FYI.

This story is over 5 years old.

Fašizam

​Ova devedesetogodišnja gospođa je za vreme rata zavodila i ubijala naciste

Devedesetogodišnja Fredi Overštegen je jedna od retkih žena koje su aktivno učestvovale u holandskom pokretu otpora tokom Drugog svetskog rata.
Noor Spanjer
Amsterdam, NL
Fredi Overštegen

Devedesetogodišnja Fredi Overštegen je jedna od retkih žena koje su aktivno učestvovale u holandskom pokretu otpora tokom Drugog svetskog rata – uz svoju sestru Trus i čuvenu Hani Šaft koja je poginula neposredno pred kraj rata. Fredi je imala 14 godina kada je izvesni gospodin došao da pita njenu majku da li bi dozvolila svojim ćerkama da pristupe pokretu otpora – tvrdio je da niko ne bi posumnjao da su dve tako mlade devojke borci za slobodu.

Reklame

Bio je u pravu. Sestre Overštegen su flertovale sa nacistima i domaćim izdajnicama, zatim ih odvodile ih u šumu, gde bi ih sačekao samo metak.

Hani Šaft se posthumno proslavila preko filma o „Devojci crvene kose". Sahranjena je (po drugi put) sa državnim počastima u prisustvu kraljice Vilhelmine i princa Bernarda Holandskog, a ulice sa njenim imenom nalaze se u čak 15 holandskih gradova.

Trus Overštegen je postala poznata kao posleratna govornica na memorijalnim službama, ali i kao umetnica. Njenoj mlađoj sestri Fredi dugo nisu u toj meri iskazivana priznanja za doprinos pokretu otpora, sve dok režiser Tis Zeman nije snimio TV dokumentarac o njih dve, pod naslovom „Dve sestre u Otporu".

Četvrtog maja, na dan sećanja posvećen žrtvama rata, razgovarao sam sa Fredi na temu zavođenja i ubijanja nacista.

Fredi mi nudi neke jako zaslađene grickalice, ali me prekorno štipa za ruku kad ih prihvatim. Do prošle godine je redovno džogirala.

VICE: Dobar dan, Fredi. Kažete da nemamo mnogo vremena za ovaj intervju?

Fredi Overštegen: Tako je, imam Skrebl partiju u dva. Igramo dvaput nedeljno. Ne mogu da dozvolim da me čekaju.

Je l' pobeđujete?

Nemam komentar.

Kako se sećate tog ratnog vremena danas, na praznik posvećen žrtvama? Kako se osećate na Dan pomena?

Ima tu malo straha. Danas je posebno loše zato što imam zakazano kod zubara popodne, što me takođe plaši.

Idete li negde povodom praznika danas?

Da, u Ejmuidenu se polažu venci, jedan i u moje ime. Imam mesto u prvom redu, sa svim istaknutim zvanicama.

O čemu razmišljate tokom dva minuta ćutanja?

Reklame

Ni o čemu, samo isključim misli. Posle se setim svih ljudi koji su poginuli. Sećam se kako su neke od njih odvodili sa kućnog praga. Nemci bi lupali na vrata kundacima pušaka – strašna buka, ceo komšiluk bi čuo. I uvek su vikali, baš strašno. Nego, za koje novine ti ono radiš?

Za VICE, to je onlajn magazin. Vidim da imate kompjuter, pa –

Imam, ali ne hvatam internet. Moja deca misle da je bolje da ne idem tamo.

Postaraćemo se da vam dostavimo tekst. Ali da se vratimo na vreme pre interneta. Imali ste 14 godina kada ste sa dve godine starijom sestrom Trus pozvani da pristupite pokretu otpora. Kako je vaša majka reagovala?

Jedan čovek sa šeširom je došao na vrata i pitao mamu da li sme nas da pita. Ona je rekla da sme, znači nije imala ništa protiv.

Fredi u proleće 1945.; porodična fotografija, Remi Deker

Gde vam je tada bio otac?

