FYI.

This story is over 5 years old.

Ishrana

Kad Crnogorci uzmu motike u ruke

U Podgorici je počelo je da se priča o nekoj ekološkoj bašti. Kako sam čula, to je bašta u koju svako može da dođe i „živi od motike".
06 Avgust 2015, 7:02am

U Podgorici je počelo da se priča o nekoj ekološkoj bašti. Kako sam čula, to je bašta u koju svako može da dođe i „živi od motike". Kažu, neki mladić daje svoje imanje besplatno da ga obrađuje ko želi i sa njega odnosi plodove. Prvo sam se zapitala u čemu je štos – ko je „naivčina" koja daje svoje imanje neznancima i da li se radi o altruizmu ili skrivenoj reklami. Kada sam čula da je taj mladić moj kolega Aco, jedno mi je bilo jasno – radi se o nekoj revolucionarnoj ideji i da će se tek čuti o ekološkoj bašti Ekologika. Neke stvari su mi bile jasnije kada sam saznala da je on inicijator svega.

Aleksandra znam sa Fakulteta političkih nauka u Podgorici. Bili smo u prvim redovima na prvom i jedinom crnogorskom studentskom protestu. Dobra ideja koja, kasnije se ispostavilo, bila samo jedan od načina pojedinaca da napreduju u svojoj političkoj karijeri i ostvare lične ciljeve, dok su studentska prava ostala na istim granama kao što su bila i prije protesta. Čula sam da je nakon fakulteta radio u medijima, ali da je sada u jednoj poznatoj nevladinoj organizaciji koja se bavi pravima mladih.

Sjela sam na motor, moje omiljeno prevozno sredstvo po podgoričkom žaropeku, i uputila se da saznam što alternativac predlaže ovoga puta i kako je uspio da pokrene ljude na ideju kakva je ekološka bašta i rad u njoj bez plate. Bašta Ekologika nalazi se u Podgorici, 15 minuta vožnje od samog centra i najvećeg video bima u regionu, koji je postavljen nekoliko dana pred svečanu proslavu Dana pobjede nad fašizmom na Trgu Republike a sada služi za reklamiranje.

Onima koji vole da sjede u prvom Hard Rock kafeu na Balkanu i plaćaju od 6,90 do 9,50 eura popularne burgere i sendviče po kojima je ovaj lanac restorana poznat, biće potrebno manje od 10 minuta da dođu i probaju neprskani paradajz ili krastavac, osnovu crnogorske trpeze.

Pročitajte i: Teška vremena za kućne ljubimce

Aco me sačekao na skretanju jer se plašio da ću promašiti njegovo imanje. Ipak nisam mogla da promašim jer je skretanje u jednom od kružnih tokova, koji poslednjih godina bez ikakvog plana niču po Podgorici.

Dočekala nas je njegova djevojka Kristina. Odmah su mi se pohvalili sa svoje tri bašte na kojima sada sade sve što požele. U bašti je sve ekološko, što znači da nikakve veštačke materije nisu prišle ni blizu povrću. Ovde sam jela čeri paradajz koji sam prethodno samo obrisala i rukolu čiji je ukus potpuno drugačiji od onog spakovanog u primamljivom plastičnom pakovanju. Pila sam i čaj od pelina koji je sjajan, mada, ne treba mi vjerovati na riječ s obzirom da je meni najbolji sok na svijetu onaj od zove.

Nisam mogla da vjerujem koliko se Aco razumije u poljoprivredu, skoro isto kao što zna politikologiju, imena i učenja slavnih ljudi koji su mijenjali istoriju, filmove koje je upijao i koje je uz pomoć istomišljenika prikazivao na fakultetu trudeći se da studenti vide nešto mimo onoga što se nudi u Cineplexxu. Trebalo mi je malo vremena da pohvatam sve što mi želi reći, pa sam uz osmjeh i česte molbe za pojašnjenje prikrivala (ne)znanje.

Poenta šume hrane, kako mi priča Aco, ili sam bar tako skontala, jeste da se poslednji plodovi pušte da padnu, a nakon toga se preko nabači đubrivo i sijeno, i onda sljedeće godine ti plodovi sami izrastu, bez intervencije baštovana. Ovaj koncept, iako nov za crnogorske prostore, kaže Aco**,** u svijetu uopšte nije novitet - na Zapadu postoji nekih tridesetak godina.

