Seks sa neprijateljem: prostitucija tokom nacističke okupacije Srbije
Privatna zbirka Dušan Napijalo

FYI.

This story is over 5 years old.

Drugi svetski rat

Seks sa neprijateljem: prostitucija tokom nacističke okupacije Srbije

"Opšta nemaština i moralno posrnuće koje je rat doneo uticali su na ogroman porast prostitucije u okupiranoj Srbiji."

Kada je reč o periodu tokom Drugog svetskog rata u Beogradu, postoji nekoliko priča koje se prenose kao pouzdana istorijska saznanja, mada se do dana današnjeg nije pojavio nijedan dokument koji bi ih potvrdio. Jedna je priča o tome da je Gestapo već početkom 1942. godine molio Beograđane da prestanu da cinkare komšije i poznanike, jer nacistička tajna policija nije mogla da obradi sve prispele prijave. Ozloglašena nemačka policija im je u početku ozbiljno prilazila, dok nije shvatila da je reč o lokalnoj epidemiji zarad nanošenja štete bližnjima putem „više sile". Druga priča je o diverzantima zloglasnog Ota Skorcenija, šefa SS komandosa stalno spremnog na neku podmuklu akciju. Navodno, Skorceni ih je u oktobra 1944. ostavio u beogradskoj kanalizaciji da vrše sabotaže u oslobođenom gradu i budu spremni za trenutak kada Treći rajh bude povratio Balkan.

Reklame

Za priču o dojavama Gestapou, jedini momenat koji je zabeležen kao pouzdani istorijski trag jeste izjava Milovana Đilasa, najvišeg funkcionera komunističkog pokreta i Titove desne ruke u vremenu kada su revolucionari postali vlast u zemlji. Đilas je 1945. godine rekao da mu nije poznato odakle se ta legenda pojavila i da je treba istražiti. Kod SS diverzanata u beogradskoj kanalizaciji jedini pouzdan dokaz jeste epizoda „Otpisanih" u kojoj se vode borbe između nemačkih vojnika i TV junaka Prleta i Tihog u nekom kolektoru prepunom fekalija, kao i par novinskih članaka poluzabavnog tipa. Istina je u tom slučaju jednostavna, ali je u višedecenijskom prepričavanju narasla u pseudoistorijski mit: nakon bitke za oslobođenje Beograda, nekoliko nemačkih vojnika je spas od zarobljavanja potražilo u šahtovima, gde su brzo locirani i pobijeni.

Ali treća apokrifna storija jejedina koja možda zaista ima utemeljenje u realnosti: prema toj legendi, Beograd je posle Pariza bio najpoželjniji grad za premeštaj u službi u okupiranoj Evropi Trećeg rajha, sudeći po ogromnom broju molbi oficira Vermahta. Razlog iza tolike popularnosti Beograda bila je, prema istoj legendi, dostupnost lokalnih žena.

Knez Mihajlova 1941. godine, privatna zbirka Dušan Napijalo

Dr Ljubinka Škodrić, istoričarka koja radi u Arhivu Srbije, nedavno je sprovela istraživanje„Prostitucija u Srbiji u Drugom svetskom ratu". Za VICE govori o otkrićima do kojih je došla tokom potrage po sačuvanim dokumentima u obradi ove intrigantne i kontroverzne teme. Njen rad pruža dovoljno svetla na dešavanja tokom teške i duge nacističke okupacije zemlje, na osnovu kojeg je moguće pouzdano utvrditi šta se i kako odvijalo između nemačkih vojnika i jednog broja ovdašnjih žena. Ovo istraživanje omogućava da se sklopi slika rata u našoj zemlji, jer su prisustvo i razmere prostitucije bile potpuno zatamnjeno mesto u kasnijem herojskom narativu o beskompromisnoj borbi protiv okupatora. Iako se znalo da su Francuzi javno šišali Parižanke koje su se „davale" Nemcima, da su isto radili i Norvežani, Česi ili Danci, nazivajući prostituciju ili veze žena iz sopstvenog naroda sa Nemcima „horizontalnom" ili „ležećom" kolaboracijom, u Srbiji nije bilo pomena o tome šta se na tu temu zaista odvijalo u Beogradu, Požarevcu, Kruševcu ili Nišu, na primer, u isto vreme.

