FYI.

This story is over 5 years old.

Svaštara

Spasavao sam studente FDU iz kandži paganske sekte

Stojim kao idiot pred tablom i gledam uglasta slova i slike kao iz "Pravog detektiva", prve sezone, dabome.

Trag na FDU. Sve fotografije: autor

Od kada su se, devedesetih godina prošlog veka, u Srbiji počele igrati RPG igre (a pri tome ne mislim na računarske igre već na "oflajn", pripovedačke igre složenog narativa kao što su "Warhammer FRP", "Advanced Dungeons & Dragons" i slične"), susreo sam se sa mnogim derivatima ovih igara, od opskurnih sistema u kojima tvorci sadistički prebiraju po strunama duha igrača umesto da ih sučeljavaju sa čudovištima i teško naoružanim dušmanima, do igranja uživo ("LARP"). Tokom dvadeset godina koliko je proteklo od kada sam prvi put uzeo polihedralne kockice u ruke srpski "homo ludus" počeo je da koristi "igre uloga" i radi opuštanja i "tim bildinga" na japi radnim mestima – "Escape Rooms" postale su hit među mlađom menadžerskom klasom.

Reklame

Po organizacionim zahtevima i implicitnim rizicima, ništa od ovoga ne može se približiti pervazivnim igrama, koje objedinjuju najbolje iz svih ovih svetova i, naravno u skladu sa dosegom talenta njihovog tvorca, pretvaraju igru u umetnički čin. Pervazivne igre pretvaraju čitav grad u polje interakcije, i igrača temeljno izmeštaju iz svakodnevnih obrazaca ponašanja, uvodeći ga u, kao u romanu Filipa K. Dika "Tecite suze moje, reče policajac", polje tuđe fantazije.

Pročitajte i: Slavio sam dolazak leta sa srpskim paganima u Vinči

Kada sam došao ispred Fakulteta dramskih umetnosti kako bih bio glavni i jedini junak jedne ovakve igre, rada po imenu "Zatamnjenje" koji je kreirao profesor dramaturgije Mirko Stojković u sklopu svoje doktorske disertacije, već od prvih sekundi, u stvari i pre samog početka igre, osetio sam neugodno izmeštanje iz prijatne nerdovske kolotečine u kojoj se svakog petka srećem sa prijateljima, bacam kockice i borim se protiv izmaštanih dušmana. Ova igra odvijaće se širom grada, a ja ne znam ko su akteri, a ko obični građani-prolaznici. Osećaju izmeštenosti doprinose i korpulentni momci u crnom koji mi nameštaju audio opremu na odeću, šetam se sa "bubicom" na majici, čekam da me pozovu u na početak igre koji je zakazan za podne, a ne znam da li je igra možda, zapravo, već počela.

Mirko Stojković

"Suspenzija neverice", veoma popularan termin među gejmerima, ovde će biti, uviđam, veoma teška, jer sam opremljen opremom poput one u "Velikom bratu", a saznajem i da će svaki moj korak snimati kolekcija "GoPro" kamera postavljenih na lokacijama igre, kao i u automobilu sa vozačem koji mi je stavljen na raspolaganje za kretanje po različitim tačkama u gradu.

Reklame

Tačno u podne, ulazim u jedan od kabineta na FDU, pokušavajući da se naviknem na svog ličnog demona u crnom, snimatelja koji mi sve vreme unosi kameru u lice. Unutra zatičem tih i zabavljen skup profesora na FDU, članova komisije koja će oceniti disertaciju Mirka Stojkovića. Prepoznajem među njima Nebojšu Pajkića i Nenada Prokića. Skup profesora pratiće me kroz celu igru, rečeno mi je pre početka. Pokušavam da ih ignorišem i da uđem u priču, koja počinje uznemirujućim mešanjem igre i stvarnosti. Osoba koja se predstavlja kao zaposlena na fakultetu ulazi i govori nam da će u ovoj prostoriji biti održani ispiti i da moramo da izađemo. Autor igre objašnjava da ima dogovor sa upravom i da je sve u redu. Nakon te međuigre tokom koje sam imao problema da razaznam da li je posredi stvaran događaj ili deo scenarija, usredsređujem se na svoj "posao": ja sam detektiv koji treba da utvrdi šta se dogodilo sa grupom studenata koja je pravila film po menu "Zatamnjenje". Nestali su, i ja treba da ih nađem, a jedini tragovi su mi gnusne slike okačene na tablu ovog kabineta i slova ispisana runskim pismom, kojima je čitava tabla prekrivena.

Stojim kao idiot pred tablom i gledam uglasta slova i slike kao iz "Pravog detektiva", prve sezone, dabome. Pitam se da li mi je dat pretežak zadatak ili sam jednostavno glup, i to tako traje desetak minuta, kada ulazi neka žena koja se predstavlja kao moj asistent i predaje mi fasciklu u ruke. Fascikla sadrži još runskog teksta, a jedini trag koji imam je dorćolska adresa.