- U pitanju je filozofija malih koraka. Ljudi se umrežavaju i ako tako funkcionišu, sebi spašavaju 30 odsto budžeta u toplim mjesecima kada se ima hrane, a na ovoj način se teži ka održivosti gradova - pokušavao je da mi objasni Aco koji će sa istim entuzijazmom ovu ideju predstaviti i lokalnim glavašima.

Nada se da će dobiti njihovo razumijevanje, ali i poneki prostor u gradu, poput starih kasarni, gdje će moći da se sadi u gradskim uslovima. Dok mi priča planove, mislim u sebi kako će sigurno neki od pomenutih prostora biti pretvoren u parking. Ipak nisam htjela da svog kolegu podsjećam na onu našu – „Ko se još najeo ljeba od motike".

Ideju, za koju su mu mnogi rekli da nema šanse da se primi u Crnoj Gori, posebno ne u „fensi" Podgorici, pokrenuo je preko Fejsbuka. U početku je bilo njih desetak zainteresovanih, koji su i nakon nekoliko mjeseci i dalje tu i obrađuju baštu, ali sada i ubiraju plodove. Ipak, više vole Podgoričani i Podgoričanke da počnu dan sa prijateljima i prijateljicama u nekom od omiljenih kafića, da parkiraju skupocjena kola u koja su napunili tek nekoliko eura goriva, nego da zavrnu rukave i uvale se u baštu.

- Obrađivanje bašti postaje sve više in. Tako nešto nam je potrebno, jer ne vjerujemo više u ovo što jedemo i kupujemo - objašnjava mi jedna podgorička učiteljica koja je toga dana bila u bašti sa dvoje učenika.

Dodaje da zna sve više ljudi koji su zainteresovani za poljoprivredu i ovakav vid rada.

Slušam učiteljicu i gledam koliko djeca uživaju u bašti, jedući plodove direktno sa drveta i igrajući se sa kozama koje su za njih bile atrakcija kada su ih Aco i Kristina izveli na livadu da pasu. I Aco smatra da je baštovanstvo sada aktuelno i da mnogi sada obrađuju bašte jer je to novi hit u svijetu. Kaže da je sada ultra moderno i kul, posebno među studentima i onima sa već stečenim fakultetima kačenje fotografija na društvenim mrežama.

Pominje mi imena naših poznanika koji se takmiče ko će da nađe i okači stariju fotografiju kojom dokazuje da je prvi intelektualac koji je zasukao rukave i obrađivao njivu. Ne haje moj bivši saborac za studentska prava za novi trend jer smatra da će ovakve ideje nakon što se rašire „filtrirati" ljude i da će ostati samo oni koji su iskreno zainteresovani za ekološke proizvode.

Tog dana u bašti ih je bilo tek šestoro, iako grupa broji nekih desetak stalnih baštovana. Svi su dolazili kako je kome odgovaralo - neko na biciklu, neko kolima, neko pješke. Interesantno je da su svi odmah uzimali alat u ruke i uskakali u baštenske redove, kao u nekom od filmova naučne fantastike gdje vam u mozgu ugrade komandu koju pratite.

Nije politikolog slučajno u ovoj priči, jer kao što sam navela na početku, radi se o njegovom porodičnom imanju. Dvadeset godina je uz roditelje imao obavezu oko imanja i stoke, koja mu je ranije predstavljala „crnu obavezu".

- Shvatio sam da postoji koncept permakultura koji od ovoga pravi svjetsku priču. Tri godine sam to proučavao i sada imam pune foldere planova što i kako da se radi, kako da se socijalizuje priča i kako da se raširi - objašnjava mi Aco kako je sve počelo.

- Ovo je idealno mjesto za to. Nije idealno zbog mentaliteta ljudi, ali je idealno za zemlju u tranziciji koja ima problem sa gašenjem svega i svačega, a sa druge strane imamo tone i tone zemljišta, ljude koji mogu da rade, klima nam je idealna - kaže.

