Zašto Rusi jedva čekaju da ugoste neprijatelje na Svetskom prvenstvu
Sve fotografije autor

FYI.

This story is over 5 years old.

Zašto Rusi jedva čekaju da ugoste neprijatelje na Svetskom prvenstvu

Putovao sam po Rusiji kako bih otkrio reakciju građana na posetioce iz stranih zemalja za koje im mediji kažu da su neprijateljski nastrojeni.

Prvobitno objavljeno na VICE Nemačka.

Dobro su poznati burni odnosi između Rusije i Zapada. Skoro svakog meseca krene nova priča o međunarodnim razmiricama povodom ovoga ili onoga, od uticaja na izbore, preko glasina o snimcima zapišavanja prostitutki, do optužbi za napad otrovnim gasom na bivšeg ruskog špijuna i njegovu ćerku u britanskom restoranu.

Ali 2018. godine Rusija ima priliku da bar malo popravi svoju globalnu reputaciju, pošto će od 14. juna do 15. jula biti domaćin Svetskog fudbalskog prvenstva u organizaciji FIFA. Milion ljudi sjatiće se u Rusiju sa svih strana sveta, a milijarde će pratiti turnir putem televizije.

Reklame

Mesec dana pre početka Svetskog prvenstva, otputovao sam iz domovine Nemačke u rodnu Rusiju kako bih saznao šta misle stanovnici zemlje domaćina turnira. Čak i u najmirnija vremena, malo šta ljude može da zavadi koliko sport; ako se u jednačinu još doda nekontrolisani nacionalizam koji prati svako svetsko prvenstvo, ko zna šta sve može uslediti.

Mlada žena na Pobedničkoj paradi, sa slikom rođaka preminulih u Drugom svetskom ratu

Prva stanica bila mi je Moskva, iz koje Vladimir Putin vodi neumoljivu kampanju zameranja svakom zapadnom lideru na planeti. Nekoliko meseci ranije, dobio je 77% glasova na ruskim predsedničkim izborima na kojima je bio praktično jedini kandidat – istaknutom opozicionaru Alekseju Navalniju nije bilo dozvoljeno da se kandiduje. Veći deo medija u Rusiji je pod državnom kontrolom; Reporteri bez granica navode da se ova zemlja nalazi na 148. mestu na rang-listi medijskih sloboda.

Kao i svi drugi gradovi domaćini, Moskva pokušava da na brzinu sakrije sve svoje nedostatke pred početak turnira – peglaju se svi oni detalji koji prestonici daju dušu. Našminkane su navijačke zone, a maršrutka, neformalni, gradski minibus, zabranjen je tokom prvenstva.

Maršrutke ne bi ni mogle da voze ulicama Moskve na dan moje posete. Bio je deveti maj, dan pobede nad fašizmom u „Velikom otadžbinskom ratu“ - ili Drugom svetskom, ako taj naziv više volite. Putin je iz Kremlja gledao kako vojnici i tenkovi paradiraju Crvenim trgom, dok avioni jutarnje nebo krase bojama ruske zastave.

Reklame

"Neki pokušavaju da umanje ulogu naše slavne otadžbine u trijumfu protiv fašizma“, rekao je kasnije u obraćanju javnosti. "To nećemo dozvoliti!“ Dan pobede obično obeležavaju mirniji, svečaniji govori u kojima se ističe kolektivni doprinos međunarodne borbe protiv nacista. Ali ne ove godine.

Deca u uniformi sviraju harmonike nedaleko od parade.

Putinov govor trebalo je da naglasi koliko se sigurno i samouvereno oseća na svom tronu. Za svaki slučaj, ove godine su mu društvo pravili izraelski premijer Benjamin Netanjahu i srpski predsednik Aleksandar Vučić. Namera je bila da se porekne međunarodna izolacija Rusije, a Svetsko prvenstvo će bez sumnje poslužiti istoj svrsi.

Tog dana, Moskva je predstavljala državno orkestriran doživljaj savršeno letnjeg dana. Bilo je toplo, niko nije pio ništa žestoko, mladi volonteri sa svih strana marša nudili vodu ljudima.

