FYI.

This story is over 5 years old.

vesti

​Zašto u Hrvatskoj nitko ne sumnja u Oluju

Pa što onda točno slavimo? Trodnevni blitzkrieg protiv ionako dotučene vojske koji se mogao izbjeći da je netko malo dulje objašnjavao zaluđenim separatistima u Kninu da ih Milošević neće zaštititi?
5.8.15
Foto: akcija Centra za mirovne studije

Ako vam ovih dana, početkom kolovoza, padne na pamet naoko normalna ideja da krenete u centar Zagreba i uživate u relativno praznjikavom gradu, to ćete izvesti malo teže. Grad je, naime, premrežen policijskim blokadama, parking u centru ograničen, a javni prijevoz neprepoznatljivo preusmjeren. Kad se na kraju – po svemu sudeći pješice – probijete kroz sve te sigurnosne prstene, čilanje na terasi nekog kafića ili restorana ugrozit će vam konstantna buka MIG-ova koji nadlijeću grad. Oni vježbaju za vojnu paradu duž čije su trase (koja otprilike pokriva pola grada) postavljene montažne tribine, valjda izvučene iz naftalina posljednje parade 1995.

Mimohod oružanih snaga na Jarunu

Sjećamo se: bio je to šou na zagrebačkom jezeru Jarun, na čijim tribinama se u admiralskoj uniformi nalik Titovoj šepurio pokojni Franjo Tuđman, ponosan jer je Hrvatska vojska u operaciji Oluja objedinila međunarodno priznati teritorij Hrvatske. Sudeći po dnevnim i noćnim drilovima oružanih snaga, ali i nuspojavama poput tužbalica stanovnika kvarta Martinovka, omeđenog rutom parade, koji tvrde da do njih narednih dana neće moći doći ni vozila Hitne pomoći, Hrvatska se 2015. vratila u slavljeničko-militaristički modus operandi. No, za razliku od 1995. kad je većina puka bespogovorno draškala Franjinu čvrstu ruku u ekstazi zbog okončanja rata, danas se motivi vlasti da upriliče paradu (baš kao i u slučaju podgrijanog natezanja oko arbitraže sa Slovenijom) svode na loše odglumljeno predizborno domoljubno cirkusiranje.

Pročitajte još: Jahači Oluje: Knin, avgust 1995

Rijetki su, naime, događaji oko kojih u Hrvatskoj postoji univerzalni konsenzus svih društvenih i političkih opcija, a jedan od njih je nepobitna opravdanost vojne akcije 'Oluja'. Patrioti su još tada, nakon 'Bljeska' i 'Oluje' zazivali 'Tornado', koji bi pomeo ostatak srpskih snaga u istočnoj Slavoniji, kasnije reintegriranoj u Hrvatsku uz pomoć UN-a, dok se nakon oslobađajuće presude generalima u Hagu pijano pridržavaju za Oluju kao posljednji stabilni stup hrvatske državotvornosti. Čak i od nacionalista omražene nevladine organizacije, koje godinama istražuju zločine počinjene nakon Oluje i upozoravaju na njihov mizerni pravosudni ishod, ne osporavaju da je vojna akcija imala legitimni cilj: ujedinjenje teritorija međunarodno priznate države. Prosječan Hrvat neopterećen nacionalizmom prvo će se pak prisjetiti logističkih zavrzlama pri putešestvijama u rodni kraj ili na ljetovanja između 1992. i 1995. – presjedanja s vlakova na autobuse i trajekte i tako ukrug, i priznati da mu je 1995. laknulo iz pragmatičnih razloga.

Detalj iz filma 'Oluja nad Krajinom' Božidara Kneževića, prikazanog na HRT-u 2001. Mjesec dana nakon prikazivanja filma Knežević je poginuo kod Gračaca u prometnoj nesreći, pod nerazjašnjenim okolnostima

Stidljivo otvaranje foldera 'nečiste Oluje', započet će 2001. kad tadašnji ministar gospodarstva, Radimir Čačić, u Saboru izgovara da su zločini u ratu počinjeni na obje strane. Burno poklopljen od strane tada oporbenih HDZ-ovaca, Čačić je tek otvorio temu koje se hrvatsko pravosuđe i dalje srami. Državno odvjetništvo Republike Hrvatske pod pritiskom javnosti objavilo je podatke o pravosudnom epilogu Oluje 2011. Brojke su tada izgledale impresivno: podneseno je ukupno 6390 prijava, od kojih 439 protiv pripadnika oružanih snaga, dok je zbog različitih kriminalnih djela, tvrdi DORH, osuđeno 2380 osoba.

Reklame

No, iza tih brojki ne kriju se konkretni zločini: nevladina udruga Documenta ovih dana upozorava da je za zločine nakon Oluje do sada zapravo podignuto svega tri optužnice, a pravomoćno je osuđena tek jedna osoba – izvidnik 113. brigade HV-a Božo Bačelić, kojemu je Vrhovni sud za ubojstvo dvoje staraca u mjestu Prokljani te ratnog zarobljenika u Varivodama prošle godine povisio zatvorsku kaznu na sedam godina .