Reklame

Sedam u automobil i odlazim na Dorćol. Kamera postavljena u kabinu nalazi mi se na 15 santimetara od glave, i pokušavam da se naviknem na njeno prisustvo. Vozač ćuti, i u automobilu se čuje samo umirujući zvuk blek metal muzike. Autor je, koliko prepoznajem, Varg Vikernes, a ja uživam u sumornoj melanholiji pesama njegovog "one man show" projekta "Burzum". Na putu ka Dorćolu skidam sa interneta tabelu za prevođenje runskog pisma i počinjem da dešifrujem tekst u fascikli. Ustanovljavam da toga ima previše da bih za dvadeset minuta pronašao nešto vredno pažnje. I dalje nemam pojma šta se očekuje od mene, ali je put počeo zanimljivo, i osećam čudan mir dok se vozim gradskim ulicama, slušam "Burzum" i dešifrujem drevno pismo. Mogao bih da živim kao hevi-metalac avanturista koji rešava zamršene slučajeve, mislim se.

Drugi trag na FDU

Dorćolska adresa bila je poprište veoma neobičnog razgovora u stanu koji je, po svemu sudeći, marketinška agencija ili to glumi za potrebu ove igre. Više me ni ne zanima šta je stvarno a šta ne, ušao sam u svog lika u igri i više neću izlaziti iz njega. Razgovaram sa čovekom izuzetno ružnih manira koji je oličenje svih stereotipova o srpskom advertajzing i PR svetu.

-Ja ću vam pomoći, ali prvo vi morate meni da pomognete, govori lik, sa samozadovoljnim tupsonskim osmehom na licu. Glumcu sam kasnije odao zasluženo priznanje za interpretaciju, a pokazalo se da je čovek samo glumio neke od idiota iz ove branše sa kojima se susretao dok je tek ulazio u posao advertajzera.

Reklame

Razgovor u marketinškoj agenciji

- Morate prvo da mi pomognete da sastavimo jedan kopi, vidite to mora brzo da se uradi, a baš je dobro što ste tu…

- Ja da radim vaš posao?

- To ćete vi sigurno uraditi dobro, govori, i tera me da sastavim poziv za neki humanitarni fudbalski turnir. Pristajem, posle malo "gicanja" i svađanja, i dobijam novi trag koji me vodi u jednu beogradsku Skupštinu opštine.


Pogledajte naš dokumentarac o srpskim pronalazačima:


U ovom delu igre već sam imao pravu zbrku u glavi, jer su me tragovi vodili ka samom predsedniku opštine. Autor igre obezbedio je saradnju zaposlenih u opštini, pa i predsednika, koji je u igri glumio sopstvenog pomoćnika, dok je njegov saradnik glumio predsednika.

Susret sa "predsednikom" završio se svađom, jer sam odbijao da izađem iz kabineta dok ne izvučem neki trag i u jednom trenutku bio sam spreman na to da me iznesu iz prostorije kao Šešelja iz skupštine.

- Gospodine, ja imam papire koji jasno ukazuju na to da ste vi povezani sa nestankom ovih jadnih studenata

- Molim vas, ja sam vrlo zauzet čovek, hajde da prekinemo sastanak ovde pa da ga nastavimo za nekoliko minuta…

- Da li poznajete runsko pismo?

- Odvedite čoveka negde da sedne i da čeka. Molim vas, gospodine?

- POZNAJETE LI RUNSKO PISMO, PITAM?!

Mislim da ipak nije poznavao runsko pismo. Izašao sam napolje posle dužeg ubeđivanja, a dalji tragovi odveli su me do Muzeja pozorišne umetnosti gde sam imao jednako ljubazne susrete, što sa osobljem Muzeja koje je takođe učestvovalo u igri, što sa glumcima koji su tumačili likove iz umetničko-okultnog polusveta prestonice.

Reklame

U Muzeju je igra, bar što se mene tiče, dobila okvir i pun smisao. Uvideo sam da ovo nije klasična detektivska igra, već da prolazim kroz seriju iskušenja koja me uvode sve dublje u nekakvo mitsko "crnilo" koje će na kraju, slutio sam, progutati mog lika. Posle nekoliko sati igre, to se i umalo dogodilo. Svi tragovi konvergirali su ka jednoj pivnici u srcu grada, uključujući i banalno jednostavan trag koji sam nekako propustio da rešim (možda ipak nisam dobar material za hevi metal detektiva). Tu se ispostavilo da se, kao što sam i slutio, priča sve vreme vrtela oko mene. Nestali studenti bili su tu, moje traganje za njima bio je postupak inicijacije, i ovde, na kraju potrage, pozvan sam da im se pridružim u slavljenju jedne specifične forme paganskog mraka. Odbio sam, i spasao dušu svoju.

Razgovor u Muzeju

Autor mi je objasnio da je igra struktuirana prema jednom danu Leopolda Bluma iz Džojsovog "Uliksa" i da je u njenom centru monomit, ili transformativno herojsko iskustvo. Pitao sam Stojkovića da li sam igrao nešto što je retko u svetu pervazivnih igara.