Reklame

- Intimne veze sa okupatorom uspostavlјale su žene na osnovu različitih motiva i može se razlikovati nekoliko tipova – od prostitucije, diskretnih veza, druženja sa grupama nemačkih vojnika, do veza koje su nastale kao proizvod simpatija za nacističku ideologiju - kaže za VICE Ljubinka Škodrić.

Ona objašnjava da su „rat i okupacija umanjivali granice između prostitutki i drugih žena."

- Produžavanjem okupacije postajalo je teže obuzdati prostituciju, pošto su siromaštvo i nezaposlenost povećali njen obim i bilo je teže praviti razliku između profesionalne i povremene prostitucije - objašnjava ona.

Nacisti su, po dolasku na vlast, pokušali da suzbiju prostituciju u Nemačkoj, ali je, kao potrebu vojske, nisu posmatrali u "negativnom svetlu", kaže Škodrić i dodaje da se "Vermaht i radi sprečavanja širenja polnih bolesti i homoseksualizma zalagao za uspostavu bordela na okupiranim teritorijama."

- Do 1942. godine, bilo je formirano 500 bordela Vermahta. Dok su na zapadu iskorišćeni postojeći bordeli, na istoku su formirane potpuno nove ustanove, a žene su često bile prinuđene da biraju između prinudnog rada i prostitucije - kaže ona.

Fotografija javne kuće za nemačke vojnike, snimljena negde na Balkanu, u Jugoslaviji, Bugarskoj ili Grčkaoj.  privatna zbirka Dušan Napijalo

Ogromna moć koju su pripadnici Vermahta i ostalog nacističkog aparata imali u odnosu na lokalno stanovništvo nije ležala samo u odlučivanju o životu ili smrti, već i zato što su imali hranu, novac ili poziciju da obezbede izvesne privilegije u teškim vremenima. Stoga je lako mogla da bude preveliki izazov kod stanovništva stavljenog u gotovo robovski položaj i pred neizvesnu sudbinu. Sa druge strane, nemačke trupe su imale nebrojene mogućnosti da uspostave veze sa civilnim stanovništvom, iako se u krugovima bezbednosnih struktura nacističke vojske i policije smatralo da u takvim odnosima postoji rizik po bezbednost i borbenu sposobnost.

Reklame

Razlog nisu bile samo pretnje od polnih bolesti, već i neumitno slablјenje borbenog duha intimnim vezama sa potencijalnim neprijatelјem. U februaru 1941. godine, zabranjeno je sklapanje brakova nemačkih vojnika sa strankinjama. Zabrana se nije odnosila na Norvešku i Dansku, najverovatnije zbog sličnog „rasnog modela" između germanskog ideala lepote kakav su zagovarali nacisti, i skandinavskog tipa žena.

Glad i nemaština tokom okupacije. Privatna zbirka Dušan Napijalo.

Dr Škodrić kaže da se iz istraživanja ocrtava jasan zaključak da su opšta nemaština i moralno posrnuće koje je rat doneo uticali na ogroman porast prostitucije u okupiranoj Srbiji. Pošto je nemačka vojna komanda nastojala da obuzda seksualno nasilјe koje su činili vojnici, kog je, uprkos još jednom kasnije uvreženom mitu o „kulturnim Nemcima" itekako bilo, posebno u prvim danima okupacije, podsticala je njihove kontakte sa prostitutkama. Ipak, strogo se vodilo računa o zaštiti od polnih bolesti. Područje Srbije je tretirano kao rizična oblast sa velikim brojem polno obolelih i bilo je podvrgnuto strogoj sanitarnoj kontroli. Štab Vojnog komandanta Srbije uputio je već 14. maja 1941. raspis lokalnim okupacionim organima u kome je istaknuta zabrana polnog snošaja sa srpskim ženama usled opasnosti od veneričnih bolesti. Posebno je upozoravano na žene koje se bave prostitucijom van javnih kuća.