Još gore nesuglasje nastupa kad se govori o broju civilnih žrtava i protjeranih stanovnika tadašnje Krajine koji su, kako se ovdje uporno trubi, poslušali naredbu Mile Martića i s vrećom nužnih stvari napustili rodni kraj. Javnost je i za vrijeme haškog suđenja Gotovini, Čermaku i Markaču, kad su nepouzdani svjedoci iznosili preuveličane brojke ubijenih Srba, odbijala prihvatiti procjenu Hrvatskog helsinškog odbora iz 2001. da je u Oluji bilo 677 civilnih žrtava.

Nevladine udruge poput Srpskog demokratskog foruma, koje su na tu temu provodile najdetaljnija istraživanja, danas navode brojku od 1,853 poginule i nestale osobe. Nasuprot tome, Državno odvjetništvo je 2011. konstatiralo brojku od 47 ubojstava, dok je u Hagu prvobitna brojka od 150 ubojstava za koje su se teretili generali u dodatku optužnice smanjena na 99. Još fluidnije i nepreciznije su procjene izbjeglica: hrvatski izvori govore o 90 tisuća osoba, dok srpski, kojih se u svom cmizdrenju što mu ga nitko ne može zabraniti drži i Aleksandar Vučić, navode brojku od preko 220 tisuća izbjeglih.

Akcija Centra za mirovne studije

Univerzalno prihvaćenih podataka o žrtvama rata na ovim prostorima vjerojatno neće nikad ni biti, pa nije čudo što u takvim okolnostima svatko drži svoju stranu. Ipak, ovdje baš nitko ne vjeruje da se problem Krajine mogao riješiti mirnom reintegracijom, kao u hrvatskom Podunavlju par godina kasnije. Jedini ponuđeni prijedlog na tu temu bio je plan Z-4, tadašnjeg američkog veleposlanika u Zagrebu Petera Galbraitha. On je nudio široku autonomiju tadašnjoj Krajini, koja je uključivala pravo na samostalnu valutu, izbor predsjednika i organa vlasti, te ogromnu neovisnost od Zagreba.

Hrvatski sabor ga je odbacio, uz obrazloženje da je takav prijedlog protuustavan, dok je krajiški general Martić, prema tvrdnjama suvremenika , Galbraithu uoči dolaska u Knin poručio neka 'ide u pizdu materinu'. Martić će tek kasnije, dok se izbjeglice u traktorima budu kotrljale prema Srbiji, shvatiti da ga je Milošević izdao i da je Z-4 bila posljednja šansa za kukavičje jaje u vidu 'hrvatske Republike Srpske'.

Pa što onda točno slavimo? Trodnevni blitzkrieg protiv ionako dotučene vojske koji se mogao izbjeći da je netko malo dulje objašnjavao zaluđenim separatistima u Kninu da ih Milošević neće zaštititi? Ili možda to što smo se riješili onih zaboravljenih staraca čije kuće su popalile još uvijek neprocesuirane uniformirane osobe, prethodno natrpavši kamione ratno profiterskim memorabilijama?

S druge strane, u Hrvatskoj se s ove vremenske distance na akciju Oluja gleda i kao na preduvjet za mirnu reintegraciju istočne Slavonije i Baranje. Tuđmanova operativka u tom procesu, Vesna Škare Ožbolt, ističe kako je odluka da se istok Hrvatske mirno reintegrira bila motivirana upravo izbjegavanjem humanitarne katastrofe kakva se dogodila u Krajini. Hvali se i kako su tim povodom organizirane stotine sastanaka s običnim građanima, kojima se objašnjavalo da Hrvatska nije nikakav bauk koji će ih otjerati iz vlastitih domova ili im suditi. Po tome ispada da je Oluja manje-više bila vojna vježba uz američku zaleđinu, motivirana prijetnjom srpske strane da će napasti Bihać, a s ciljem jačanja hrvatske pozicije za mirno rješenje problema na istoku zemlje.

_________________________________________________________________________

Reklame

Rat je u komšiluku

_________________________________________________________________________

Pa što onda točno slavimo? Trodnevni blitzkrieg protiv ionako dotučene vojske koji se mogao izbjeći da je netko malo dulje objašnjavao zaluđenim separatistima u Kninu da ih Milošević neće zaštititi? Divotu mentalitetskih razlika Hrvatske, jer ista stvar koja se kod temperametnih Srba iz dalmatinskih, ličkih i banijskih zabiti morala rješavati oružjem, svega par godina kasnije prošla je mirno kod pitomih Baranjaca i Srijemaca? Ili možda to što smo se riješili onih zaboravljenih staraca čije kuće su popalile još uvijek neprocesuirane uniformirane osobe, prethodno natrpavši kamione ratno profiterskim memorabilijama?

Što god to bilo, nadam se da će u narednih 20 godina pravosuđe raščistiti smeće iz Oluje i odraditi svoj posao. Baš kao i profesionalni vojnici, koji umjesto paradne militarizacije hrvatskog društva imaju pametnija posla, štajaznam, u Afganistanu. I baš kao i mi ostali, koji svoj patriotizam brusimo svaki dan, zarađujući novac kod stranih poslodavaca za vraćanje lihvarskih kredita stranim bankama i plaćanje računa stranim firmama, e da bi popili kavu u centru grada a da nam avioni ne zuje nad glavom. Sreća pa se nismo za to borili.

Pratite VICE na Facebooku, Twitteru i Instagramu