- Siguran sam da nisi, ali sam takođe siguran i da su zaista retki oni koji su toga svesni . Monomit je narativna struktura koju je 1946. godine otkrio Džozef Kembel. On je shvatio da postoje zajedničke tačke u svim mitovima, bilo da su o Budi, Odiseju, Odinu ili Svarogu. Beskrajno zanimljivo, bar meni, je što su tu strukturu delile i civilizacije koje nisu imale nikakav međusobni kontakt, tako da je monomit zapravo naša zajednička, univerzalna veza sa osvitom vremena, sa prošlošću u kojoj smo svi bili jedno. Zahvaljujući toj pupčanoj vrpci koja nas povezuje sa prapočetkom vremena svi mi na celoj planetimožemo danas da uživamo u Ratovima zvezda, Hariju Poteru, GTA ili Elder Scrolls.

Reklame

- Svi ti serijali su bazirani na monomitu i mi to instinktivno prepoznajemo kao blisko bez obzira koje smo boje, vere ili nacije. Igra koju si igrao je zapravo moj doktorat na Fakultetu dramskih umetnosti, kojim dokazujem da monomit funkcioniše i u pervazivnim igrama. Ali, ne budi razočaran, ipak si imao jednu privilegiju: „Zatamnjenje" je prva pervazivna igra kojom se proslavlja Bloomsday, međunarodni dan Džojsovog Uliksa, romana koji je na određeni način udario temelje današnje pop kulture. U stvari, da je VICE postojao početkom dvadesetog veka, verujem da bi Džojs na njemu premijerno blogovao ceo „Uliks". Ti si monomit prošao kao beogradska reinkarnacija Leopolda Bluma, glavnog junaka tog romana, jednako kao što je on prošao monomit kao dablinska reinkarnacija Odiseja.

Na trenutke nisam bio siguran ko je deo igre, a ko je "stvaran" čovek. To su, ipak, izuzeci, a tvorac igre kaže da ne podnosi igre u kojima igrači ulaze u rizike i neželjene interakcije sa spoljnim svetom.

Preporučujemo: Ja, turista, u kofi šopu u Amsterdamu

-To zvuči kao neka mešavina snafa i pervazivnih igara, a ja se takvih stvari užasavam. Budući da sam, kao i većina drugih dramaturga, introvertan, ja pravim igre gde su kontakti sa glumcima na određeni način jasno odvojeni od javnosti, a interakcije sa javnošću kodifikovane svakodnevnim pravilima ponašanja. Mada, ni to ne garantuje eliminisanje rizika. Na festivalu pervazivnih igara u Bristolu sam igrao igru u kojoj preko dvesta igrača pokušava da preživi zombi apokalipsu.

Reklame

- Dok je autor pred početak igre preko megafona vikao razuzdanoj gomili „Ovo nije video igra, ovde nema više života, autobusi na ulicama su pravi, ubiće vas ako vas udare", ja sam gledao mršavog dvometraša koji je, zenica potpuno raširenih od esida koji je očigledno progutao spremajući se na borbu sa zombijima, sebi u bradu neuverljivo mumlao „autobusi su pravi" u pokušaju da zapamti bar taj deo pravila. Kako taj rizik da se amortizuje? A i zašto bi se amortizovao: taj momak ionako radi isto što i mi, briše granice između svetova, samo što on koristi hemiju, a mi monomit. Slutim da su posledice u oba slučaja vrlo slične. Dakle, očekuj flešbekove kada budeš čitao „Uliksa"… I gledao nove „Ratove zvezda"… I igrao „Fallout 4"… I…

Mirko Stojković kaže da je naša zemlja zrela za dolazak pervazivnih igara, i da se one zapravo već i igraju i čekaju na širu popularizaciju, na talasu novih tehnologija.

Još jedan trag

- Escape rooms su već vrlo popularne, a znam i da mnogo ljudi u Srbiji igra Guglov „Ingress". Do neke zaista šire popularnosti će doći paralelno sa razvijanjem internet-of-things, sledećeg nivoa umrežavanja koje već traje a da ga mnogi i nisu svesni. Pervazivne igre su, kako to često biva u umetnosti, prethodnica nekog budućeg vremena u kojoj danas mogu da uživaju samo povlašćeni. Mene raduje što su te povlastice, bar kada su pervazivne igre u pitanju, zapravo prijateljstvo i otvorenost za nova iskustva, jer su upravo te dve stvari bile jedina motivacija za skoro trideset ljudi bez kojih ne bi bilo ni tog jednog jedinog igranja „Zatamnjenja".

Voleo bih da ovako nešto igram ponovo, ali bez kamera i mikrofona. Pervazivne igre nisu kao LARP, koji je ultimativna nerdovština i koji je veteranima RPG igara često malo smešan, jer uvodi „propove" tamo gde treba da radi mašta, i često je u suštini izgovor za roštiljanje u prirodi. Ovo je „serious shit", ovde čovek može da doživi pravu frku kada se stvaran svet i područje igre prepletu i zamuti se granica između priče i gradske vreve. Hoću još.

Pratite VICE na Facebooku, Twitteru i Instagramu