Prostitucija je odlukom kvislinške komesarke vlade Milana Aćimovića (prethodnice vlade Milana Nedića) ubrzo legalizovana u pokušaju kontrole, a praćeno je zdravstveno stanje prostitutki, kao i vladanje osoba za koje se sumnjalo da neregistrovano obavlјaju slične poslove. Šef nemačkog Upravnog štaba Srbije Harald Turner je u avgustu 1942. godine u izveštaju komandantu jugoistoka isticao da je „nadzor nad bludnicama neophodan u interesu održavanja zdravlјa trupa."

Reklame

- Po nalogu okupatora, već početkom maja 1941. u Beogradu su preduzete mere za regulisanje prostitucije. Prostitutke su dobile posebne knjižice i bile su obavezne da se tri puta nedelјno javlјaju na lekarski pregled. Zabranjena je nelegalna prostitucija, kao i podvođenje i iznajmlјivanje soba u svrhu prostitucije - kaže dr Škodrić.

Mesec dana kasnije, srpski komesar Ministarstva socijalne politike i narodnog zdravlјa doneo je 2. juna 1941. godine "Pravilnik o suzbijanju polnih bolesti i pronalaženju i nadzoru nad prostitucijom" po kome je uslov za obavlјanje prostitucije bilo telesno i duševno zdravlјe, pre svega odsustvo polnih i drugih zaraznih bolesti, dodaje ona.

- Sanitetska policija je bila zadužena za sanitetski nadzor nad prostitutkama u pogledu njihovih isprava, zdravlјa i higijenskih uslova u stanovima. Pravilnikom je bilo predviđeno da prostitutke dva puta nedelјno obavlјaju lekarski pregled - opisuje dr Škodrić.

Fotografija iz srpske kafane, 1942. godina. Privatna zbirka Dušana Napijala

Prisustvo nemačkih vojnika u gradovima povećalo je potražnju za uslugama kafana i drugih lokala u kojima su pored alkohola, nudile i usluge prostitutki. U većim centrima ubrzo su počele da se osnivaju i posebne javne kuće, namenjene isklјučivo nemačkim vojnicima. U izveštaju dr Miloša Sekulića poslatom emigrantskoj kraljevskoj vladi u Londonu, stajalo je da je „u Kosovskoj ulici u Beogradu otvorena javna kuća sa 300 žena i devojaka, namenjena isklјučivo nemačkim vojnicima i pod stalnom lekarskom kontrolom".

Reklame

Nasuprot ovoj sigurno preteranoj proceni, u decembru 1941. funkcionisala je javna kuća za nemačke vojnike u ulici Majke Jevrosime, u kojoj se u tom periodu nalazilo 15 žena. U jednom kasnijem popisu zabeleženo je 40 žena koje su radile u ovoj javnoj kući, dok je evidentirano i 13 uglavnom jako mladih devojaka koje su radile u javnoj kući za nemačke oficire u Bosanskoj ulici (današnja Gavrila Principa) u četvrti Savamala, odranije ozloglašenoj po ovoj aktivnosti. Bordel Vermahta otvoren je i u Požarevcu gde je u jednom lokalu bilo odvojeno sedam prostitutki samo za nemačke vojnike. Slična ustanova postojala je i u Valјevu. U Smederevskoj Palanci je osnovana javna kuća za nemačke vojnike u kojoj je radio mali broj prostitutki koje su se često smenjivale.

Nemačke vlasti su vodile računa o zdravstvenom stanju vojnika, kaže dr Škodrić, ali i radnika na prinudnom radu. Zato su se nosili  mišlјu da za potrebe radnika u Kostolcu otvore bordel, pošto je konstatovano da je od 200 žena zaposlenih u kostolačkom logoru, 165 otpušteno zbog polnih bolesti jer su one, kao jedine žene u logoru, imale česte odnose sa radnicima i tako su se širile zaraze. U Beogradu su žene koje su se bavile prostitucijom bile angažovane i za održavanje kontakata sa Specijalnom policijom - za dostavlјanje policijskim organima svih saznanja koja dobiju tokom "aktivnosti".

