Legenda o Alanu Fordu - viđena kroz prizmu Aleksandra Zografa

Popularna predubeđenja su čudna stvar. Kad se jednom dočepaju prostora u našem mozgu, nastoje da tamo ostanu fiksirana. Recimo, navikli smo da u filmovima, tv serijama, roto romanima i stripovima, detektivi i tajni agenti budu predstavljeni kao naočiti, dobro utrenirani, i svakako vešti na oružju. U njihovim pravedničkim naumima, na raspolaganju su im čak i fantastična dostignuća savremene tehnologije, koje razvijaju tajne vladine laboratorije. Pa da. Pored toga, već smo naviknuti da tajni agenti u svakoj epizodi naprosto briljiraju, zgazivši one podlenegativce, kojima je jedini posao da neprekidno smišljaju kako da napakoste snagama reda i zakona. S druge strane, nikako nismo navikli da tajne agente vidimo kao brljive, nesigurne, stare, i siromašne. Taman posla! Mnooogo je uobičajenije da se tajnim agentima divimo, čak iako nismo sasvim sigurni zašto su oni tako bitni, ni šta je tačno njihovo zanimanje. Međutim, upravo kao potpuno nesavršenitajni agenti su prikazani glavni junaci jednog od stripovskih klasika, Alana Forda.

Pretpostavljam da se u našoj sredini prilično lako može doći do konsenzusa na temu ubrajanja Alana Forda među klasike stripa. Složiće se sa ovakvom kvalifikacijom i u Italiji, iako će vas tamo možda uveravati da je bilo i drugih važnih stripova koje je crtao Magnus (u Italiji se izgovara Manjus). Ali ne pokušavajte da negde drugde ubrajate Alana Forda u klasike bilo čega, pošto će vaši sagovornici samo ubrzano treptati i zbunjeno vas gledati. Razlog tome je što je ovaj strip bio poznat samo u dve zemlje – u bivšoj Jugoslaviji, i u Italiji.

Naime, sporadični pokušaji da se serijal Alan Ford objavljuje van te dve zemlje, recimo u Brazilu, Danskoj i Francuskoj, brzo su propadali. Pričao sam sa čovekom koji je bio u redakciji izdavačke kuće Sagédition, koja je 1975 -'76. godine pokušala da objavljuje ovaj strip u Francuskoj (dakle zemlji sa ogromnom tradicijom i mogućnošću da "proguta" stripove najrazličitijih žanrova), ali su bili prisiljeni da nakon dvanaestog izdanja odustanu. Prema rečima urednika sa kojim sam razgovarao, ispostavilo se da ta vrsta humora jednostavno nije komunicirala sa francuskom publikom.

Međutim, o popularnosti i ukorenjenosti ovog stripa na teritoriji Jugoslavije govori i činjenica da je, brzo nakon raspada zemlje, to bio zapravo jedini strip koji je u lokalnim izdanjima i na jezičkim varijantama objavljivan u svim republikama naslednicama, od Vardara pa do Triglava, sa više ili manje uspeha. Uključujući čak i verziju na albanskom, koja se pojavila na Kosovu (i koja se ugasila nakon samo pet izdanja. Dakle – uprkos neodrživosti objavljivanja na tako upatuljenom tržištu, legenda o tom stripu je bila dovoljno jaka da neko barem pokuša da objavi i kosovsko izdanje). Neki od dijaloga iz Alana Forda postali su opštepoznate uzrečice, zadržavši hrvatsku varijantu originalnih Vjesnikovih izdanja – "Kaniš li pobijediti, ne smiješ izgubiti" , "Tko leti - vrijedi. Tko vrijedi - leti. Tko ne leti - ne vrijedi", "Bolje živjeti sto godina kao milijunaš, nego sedam dana u bijedi", i dr. Originalni prevod Nenada Brixyja (1924-1984) na "kitnjastom" hrvatskom postao je deo same legende o Alanu Fordu na ovim teritorijama. Značajan dokaz tvrdnje da je prevodilaštvo kreativan čin.