Nedaleko od mene, grupa ostarelih veterana uglancanih medalja šetala je pored transparenata sa Staljinovim likom. Takvih detalja nije bilo mnogo – ova proslava je više porodičnog karaktera, da se deca maskiraju u vojnike i trčkaraju okolo sa pištoljima-igračkama.

Jedan se pojedinac izdvojio iz mase: crveni kačket, siva majica, u rukama slika uniformisanog oca. Predstavio mi se kao Redžis Tremblej iz Mejna u SAD. "Tragam za istinom“, kaže on dok ga obavija dim sa obližnjeg roštilja. Ovaj sedamdeset-trogodišnji kinematograf i samozvani antiratni aktivista snima svoju postu Moskvi u nameri da svojim sunarodnicima dokaže da Rusija u stvari i nije tako loša.

Reklame

"Kod nas se misli da je ovde sve kao pod Staljinom“, priča Tremblej dok gledamo okolo. "A Moskva je u stvari bolje uređena od većine velikih američkih gradova.“

Ubrzo jedan ruski veteran kome pomaže ćerka polako prilazi da Trembleju poželi dobrodošlicu. "Drago mi je da ste došli“, kaže on dok se starci rukuju. Sve više ljudi se smeši i maše filmadžiji, kao da je baš on oličenje ideala rusko-američke saradnje. "Nekad smo bili saborci“, kaže mi kasnije drugi veteran. "Zašto se to stalno zaboravlja?“

Redžis Tremblej

FIFA odavno servira otrcani narativ po kom sport – konkretno fudbal – ima moć da ujedini ljude; tako se valjda bolje prodaju karte. Ali Rusi sa kojima sam razgovarao mahom mi deluju iskreno spremni da ugoste strane posetioce. To me pomalo iznenađuje, imajući u vidu da ih državna televizija konstantno podseća da bi mnoge stane zemlje želele da poraze Rusiju. Ipak, ljudi kažu da bi rado toplom dobrodošlicom promenili negativne stereotipe koji o Rusiji vladaju u spoljnom svetu.

Približavamo se Crvenom trgu na kom će se odigrati završna manifestacija. Mere bezbednosti su pojačane, delom zbog nedavnih terorističkih napada a delom zbog predstojećeg turnira. Građani su navikli na kontrolne punktove, pa strpljivo čekaju u redu.

Na samom trgu čeka nas još veća gomila energičnih mladih volontera spremnih da starijima pomognu preko ulice ili turistima objasne kuda ide koja linija metroa. Državni mediji kažu da ove godine volontira veliki broj studenata iz unutrašnjosti, što se uzima kao znak patriotizma novih generacija.

Reklame

Par dana kasnije, produžio sam ka unutrašnjosti da bih ispitao kakav je tamo uticaj Svetsko prvenstva. Vozom putujem iz Moskve do najistočnijeg grada-domaćina, Jekaterinburga u oblasti Ural, mom rodnom kraju. Deluje mi kao da putujem unatrag kroz vreme. Nedavne ekonomske sankcije najteže su se odrazile na ove ruralne oblasti, pa jaz između bogatih i siromašnih Rusa nastavlja da raste. Držani zavod za statistiku kaže da 20 miliona Rusa danas živi ispod granice siromaštva jer mesečno zarađuje manje od 9,452 rubalja (128 EUR). Ovo je porast u odnosu na 2012. kada je siromašnih bilo 15 miliona.

Oko petnaestog sata vožnje (tek na pola puta), u vagon-restoranu upoznajem Sašu koji svakih 20 minuta izlazi da bi zapalio cigaretu na otvorenom, stojeći na neverovatno opasnoj platformi između vagona.