U romanu „Timor mortis" Slobodana Selenića se pominje se tema odnosa između jedne domaće žene i nemačkih vojnika, kao svojevrsni presedan u dotadašnoj etičkoj slici rata. Dok su nakon 1988. godine u našoj javnosti krenule ogorčene rasprave o ulozi partizana, četnika i nedićevaca u Drugom svetskom ratu, na epizodu „ležeće kolaboracije" niko se nije osvrtao. U sećanjima starih Beograđana, doduše, moglo je povremeno da se čuje poneko sećanje na „gospa Lepu" iz „dvorišta", neku baku koja je za vreme rata „imala nekog Nemca", ali u kolektivnoj uspomeni na rat i okupaciju nije bilo uopšte takvih mesta. Režiser Vojislav Nanović je u filmu „Besmrtna mladost" snimljenom odmah posle rata, 1947. godine, prikazao ljubav između beogradske studentkinje i nemačkog oficira, ali su i film i Nanović brzo pali u zaborav, a sa njima i priča o problematičnoj ljubavi.

Reklame

Fotografija javne kuće za nemačke vojnike, snimljena negde na Balkanu, u Jugoslaviji, Bugarskoj ili Grčkaoj. privatna zbirka autora

Epoha interneta iznedrila je hiljade fotografija nemačkih vojnika koje su osami snimali po okupiranim zemljama, do tada čuvane po podrumima ili u fiokama. Pojavili su se prizori koji nedvosmisleno ukazuju na razmere prostitucije u okupiranim zemljama, a dominatan motiv u brojnim albumima su žene koje pokazuju gole grudi pred objektivom, najčešće Romkinje. Neretko je reč o veoma mladim devojkama, pa čak i devojčicama. Na svakoj od tih slika, žene koje očito za neku vrstu protivusluge pokazuju grudi su okružene vojnicima Vermahta koji ih znatiželjno gledaju.

U nekoliko slučajeva pojavile su se i fotografije sa nagom decom, takođe Romima, čiju golotinju zagledaju vojnici. Osim toga, u privatnim i ne tako eksplicitnim fotografijama, ima i motiva lepo obučenih devojaka koje poziraju pred aparatom ili se slikaju sa nemačkim prijateljima, opuštene i nasmejane.

Nemački vojnički klub kod Železničke stanice, u prostoru bioskopa Partizan. Privatna zbirka autora.

Iz samog Beograda izronile su fotografije na kojima se vide oznake za Soldatenheim, odnosno „vojnički klub". Takvi klubovi bili su, između ostalog, i u zgradi kod beogradske železničke stanice gde je posle rata, nekom čudnom ironijom i spletom okolnosti, smestio bioskop za erotske filmove, čuveni „Partizan", ali i u zgradi današnje SANU u Knez Mihajlovoj ulici, kao i u još nekoliko objekata po okolnim ulicama u centru. Glavno mesto za noćni provod gde su nemački oficiri i bolje stojeći činovnici okupacione administracije mogli da upoznaju „dame" bio je i „Lotos bar" u Zmaj Jovinoj ulici u centru grada, lokal koji svoju kabaretsku aktivnost nije prekidao ni posle rata, sve do nedavno.

Reklame

Beograđanke poziraju sa nemačkim vojnicima u Knez Mihajlovoj. Privatna zbirka autora.