Strip je, inače, počeo da izlazi 1969. godine, kao izdanje milanskog izdavača Corno ( u Jugoslaviji se pojavio već 1972, u izdanju zagrebačkog Vjesnika, a upravo je Brixy bio taj koji je ovo ostvarenje zapazio i preporučio). Grupa TNT, kako je nazvana nekompetentna i krajnje disfunkcionalna ekipa tajnih agenata čije je sedište u oronuloj cvećari u Njujorku, bili su groteskna zbirka likova. Bob Rok, nosata prznica patuljastog rasta, u odelu Šerloka Holmsa (inače nastao kao autokarikatura samog Magnusa). Alan Ford je naivčina i romantičar. Broj 1, u invalidskim kolicima, vođa ove tajne organizacije, mator je kao biblija (u najdoslovnijem smislu). Sir Oliver svojim polucilindrom i engleskim manirima samo prikriva sklonost ka otuđivanju i daljnjem "topljenju" svega do čega dopru njegovi dugi prsti. Jeremija je rahitični starac. Grunf je pronalazač sklepanih naprava, koje zamenjuju modernu, ali skupu tehnologiju. Šef je spor i gojazan, sklon spavanju na radnom mestu, što ga ipak ne sprečava da izigrava nekakav autoritet.

Razume se, strip je u osnovi satira na hladnoratovsku produkciju popularnih medija, kojima su carevali svemogući nadljudi u odbrani zapadnjačkog sistema vrednosti. Ipak, uprkos tome što je radnja smeštena u Njujorku, strip je jednako odražavao korumpiranost i ranjivost italijanskog društva tog vremena. Štaviše, opštost ljudskih slabosti i neuverljivost pokušaja da se sve to zamaskira, sigurno su doprineli da Alan Ford postane voljen čak i u socijalističkoj Jugoslaviji.

Autori stripa bili su Magnus & Bunker, a iza ovih pseudonima krili su se crtač Roberto Raviola i scenarista Lučano Seki (Luciano Secchi). Nakon 75. broja, dvojac se razišao, nakon čega je Bunker nastavio da kreira strip sa drugim crtačima, nikada ne dosegnuvši iskričavost Magnusovih ranih storija. O tome svedoči činjenica da se originalni serijal i danas reprintuje, u mnogobrojnim izdanjima i pakovanjima.

Kao neko ko je i sam strip autor, i pripadnik generacije koja pamti pojavu prvih izdanja Alana Forda na kioscima, razume se da sam bio nadahnut uzbuđenjem koje je ovaj strip uneo u našu sredinu. Crni humor i otrežnjujuća ironija bili su nešto što je naišlo na odličan prijem u Jugoslaviji. Samo kada bi se merio odjek kojeg je ovaj strip imao u ovdašnjoj popularnoj kulturi, to bi bio zanimljiv spisak. Grupa Prljavo kazalište dobila je ime prema natpisu u jednoj epizodi Alana Forda. Način na koji su ocrtani likovi u legendarnom filmu Slobodana Šijana (koji je i sam u mladosti eksperimentisao sa stripom), "Maratonci trče počasni krug", duboko je inspirisan ovim stripom. Sredinom devedesetih, u Srbiji je postavljen čak i pozorišni komad prema Alanu Fordu. A to su tek neki od primera.

U svakom slučaju, i sam sam pokušao da doprinesem razumevanju fenomena kojeg ovaj strip reprezentuje. Godine 2002, na (danas nepostojećem) Internacionalnom festivalu autorskog stripa Grrr!, koji se održavao u Pančevu, uspeo sam da uspostavim kontakt sa italijanskim kolekcionarima - posrednik je bio prijatelj i gost festivala, inače publicista i urednik brojnih strip izdanja, Andrea Placi (Andrea Plazzi). Zajedničkim snagama, organizovali smo prvu značajniju izložbu na ovim prostorima posvećenu Alanu Fordu. Pored ostalih eksponata, bili su izloženi i originalni Magnusovi crteži kreirani za ovaj serijal. Originalne table bile su na prodaju, tako da su posetioci mogli da rezervišu i, nakon završetka izložbe, otkupe ove crteže. Uprkos nesumnjivoj razlici u kupovnoj moći između italijanskih i srpskih ljubitelja stripa, ispostavilo se da prodaja u malom Pančevu uopšte nije zaostajala za prodajom na sličnim manifestacijama u italijanskim gradovima.