"Nisam nikad sreo nekog ko živi na Zapadu“, kaže mi on i odmah postavlja goruće pitanje. "Jel‘ istina da Evropa propada od svih onih izbeglica?“

Ruska državna televizija godinama unazad opisuje zapadnu Evropu kao društvo pred kolapsom – preplavljuju ga imigranti iz Afrike i sa Bliskog Istoka. Objašnjavam Saši da integracija u stvari funkcioniše dosta dobro, a on kaže da je to "Interesantno.“ Ne misli da će ikada imati priliku da se i sam u to uveri. "Ja sam vojnik, sumnjam da bi mi odobrili put u EU. A verovatno i ne zarađujem dovoljno za tako nešto.“

Posle još jedne puš-pauze, počinjem da ispitujem Sašu o Svetskom prvenstvu. Kaže da zna da će ih skupo koštati, ali drago mu je da se pare bar troše na nešto u čemu može da uživa. "Znam da je skupo, ali bolje da daju za fudbal nego da trpaju u džepove. Bar ćemo nešto da dobijemo od tih para, evo, izgradili su novi stadion u Jekatarinbugu.“ Njegov stav o ruskoj eliti čuo sam od mnogih ljudi prethodnih dana. "Znam da se oni na vrhu bogate, ali ipak su od nas opet prave svetsku velesilu.“

Reklame

Pokal an der Wand – ein Junge übt schonmal für die WM

Stižemo u Jekatinburg, čiji novi stadion izgleda kao neobičan spoj dve sasvim različite vizije. Spolja sovjetska arhitektura, iznutra moderni sadržaj i montažne tribine koje će posle turnira biti uklonjene.

Uprkos svom nacionalnom ponosu, političkim pozivima na jedinstvo, i pranju reputacije, među narodom prevladava stav da će Svetsko prvenstvo verovatno osvojiti Nemačka. Ipak, tako ne misli grupa mladića u dresovima ruske reprezentacije koja prolazi pored mene pevajući o Rusiji kao budućem prvaku sveta. Ako se ima u vidu kvalitet fudbala koji nacionalni tim u poslednje vreme pruža, ovde se radi o slepom optimizmu koji pokreće svakog navijača pred šampionat sveta. Pitam ih da li stvarno misle da je prednost domaćeg terena dovoljna za osvajanje pehara, samopouzdanje kao da se pomalo gubi. "Rusija je velika zemlja, ali ruska reprezentacija jeee…“ kaže jedan od mladića dok prstima pokazuje koliko je majušna ekipa za koju navija.

Za kraj, odlazim do drugog ruskog grada po veličini, Sankt Peterburga, u kom je samo izgradnja stadiona koštala preko 900 miliona EUR. Sam grad, prepun mostova i kanala, tu i tamo podseća na Amsterdam ili Firencu. Sa svih stana, znaci već upućuju navijače ka zonama obezbeđenim za njih.

Dr Petr Voskrenski

U čuvenom centru Sankt Peterburga čeka me Dr Petr Voskrenski, istaknuti borac za ljudska prava koji je bio otpušten iz bolnice zbog nezakonite podrške gej pravima u Čečeniji. Ali Dr. Voskrenski veruje da će aktivisti poput njega imati priliku da otvoreno kritikuju vlasti tokom turnira, je država neće želeti da pred globalnim medijima ostavi utisak okrutnosti. On planira da posetiocima ponudi alternativne obilaske grada, kako bi im dočarao da Sankt Peterburg nisu samo pozlaćene katedrala i kipovi.

"U ovoj državi se diskriminiše protiv antifašističkih pokreta, ali je zato desnici dozvoljeno da protestuje protiv čega go poželi“, objašnjava on. "Niko ne sme ništa da kaže, običaj je da se pravimo da problemi jednostavno ne postoje. Na primer, u Rusiji vlada HIV epidemija koju država pokušava da sakrije; znam doktore koji su trpeli odmazdu kad god su o tome govorili u javnosti.

Rusiju je nemoguće sagledati bez kontradikcija. Žele dobrodošlicu posetiocima iz država za koje smatraju su neprijateljske. Žale se na korupciju i bogaćenje bogatih, ali im ne smetaju ogromna sredstva uložena na mesec dana trčanja za loptom.