Prema nalazima dr Škodrić, beogradske prostitutke su i pre rata preferirale rad u privatnoj režiji i kafanama, i izbegavale da rade po javnim kućama usled „loših uslova". Zato su često menjale mesta gde su primale muškarce, ali se menjao i sadržaj njihovih odnosa sa pojedinim okupatorskim vojnicima. Poznat je slučaj jedne prostitutke koju je angažovao Vermaht u maju 1941. godine. Radila je u javnoj kući za nemačke vojnike sve do početka 1942, kada je odustala zbog prevelikog broja mušterija i zabrinutosti za zdravlјe. Pošto je jedno vreme samostalno radila kao samostalna prostitutka, počela je da ponovo prima mušterije u javnoj kući u ulici Žorža Klemansoa. Tu je upoznala izvesnog nemačkog vojnika koji se toliko zalјubio u nju da joj je iznajmio stan u Knez Mihailovoj ulici i izdržavao je. Problem je nastao kada ju je sreo na ulici sa nemačkim oficirom što je dovelo do ljubomorne scene. Na zaprepaštenje prolaznika, klečao je na ulici i molio je da mu se vrati.

- Žene koje su same sebe izdržavale i nisu imale pomoć sredine, često nisu imale drugog izbora nego da se okrenu prostituciji, ponekad i u strahu od reakcije nemačkih okupacionih snaga ukoliko bi odbile njihove ponude - priča dr Škodrić.

Jedna od prvih žena angažovanih u javnoj kući za nemačke vojnike u Smederevskoj Palanci obratila se pre toga nemačkim organima tražeći posao. Kada su joj ponudili prostituciju, pristanak je objasnila rečima da nije imala drugog izbora, pokazuje istraživanje. Pojedine prostitutke su lako dospevale u zatvor pošto su po lokalima pod uticajem alkohola pravile izgrede, što je često davalo povoda za seksualno iskorišćavanje lokalnih policijskih organa.

Reklame

-  Prostitutke su po gradovima u unutrašnjosti uglavnom radile u kafanama i često su uživale zaštitu nemačkih vojnika kojima su pružale usluge. Stoga su bile u značajnoj prednosti kada su dolazile u sukob sa okolinom - kaže dr Škodrić, navodeći primer žene, već nekoliko puta hapšene, koju je gradska policija u Valjevu proterala "zbog širenja bluda među vojnicima i civilima, ali su nemački vojnici uspevali svaki put da je zaštite."

Žene iz Beograda poziraju nemačkim vojnicima na Slaviji. Privatna zbirka Dušana Napijala.

Osim legalne prostitucije, bilo je i žena koje su održavale intimne veze sa nemačkim okupacionim osobljem, i na osnovu toga dobijale povlašćeno snabdevanje ili su sticale neke druge vrste koristi što se takođe može smatrati vrstom prostitucije, ili obrascem ponašanja nalik onome koji je tokom ratnih devedesetih u Srbiji iznedrio pojam „sponzoruša". Neke od tih okupacionih „sponzoruša" bile su već od ranije sklone ponašanju koje je odudaralo od tadašnjih normi sredine, a rat i prisustvo stranih vojnika pospešili su kidanje obruča tih građanskih „obzira" i morala.

Kvislinška Uprava grada Beograda je žene koje su imale odnose sa nemačkim vojnicima ubrajala u prostitutke i razlikovala četiri kategorije: one koje su viđene sa nemačkim vojnicima po javnim lokalima, kafanama, bioskopima, poslastičarnicama. Dr Škodrić je pronašla sačuvan spisak sa navedenih 45 ženskih imena. Potom su tu žene "koje su se prostituisale iz lјubavi" – u ovoj grupi je nabrojano ukupno 79 žena, ali je napomenuto da je prikazan mali broj žena, odnosno, da to nije realna slika. Prema saznanjima policije, bilo je sto žena koje su se prostituisale iz materijalnih razloga, doborovolјno primile sanitetske knjižice ili stupile u javne kuće za nemačke vojnike. I na kraju, u četvrtoj kategoriji su žene koje su se prostituisale iz materijalnih razloga, vršile propagandu i špijunažu lakše prirode dojavama nadležnim nemačkim vlastima – njih 39.