Moj drugi "doprinos" alanfordologiji desio se u Italiji. Desetak godina nakon Magnusove smrti, marta 2007, Bolonja, grad u kojem je crtač živeo, odužio se tako što je priredio veliku izložbu njegovih radova. Umesto u nekom od "off" prostora gde se inače dešavaju strip izložbe, bilo je to u bolonjskoj Nacionalnoj pinakoteci, uglednoj ustanovi koja čuva zavidan broj klasičnih dela italijanskog slikarstva 13.-18. veka. Bilo je zanimljivo da u tom ambijentu vidim pozamašnu zbirku Magnusovih originalnih crteža, ali i da učestvujem u čitavom dešavanju priloživši tekst o legendarnom statusu Alana Forda u zemljama bivše Jugoslavije. To je bilo objavljeno u dobro opremljenom zborniku koji je tom prilikom predstavljen – Magnus - Pirat imaginacije. Od poznavaoca koje sam tamo sreo bio sam u prilici da saznam da se u Italiji zapravo vrlo malo znalo o uspehu Alana Forda u Jugoslaviji. S druge strane, i sam sam bio iznenađen da – iako je Alan Ford imao značajno mesto u Magnusovom opusu, mnogo je veći naglasak bio na njegovim radovima kao što je mračni strip serijal "Neznanac", ili neobičan Magnusov album zasnovan na popularnom vestern-stripu o Teksu Vileru (Tex Willer), kojeg je završio pred smrt, nakon čitavih sedam godina rada.

Međutim, pravo pitanje ostaje – koji su razlozi što je Alan Ford uopšte postigao takav uspeh u Jugoslaviji? Da li je taj italijanski humor bez iluzija (i uz cinično podsmevanje autoritetima) bilo nešto što je zvučalo vrlo blisko, s druge strane Jadrana? Da li je Broj 1 otelotvorenje "večnog vođe", tj. Tita, a svi ti tragikomični junaci koji nalaze smisao u improvizaciji, upravo odraz onoga što smo mi sami činili? Ili je u pitanju nešto još tananije, u čemu smo se prepoznali? O tome bi moglo čitava knjiga da se napiše. U stvari, takva knjiga je već objavljena – „Cvijećarnica u Kući cveća" je delo Lazara Džamića, publiciste (trenutno nastanjenog u Londonu), koji nastoji da prodre u suštinu te omađijanosti stripom o Alanu Fordu na našim geografskim širinama. Knjiga je objavljena u saradnji dve izdavačke kuće, jedne iz Srbije i druge iz Hrvatske, i nedavno se pojavila i u slovenačkom prevodu. „Cvijećarnica u Kući cveća" je napisana vrlo britkim jezikom, i govori kako o stripu, tako i o…nama, koji smo se tom vrstom literature oduševljavali.

U momentu dok ovo pišem, ističe prodaja četvrtog izdanja, i peto (prošireno) je u pripremi! Zatim, ne manje zanimljiva je i pojava engleskog izdanja ove knjige. Kao izdavač, samoprijavio se ni manje ni više nego GIZ, nemačka vladina organizacija koja koordinira pripremu srpskih zvaničnih institucija za pridruživanje Evropskoj Uniji. Nakon zaključka da bi upravo ova knjiga mogla da stranim diplomatama i poslovnim ljudima pruži uvid u mentalitetsku sliku ovdašnjeg naroda, Lazar Džamić je u oktobru 2014. godine održao i predavanje u Klubu poslanika, na Dedinju.

Dakle, ko bi rekao da će čitava stvar dogurati dotle. Pri tom, treba reći da Džamić nije neko ko se bavi isključivo teorijskim razmatranjima (što kod nas zvuči kao drugi naziv za besposličara), već je zaposlen u jednoj ozbiljnoj firmi kao što je Google. Niti je to što radi u takvoj firmi proizvelo da zvuči nadmeno i superiorno, naprotiv, u njegovom pisanju umesto propovedničkog tona dominira čisto oduševljenje.

Eto, šta je sve proizveo jedan strip distribuiran na kioscima. Stigosmo do još jednog značajnog mesta – Alan Ford je zaslužan i zbog toga što je pokazao da je strip medij koji je u stanju da provocira raspravu među nama, zeznutim likovima sa evropske periferije. Nije toliko bitno što je to strip koji je nastao u Italiji, mi smo ga usvojili, bez razmišljanja. Jednostavno, pre Alana Forda nije postojala ideja o samoposmatranju kroz strip. To je diglo cenu i svima nama koji smo se bavili crtanjem stripova, čak iako su naši stripovi možda bili (i jesu), nešto sasvim drugo.

Pratite VICE na Facebooku, Twitteru i Instagramu