balkana?

Moguće. Za mene je sevdah jedan od onih rijetkih pametnih i produktivnih rezultata Istoka i Zapada. Ne ono banalno, za turističke kampanje pogodno "četiri bogomolje u sto metara", nego jedno istinsko kreativno susretanje. Taj akt susretanja je sevdah.

I misliš li da ćemo ikada to sagledavati na taj način, a ne na onaj koji se savršeno opisan u filmu Adele Peeve, „Čija je to pjesma"?

Vjerujem da hoćemo. Iako malo šta trenutno ide na ruku toj mojoj vjeri. Ali, kao što sam nedavno čuo od jednom vrlo mudrog čovjeka: "Normalno je da mi svaki problem gledamo kao ekser kad nam je u ruci čekić". Možda je vrijeme da ostavimo čekić po strani i uzmemo u ruke mistriju. Možda ćemo tada mnoge probleme vidjeti u drugačijem svjetlu.

Kafana je jedna od ključnih odrednica ali taj ulazak u kafanu svakako nije prošao neprimjećeno. Bilo je brojnih nesuglasica, problema, čak i neprihvatanja kafanskih pjevača zbog čednosti koja se željela zadržati. Koliko su ta neprihvatanja slična onim današnjim na koje nailazite vi, novi izvođači novog sevdaha?

Pa, mislim da nisu slična. Kafansko izvođenje sevdaha je bilo prezirano početkom 20. vijeka iz razloga konzervativnosti onih koji su ga prezirali (jer je kafana bila mjesto gdje se pio alkohol, pušio hašiš, mjesto seksualne nesputanosti i sl.). Međutim, pjevačka kultura u kafanama nije bila ništa lošija (bar po onome što znamo) od kulture u privatnoj sferi. Uoči Drugog svjetskog rata, kafana je čak uznapredovala toliko da su se iz nje vrbovali radijski pjevači. Prelom se desio nakon Drugog svjetskog rata kada je radio postao institucija koja školuje pjevače a kafana mjesto gdje je svako pjevao kako je umio pa je i razumljivo da se na kafanske pjevače počelo gledati malo sa visine.

Što se tiče nas današnjih, mislim da mi, uglavnom, više nastavljamo tradiciju radijske kulture nego kafanskog izvođenja. Ipak, da nismo čedni – nismo!

Radio si posebno obradio, pa tako i smrt radija. Ostale su silne radijske arhive koje si i koristio u istraživanju. Na koji način sevdah može prići novim, tehnološki osvještenim konzumentima?

Mislim da je proteklih desetak godina konačno ponovo nastupilo vrijeme kada se tradicionalnom muzikom kod nas - mislim na područje nekadašnje SFRJ - počinju baviti mladi ljudi. I to je nužno donijelo promjene. Sevdah, konkretno, postao je muzika starih ljudi već tamo negdje 1970-ih. Niko od sevdalija nije svjesno radio na podmlađivanju publike. To se valjda tada nije radilo svjesno. Zbog toga je sevdah 1990. dočekao bez nove generacije na vidiku, bez izgrađenog jasnog odnosa prema starijim generacijama, osim nekog nejasnog respekta. Nadam se da ćemo mi učiti iz toga i znati bolje.

A tematski? Može li se tekstovima o boli, o ljubavi sa kojom u knjizi i poistovjećuješ sevdah, pristupiti mladim generacijama?

Što se tiče tema, mislim da sevdalijska literatura i repertoar sadrže mnogo univerzalnih motiva koji pronalaze put u svako vrijeme. Konzervativne kritike i antologije su najčešće upravo te motive izdvajali iz korpusa «vrijednih pjesama» (kako god ih nazivali: sevdalinkama, baladama i sl.) i smještali ih u «nevrijedne», «neprave», «neizvorne» i sl. Bez obzira na to, nove generacije uvijek su bile fascinirane tragovima «prošlih oslobađanja». Jednostavno, nove teme se vrlo lako učitavaju u stare motive: seksualnost, emigracija, sloboda, otpor, sloboda izbora… To je nešto zbog čega je sevdah već imao nekoliko podmlađivanja u proteklih stotinjak godina. Pa i Himzo Polovina i Zaim Imamović su pjevali tu muziku kao mladići, samo smo mi to zaboravili…

U isto vrijeme vrlo si aktivan i sa bendom Sevdah Takht. Nedavno vam je objavljen i drugi album „Dvojka", a uskoro krećete i na turneju. Odakle i gdje završavate?

Na turneju povodom novog albuma 'Dvojka' ove jeseni krećemo iz Sarajeva. Prvi single s ploče nozi naziv 'Sarajevo' i bilo mi je važno da cijela turneja konceptualno i stvarno krene iz Sarajeva. Imamo dosta poziva i ideja za gostovanja, ali u prvom krugu (negdje do kraja oktobra) sviramo Sarajevo, Tuzlu, Pančevo, Ljubljanu, Maribor, Novo Mesto, Brisel i Cirih. Moguća je i neka Venecija jer sam tamo na jednom Artist in residence programu tokom oktobra. Dalje datume ćemo uskoro najaviti.

Pratite VICE na Facebooku, Twitteru i Instagramu