FYI.

This story is over 5 years old.

kolumna

Da li ćete stvarno da uradite nešto novo u 2017. godini

Značajan deo stanovništva proveo je prve januarske dane ispunjen nadom i rešenošću, u još jednom uzaludnom naporu da promeni nešto u vezi sa sobom i svojim ponašanjem.

Praznici su prošli, po svim živim i neživim kalendarima. Pa se i onako naporan život lagano pretvara u apsolutnu patnju. Ili, uobičajena depresija u histeričnu bedu, kako je to drobio Frojd. Nakon praznika, obično nastupa faza sistematskog kršenja svih ambicioznih i/ili prozaičnih novogodišnjih odluka. Dakle, famoznih rezolucija da ostavimo pljuge, slatkiše, zanatsko pivo, dosadan posao ili erektilno disfunkcionalnog muža, odnosno odluka da nam u novoj sezoni treba više fiskulture, povrća, orgazama, praštanja i javljanja na telefon. Značajan deo stanovništva proveo je prve januarske dane ispunjen nadom i rešenošću, u još jednom uzaludnom naporu da promeni nešto u vezi sa sobom i svojim ponašanjem. Dok istraživanja kažu da se 88% novogodišnjih odluka do kraja meseca završi sa jednim Božegospođo, koji mi je bio vrag? Pa ipak, postoji samo jedna novogodišnja odluka koju odistinski valja ispoštovati. A ona glasi: probaj nešto novo.

Reklame

Naime, život je sranje. A pakao su drugi ljudi, ako je verovati Sartru. Međutim, osim što je spomenuto sranje, život istovremeno i prekratko traje. Dakle, u pitanju je stvar nalik na seks sa prostitutkom. Sve je to Vudi Alen već bio objasnio u monologu kojim otvara Annie Hall (1977). Zato je valjda i rekao fuck this shit, i oženio usvojenu ćerku svoje tadašnje supruge (Mije Ferou, za one koje su živeli u džungli čekajući da prođe rat). Kako onda da nam život i egzistencija ne budu poput kokošijeg jajeta, dakle, koje toliko sliči drugim kokošijim menstruacijama, i koje je uredno poslagano u onu kartonsku kutiju? Dok nas neko ne razbije da napravi omlet? Tako što ćemo probati i isprobavati nešto novo. Stalno, i što je najvažnije, odmah. Jer, Rođeni smo da trčimo, mudro kaže američki filozof Brus Springstin.

Naime, život je sranje. A  pakao su drugi ljudi, ako je verovati Sartru.

Zato, nemili posetioče i nedraga posetiteljko VICE Srbije, verovatno ste vi divni i zanimljivi i suvisli na neki svoj način. I bilo bi baš super da se, recimo, razgaćimo i prevrćemo među posteljinom, iako se ne poznajemo. Ali, zar ne bi bilo još jače da pre toga poduzmemo neki novi, hrabri, sumanuti i turbo zajebani životni izazov? A da se zatim, naravno, razgaćimo zajedno. I da onda sutra izjutra opet uradimo nešto potpuno suludo i novo? Svi smo mi onomad pomalo ovlažili i pišnuli firnajz na sliku, priliku i ponašanje Tajlera Durdena u Fajt Klubu (1999), nasuprot umobolnoj i beživotnoj kupovini IKEA nameštaja, zar ne? A taj nam je filmski uradak raspamećujući demonstrirao samo to da su Bred Pit/Tajler Durden zapravo u nama. Kao i da je baš seksi podivljati, dohvatiti eksploziv, i poslati finansijske institucije i postindustrijski poredak dođavola.