Reklame

U evidenciji je, dakle, zapisano oko 260 imena žena iz te četiri kategorije koje su smatrane prostitucijom. Na 300.000 stanovnika, koliko je živelo u Beogradu tokom rata, u procentima je to zanemarljiv broj. Ali se iza svakog od tih imena krila jedna životna priča i jedna turobna egzistencija. U policijskim izveštajima takođe stoji da ovo nije tačan i potpun broj, što ostavlja mogućnost da ih je bilo i mnogo više.

Posebna evidencija je vođena i o kafanskim pevačicama. Prilikom kontrola u periodu od aprila do decembra 1941. po raznim lokalima u Beogradu, evidentirano je 60 žena koje su se zabavlјale u društvu „sumnjivih muškaraca" i pijančile sa njima.

- Ratne okolnosti, naročito odsustvo muškaraca koji su bili u oružanim odredima, zaroblјeništvu ili su stradali, dovele su do toga da su se mnoge žene upuštale u vanbračne lјubavne veze i postajale slobodnije u polnom životu - kaže dr Škodrić.

Ona objašnjava da je "okupacija donela i osećaj da su nestale ranije norme ponašanja i vladanja, pa su pojedine žene stupale u intimne veze sa okupatorskim vojnicima, čak ponekad i naočigled supruga i ostalih ukućana."

- Bilo je slučajeva da je stupanje u lјubavnu vezu sa predstavnicima okupatorskih vlasti vršeno uz prećutnu saglasnost i odobravanje članova porodice, čak i na njihov podsticaj. Često su muževi tolerisali ovakvo ponašanje, a neki su ga i podsticali pošto su na taj način sticali zaštitu okupatora i mogli da se slobodno bave švercom i crnom berzom. Mnoge žene su kontakte sa nemačkim vojnicima koristile da bi preko njih nabavlјale namirnice - opisuje detalje iz svog istraživanja dr Škodrić.

Reklame

Kontakt sa ženskim stanovništvom su nemačke snage najlakše mogle da ostvare u gradovima ili većim mestima, što je jedan od uzroka kasnije osude gradskih žena za nemoralno ponašanje. Do prisnijeg kontakta sa ženama iz grada dolazilo je uglavnom uselјavanjem nemačkih snaga u privatne porodične kuće ili stanove u kojima im je dodelјivan prostor za boravak, i upravo jedna takva situacija je bila prikazana u navedenom filmu „Besmrtna mladost" Vojsilava Nanovića.

Fotografija ljubaznošću Arhiva Srbije

Kažnjavanje žena zbog odnosa sa Nemcima počeo je da primenjuje već u prvim danima ustanka u Srbiji u jesen 1941. monarhistički pokret otpora (JVuO). Kazna je bila javno šišanje žena i devojaka koje su imale bilo kakve veze sa okupatorskim vojnicima, mada su zapamćeni i slučajevi javnog batinjanja, pa čak i grupnih silovanja. Najveći broj prisilnih šišanja žena u okupiranoj Srbiji izvršen je tokom 1943. i 1944. godine, kako se bližio kraj okupacije, a Nemci kontrolisali sve manju teritoriju. Naravno, bilo je i slučajeva kada je veza sa okupatorom bila samo izgovor za ovakvu kaznu, poput prikrivene ljubomore ili odbijanja lokalnih muškaraca.

Intimne veze sa okupatorom nisu za javnost ogorčenu nad sopstvenom sudbinom porobljene i obespravljene većine oličavale samo bolno podsećanje na takvo stanje. One su predstavljale i rušenje patrijarhalnih moralnih pravila kojima je u tadašnjoj zajednici, bila ona seoska ili gradska, prećutno „regulisan" lјubavni i seksualni život žena, što je dovelo do očekivanja njihovog kažnjavanja. U Srbiji je odmazda otvoreno propagirana u štampi JVuO pokreta i postala je deo strategije u cilјu „očuvanja javnog morala". Iako je kažnjavanje žena prisilnim šišanjem bilo opšte mesto u čitavoj Evropi kako bi se koje mesto ili grad oslobađali od nacističke okupacije, na području i građanskim ratom zahvaćene Srbije, bio je to i metod za obračun sa ženama smatranim za ideološke protivnice. Zabeleženo je nekoliko ovakvih slučajeva posle oslobođenja zemlje 1944. godine. I posleratne osude komunističkih vlasti su često kao povod imale i ideološka razmimoilaženja. Osim toga, žene su uglavnom optuživane da su, pored intimnih veza sa predstavnicima okupacionih vlasti vršile i obaveštajnu saradnju.