Sada je i život prilagodio ovom cilju, novom načinu života. Ne traži drugi posao ili neki koji bi zahtijevao od njega puno radno vrijeme, mada uz šalu dodaje da sa njegovim stajlingom ne bi ni mogao da se uklopi u san većine Crnogoraca – državni posao.

Opet u našem razgovoru promaljaju termini iz politikologije, te tako Aco objašnjava princip rada na donjoj, srednjoj i gornjoj bašti.

- Poenta je da nema nikoga iznad. Pitao me drug da mu ovo uporedim sa nekom ideologijom. Dobra stvar je što ovdje ne vlada nikakva ideologija. Ako bih baš morao da izaberem ova priča bi najbliža bila anarho-primitivizmu. Ne onoj ružno definisanoj anarhiji kao bezvlašću, nego nepostojanju strukture dominacije. Ovdje svako pokriva svoj dio i ovdje svako ima priliku da iskusi kako se gine. Nešto se uradi i ako ne ispadne dobro, svako ima priliku da ispravi grešku onog drugog - objašnjava mi Aco koristeći termine koje bolje razumijem jer je valjda shvatio po mom osmjehu da sam sa pojmovima iz poljoprivrede još uvijek na Vi.

_______________________________________________________________________ Pogledajte VICE film Život posle hrane

__________________________________________________________

U bašti ovih crnogorskih "intelektualaca" može se naći maslačak, boranija koja čuči, te boranija koja puže, zelena salata, rukola, čeri paradajz, patlidžan, tikva, kukuruz, luk, krompir, šargarepa i slično. Bilo je i biljki čije ime ne umijem da ponovim, ali i onih koje ni oni sami nikada nisu vidjeli i ne znaju kakvi će plodovi ispasti. Ne možete ih dobiti na mjeru na pijacama i marketima, već samo ako ste prijatelji ili rodbina. Postoji još jedan način – da zasučete rukave i pomognete u bašti.

Na „Jeleninoj, Itaninoj, Žarkovoj i Milaninoj bašti", zatekla se i Jelena Adžić, profesorica italijanskog jezika koja je došla da sredi svoj dio „raja".

- Nisu u pitanju velike obaveze i vrijeme. Volimo da dodamo u baštu uvijek ponešto. Moji me pitaju zašto toliko ostajem u bašti i što mi to radimo - priča Jelena.

Ona obožava začine, pa je i druge ubijedila da mogu svi uživati u njima. Zasadili su limuntusov bosiljak, korijander, kadifu, origano, bosiljak i još nekoliko začina za koje vjerujem mnogi nisu čuli jer je Vegeta nešto uz što su rasli i na čemu su vježbali nepca. Tako se Jelena raspitala, uglavnom putem interneta, kako se uzgajaju začini i koja biljka „komunicira sa kojom".

Koliko sam shvatila, izuzetno je važno da biljke ne ugrožavaju jedna drugu i da podstiču međusobno rast i razvoj, pa se baštovani trude da sade biljke koje su „dobre komšije".

Dok pijemo čaj od pelina i sjedimo u donjoj bašti, Kristina, Acina devojka, priča mi svoje iskustvo sa motikom.

- Mi smo mladim ljudima pokazali da ovo ovako može i da nije sramota imati svoju baštu i raditi na zemlji. Napravili smo neku vrstu trenda od ovoga. Dostigli smo da se sada ljudi koji su baš urbani Podgoričani i Podgoričanke, preko Fejsbuka, prepiru ko je prvi radio u bašti. Postoje ljudi koji dolaze kod nas samo da bi se fotografisali sa kozama jer im je to kul, ali uglavnom ne urade ništa u bašti. Ipak, na taj način će se pokrenuti i ljudi koji će to raditi, da li kroz baštensku zajednicu ili svoju privatnu baštu. Dali smo im model da mogu sami sebe da hrane i da to nije blam - priča.

Ekologiku sam napustila sa entuzijazmom koji je na mene prenio moj nekadašnji kolega, ubijeđen da će iz godine u godinu biti sve više baštenskih zajednica i urbanih vrtova koji će okupljati građane, od kojih se neće praviti megalomanske priče i posjetiocima naplaćivati poljoprivredne proizvode po nekim basnosnovnim cijenama.

Videćemo.

Pratite VICE na Facebooku, Twitteru i Instagramu