Reklame

Da se razumemo, nema nužno ništa loše u tome da živimo život Freda Kremenka. Da ustanemo ujutru, pokupimo Vilmin sendvič za ručak, odemo na posao koji traje dok ptica ne zasvira, jašemo tog jebenog dinosaurusa ceo dan, malo kuglamo sa Barnijem, vratimo se kući, večeramo, istuširamo se, spavamo, pa opet sve isto sutra. I sutra, i sutra, i sutra. Možda jeste u pitanju rutina koja je stvorila svet kakav jeste – stabilan, predvidiv, pravilan. I tako bolno i nakaradno pristojan, buržoaski, srednjeklasan i suburban. Dok nas ne sjebu globalno zagrevanje ili nuklearka onog sumasišavšeg lika iz Severne Koreje. Ili nekakav kancer, što je prokleto verovatnije, uterao mu. Međutim, takvih Petara Petrovića sa uplatnice ima i previše na ovom svetu. A nisu oni ti koji teraju planetu i naša društva unapred. Zašto i sami ne bismo istraživali šta još postoji unaokolo? I u nama? Čovek koji je po ceo dan i ceo život rmbačio u srbijanskoj državnoj kancelariji ili autsorsovano programirao kod američkog privatnika verovatno će imati ponešto sjajnih priča da ispriča kada ga posete unuci, jednom godišnje. Ali, tip koji je odjebao celu tu zajebanciju, i otišao autostopom na Tajland, u Mongoliju ili u Bruklin, sigurno ima bar po koju priču više, zar ne?

I baš zato, ja sam još na studijama raspalio vozom ( Interrail-om) do norveških fjordova i nazad, a preko Berlina, Pariza, Amsterdama i Rima. Spavao na ulici u Kopenhagenu, ali i crveno-fenjerašio po Hamburgu. Bio sam i na lepdensu u Las Vegasu i gubio se u prevodu po Tokiju. Mesec dana sam AirBnB-jaški živeo na Ist Vilidžu na Menhetnu, u društvu grafita, knjižara i prodavnica ploča. Tik pored ostarelih njujorških hipika i pankera, ali i ljudi sa onom iskrom u očima. A i naučio sam da sviram gitaru, trenirao jahaće bičeve na curicama u lateksu, nudističario po plažama, te bio na tri koncerta spomenutog Brusa Springstina (Prag, Beč i Rim). Kupio Mercedes, i vozio ga do Pariza i nazad, uključujući tu i famozni Autobahn, kao i par pobedničkih krugova oko Trijumfalne kapije. U perverznom hobiju, učestvovao sam i učestvujem u javnoj sferi ove nakaradne države i društva, pišući redovnu kolumnu za Danas jednom nedeljno, već preko deset godina. Objavio tri knjige, kao i dva rada u međunarodnim naučnim časopisima. A objavljivao sam i u srpskom Plejboju i Vajsu. Zaposlio se na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu, kao i doktorirao sociologiju negde usput, jer sve to beše na intimnoj bucket listi. Preostaju mi još trka Formule 1, američki road-trip po Route 66 i posvud, kokain i trojka. Znači, dosta toga, mater mu. Hm, šta sam radio sve ovo vreme?

Reklame

Ali, ako turističke, ekstremno sportske, naučne ili seksualne avanture nisu nečija šoljica čaja, i to je okej. Ne mora se čovek ispentrati na Everest ili riboloviti ajkule da bi uradio nešto novo. Moguće je otići u lokalni gerontološki centar i igrati šah sa penzionerima. Prijaviti se u televizijski kviz i izgubiti od još većeg štrebera. Pucati iz pištolja, naučiti strani jezik, vežbati jogu ili drkavi tai či. Postati amaterski arheolog i tražiti glinene figurice po Vinči ili po Viminacijumu (hm, i prodati ih za masne pare na E-Bay?). U lokalnoj biblioteci iščitati sve živo o Narodnooslobodilačkoj borbi protiv fašističkih okupatora i domaćih izdajnika. Možda i kupiti partizansku uniformu i sa sličnim zaluđenicima rekreirati Sutjesku na atomskom skloništu u kvartu. Jer smrt fašizmu, sloboda narodu. I čoveku.

Zapravo, valja shvatiti jedno: svet možda nije bolje mesto za život samo zato što smo mi prekratko živi u njemu. Može on i bez nas. Ali smo opet mi ti kojima je bolje ako jesmo živi u tom svetu. Jebada je samo činjenica prema kojoj dotični svet neretko želi da nas ukalupi ili uglavi u samoga sebe na jedan relativno pristojan i uređen način. Kao u spomenutom kartonu za kokošija jaja. U suburbanoj distopiji u kojoj je sve tako prokleto (č)isto. Još nas u vrtiću priupitaju šta želimo da budemo kad porastemo, a u srednjoj školi nas već opako pritiskaju u vezi sa tim. Ej, čime želimo da se bavimo do kraja života! A ko to još u vrtiću ili u srednjoj školi, svejedno, ima ikakvog pojma o tome? Žele i da požurimo sa odabirom partnera do kraja života i da što pre zakotrljamo bebeća kolica u društvu sebi sličnih. A pitaju nas i čačkaju u vezi sa tim samo zato što oni, taj lukavi zloduh The Man, želi samo to da plaćamo porez, da se rasplodimo, da tražimo fiskalni račun nakon transakcije, da kupimo stan i auto na lizing, da rmbačimo u glibotinji i biblijskom znoju lica svoga. Da se uklopimo. Da poslažemo boje kada otvorimo orman pre nego što navučemo oblačilo od maske sa kojom izlazimo na ulicu.