Reklame

Romkinje u mreži prostitucije. Privatna arhiva Dušan Napijalo

Posle oslobađanja, razvijena mreža javnih kuća, salona za zabavu i individualne prostitucije kao načina za zarađivanje novca, ostale su kao problem. Zvanični narativ je određivao da ih pod novim okolnostima treba hitno skloniti sa ulica, te da ta "nemoralna aktivnost" čije su razmere značajno povećane tokom okupacije, mora da se obuzda. Ljubinka Škodrić kaže da su nove partizanske vlasti pri tome često ispolјavale nesnalaženje ili su primenjivale drakonske mere.

- U Beogradu je većina prostitutki internirana po zatvorima i kasarnama. U zatvoru u Đušinoj ulici bilo je smešteno prema svedočenju lekarke Julke Mešterović, načelnice saniteta Komande grada Beograda, 500-600 prostitutki, a sva odelјenja ovog zatvora određena su za smeštaj ovih žena što je zahtevala i sovjetska komanda u strahu od širenja polnih bolesti među svojim vojnicima - navodi ona.

Tokom decembra 1944. godine, predstavnice pojedinih beogradskih rejona su na sastancima Gradskog odbora Antifašističkog fronta žena (AFŽ) navodle pitanje "prostitutki kao jedan od osnovnih problema na teritoriji prestonice", kaže dr Škodrić.

- Nadležnost za ovaj problem prebačena je na sanitet, a AFŽ, iako je ispolјavao interesovanje i zabrinutost, nije preduzeo značajnije korake. Predstavnica AFŽ je obišla 12 devojčica prostitutki u zatvoru u Đušinoj ulici i iznela opis stanja u kome se nalaze, da bi na kraju bilo konstatovano da AFŽ ne može ništa da učini po ovom pitanju. Posebna ekipa dermatovenerologa određena je za pregled pritvorenih žena koje su zatim prebačene u zatvore u Požarevac i Sremsku Mitrovicu - dodaje ona.

U jedinstvenom svedočenju koje je za  magazin „Krug" proleća 1999. godine dao Milan Trešnjić, nekadašnji oficir OZNA-e, svemoćne tajne policije Titove Jugoslavije i preteče DB-a, u mnoštvu neverovatnih detalja koje je izneo o danima kada je revolucionarna komunistička vojska preuzela vlast u Beogradu posle 20. oktobra 1944. godine, pojavili su se i navodi o radu javnih kuća u kojima su lokalne prostituke opsluživale umesto dojučerašnjih klijenata, nemačkih vojnika, nove vlasti, partizanske i sovjetske oficire.

Na novinarsko pitanje da li su uhvaćene prostitutke streljane kao narodni neprijatelji, što je bila sudbina hiljada saradnika okupatora, Trešnjić odgovara: „Zašto! One su nastavile da služe novoj vlasti. Na ceni su naročito bile one koje su imale žutu knjižicu, to je značilo Min njet, provereno čiste."

"One su davale za slobodu za narodnooslobodilački pokret. Prave gospođe u svilenim halјinama, okupaju te, srede, izađeš kao nov, pa valјda smo toliko zaslužili za četiri godine u borbi", rekao je ovaj nekadašnji partizanski oficir u intervjuu.

Još na VICE.com

Devedesetogodišnja baka koja je u mladosti zavodila i ubijala naciste

Jesu li "Otpisani" bili istorijska laž

Šta da radiš sa dedinom nacističkom zastavom