Bili su razvedeni, što je za to vreme bilo prilično neuobičajeno. Jednog dana nije mogla više da izdrži – živeli smo na jednom velikom brodu u Harlemu, ali tata nije zarađivao, ništa nije plaćao. Ali nije bilo problema kod razvoda – dok smo odlazile, otpevao nam je oproštajnu pesmu na francuskom na pramcu broda. Voleo nas je, ali od tada ga nismo često viđale.

Vas tri ste od tada živele negde drugde?

Da, u jednom stanu gde smo imale slamnate postelje. Mama ih je sama pravila. Nismo bili bogati, ali mama se uvek nekako snalazila. I stalno smo pevale. Nešto kasnije mi se rodio mali brat, od drugog oca.

Jeste li krile izbeglice u stanu?

Reklame

Svakako. Još nego što je rat stigao u Holandiju – dok smo još živele na brodu – neki Litvanci su nam živeli u potpalublju. A tokom rata je kod nas živelo dvoje Jevreja, od kojih smo sestra i ja čuli šta se dešava. Ali trebalo je da nam budu neprijatelji jer su bili kapitalisti, a mi smo bili komunisti.

Kad su vas pozvali u pokret otpora, da li ste znale šta ćete raditi?

Ne, mislile smo da će to biti neka tajna vojska. Čovek koji nas je regrutovao rekao je da će nas vojnici obučiti, i jesu nas naučili par stvari. Naučile smo da pucamo, da marširamo kroz šumu. Bilo nas je sedmoro – Hani tada još nije bila deo grupe, pa smo Trus i ja bile jedine devojke.

Nešto kasnije je neki važan nacista bio ubijen u toj šumi, a tu su ga i sahranili. Ali Trus i ja nismo smele da prisustvujemo – smatrali su da devojke takve stvari ne treba da vide.

Fredi čita pesmu koju je Hani Šaft napisala tokom rata; Hani je prikazana na slici.

U kojoj meri ste učestvovale u tom zadatku?

Ja ga nisam upucala, već jedan od muškaraca. Ja sam samo gledala sestru i čuvala stražu sa jednog mesta u šumi odakle se vidi ako neko dolazi. Trus ga je upoznala u jednom elitnom baru, zavela ga, i onda ga povela na šetnju kroz šumu. Pitala ga je, kao, „Hoćeš možda da se prošetamo?" i on je naravno hteo. Onda su naišli na nekog njenog prijatelja – navodno slučajno, ali taj je bio jedan od nas – koji ju je rekao „Šta ćeš ti ovde?", pa su se nekako izvinili i krenuli nazad. I tada su ga upucali, znači nije ni znao šta se dešava. Rupu su već bili iskopali, ali taj deo nama nisu dozvolili da vidimo.

Reklame

I to vam nije smetalo?

Nije, nisam ni htela da vidim kako ga zatrpavaju. Posle su nam rekli da su mu skinuli svu odeću da niko ne bi mogao da ga prepozna ako bude iskopan. Možda je još uvek tamo.

Dve godine ste mlađi od sestre. Da li je bila hrabrija od vas?

Kad smo bile male, ona je imala običaj da kaže „Evo moje lepe sestre." A i jeste bila ružno dete. Ali svakako je bila hrabrija, i odličan govornik – time se bavila posle rata. Uvek bi naučila govor napamet, nisu joj trebale beleške. Ali to više nije tako.

Pomenuli ste da pati od staračke demencije. Da li ste ranije pričale o ratu?

Da, redovno. Nismo nikad morale da kažemo „Sećaš se ono kad…" jer su nam ta sećanja uvek bila blizu svesti.

Trus se sa ratnom traumom delimično borila kroz umetnost. Kako ste se vi sa tim nosili?

Udala sam se i izrodila decu. A često sam čuvala i sestrinu decu, jer je ona bila jako zauzeta. Išla je u posete kod Hani – majke Hani Šaft. Uvek sam bila malo ljubomorna na nju jer su je toliko hvalili posle rata. Ali onda bih se setila da nema veze, da sam i ja bila deo pokrete otpora. A znaš šta ću sad da radim?

Šta?

Da napravim sendvič i skuvam sebi čaj. Od šest ujutru sam na nogama.

Hvala na razgovoru Fredi, i prijatno!

Pratite VICE na Facebooku, Twitteru i Instagramu