Reklame

A sve to zato što je u pitanju najlakši put da nas kontrolišu. Da nas nadziru i kažnjavaju. Dok je poenta u epifaničnom skapiravanju da – ne moramo to da radimo. Da nas zapravo niko odistinski ne tera ili ne primorava na to. Samo smo navikli na imitaciju, na ovu iluziju života ili šeprtljavo životarenje, na ovu nespretnu banalnost i prozaiku. Poražavajući korak po korak, luzersku sitnicu po sitnicu, odustajemo od svog generičkog bića, parafrazirajući starog bundžiju i kurcoboljnika Karla Marksa. Nekada smo hrabro sanjali da budemo balerina ili astronaut, šta se dogodilo u međuvremenu? I onda gledamo na sve te sugerisane avanture, putovanja ili isprobavanja seksualnih igračaka kao na nešto što rade jedino neprilagođeni ludaci ili ekipa u poodmakloj fazi krize srednjih godina. A ne mora da bude tako. Neki ljudi ipak rade ta sranja, zašto ih ne bismo radili ti i ja?

Drugim rečima, zašto se ne bismo i mi kupali goli među nemačkim MILF nudistkinjama u Istri? Otišli u narodnu kuhinju i podelili obroke beskućnicima? Učlanili se u svingerski klub?  I pustili brkove pride? Postali predsednici kućnog saveta i revolucionisali susedske odnose u zgradi? Osnovali amatersku pozorišnu trupu? Naučili da sviramo saksofon? Namazali spolovilo lubrikantom i smestili ga u nečiju guzicu? Naučili kako se prave rakija ili zanatsko pivo, pa ih mućkali za sebe i prijatelje, uz pretenciozno dizajniranu etiketu? Zašto ne bismo emigrirali u Ameriku i vozili taksi po Njujorku dok nas ne uhvati imigraciono? Sa partner(k)om snimili amaterski pornić, sa sve uniformama i dijalogom koji je krcat klišeima? U šumi čitali poeziju sa društvom u luzerskom Društvo mrtvih pesnika fazonu? Jahali jebenog noja? Plesali folklor sa ekipom iz dokumentaraca Nacionalne geografije u podsaharskoj Africi? Ili samo napunili kadu, napravili penu, poslagali i popalili sveće pored, te sipali sebi čašu bahatog šampanjca? Pobacali i latice ruže u vodu, majku mu! Šta nas sprečava u tome? Koga briga ako do kraja ispadne skrnavo i jadno, bar u pitanju nije nešto što smo radili juče!

Reklame

Poenta je da treba pomalo i živeti. A život znači neprekidni rast i razvoj i isprobavanje nečeg novog. Neka to bude trajna (novo)godišnja odluka. Egzistencijalna ironija je u tome da je prva stvar koju zaboravljamo u zloslutnoj i apsurdnoj dranguliji koju zovemo život – ta da dotični život zaista i živimo. Pošto ne valja ako taj život propustimo ili mu dozvolimo da iscuri. Baš jako ne valja jer, sorry boys and girls, života posle smrti naprosto nema. Nema sedenja na oblaku u društvu anđela i Isusa i naših kućnih ljubimaca iz detinjstva. I baš zato najgora stvar koja može da nam se dogodi jeste ta da umremo noseći sa sobom ruksak žudnje ili hrpu žaljenja u vezi sa tim šta je sve moglo da bude i šta smo sve želeli da uradimo od sebe i sveta. Probajmo nešto novo, i onda probajmo nešto novo opet, odmah i sada.

@kisjuhas

Još na VICE:

Predavati danas filozofiju u Srbiji je zajeban posao

I žene drkaju, zar ne?

Pitali smo singl ljude u Beogradu čemu se nadaju