ex neonazi
Fotografija: Patrick Hansy
neonacizam

Bivši neonacista nam priča o svom nekadašnjem životu

Danas mi je smešno ka mi prete smrću preko Fejsbuka jer znam da to nije tip ljudi koji će ikad išta stvarno pokušati

Prvobitno objavljeno na VICE Austrija.

Kristijan Vajsgerber je nekada bio poznati neonacista iz Turingije u centralnoj Nemačkoj. Kao tinejdžer, poricao je Holokaust i aktivno delovao u ekstremnoj desnici: organizovao omladinu, nastupao u desničarskim bendovima, čak je stigao i da istetovira kukasti krst na nozi.

Ipak, posle izvesnog vremena se povukao i posvetio studijama filozofije. Kada bi njegove kolege čule čime se ranije bavio, nisu mu verovale da se promenio – bilo je čak i vandalskih napada na njegov dom – ali sa vremenom su ga upoznali i prihvatili. Danas živi i honorarno radi u Berlinu kao konsultant i prevodilac.

Reklame

Razgovarali smo sa Vajsgerberom o njegovim godinama u neonacističkom pokretu, i trenutnom stanju ekstremne desnice u Evropi.

VICE: Zdravo Kristijane, reci nam šta te je privuklo neonacizmu?
Kristijan Vajsgerber: Zabavno je mrzeti druge, tako se čovek oslobađa nagomilanog besa. A i oseća se kao pravi muškarac.

Šta si mislio o Holokaustu?
Prošao sam kroz razne faze. Jedno vreme sam bio ubeđen da je nemoguće da se sve odigralo onako kako su nas učili u školama. Onda sam zauzeo stav da gasne komore nikad i nisu postojale, da celu stvar Jevreji samo koriste kako bi progurali svoju agendu.

Na kraju sam nekako uspeo da shvatim da tehnički detalji i nisu toliko bitni, jer je već samo zatvaranje ljudi u koncentracione logore – čije postojanje nisu poricali ni najekstremniji među nama – dovoljan zločin samo po sebi. To su bili moji prvi koraci ka prihvatanju činjenice Holokausta.

Kako se uopšte dođe do stanja u kom si ubeđen da se Holokaust nije odigrao?
Tako što čitaš određene knjige, gledaš određene filmove, slušaš predavanja. S vremenom ubediš sebe da si najpametniji, da znaš bolje od celog sveta jer imaš jedinstven pristup skrivenim informacijama.

Šta ti je u to vreme bio konačni cilj?
U početku, kao član Folkišer pokreta, želeo sam povratak Nemačkog rajha u okvirima iz 1936, zbacivanje sa vlasti finansijskog sektora, zatvaranje takozvanih masonskih loža. Uglavnom je to bilo bazirano na teorijama zavere.

Reklame

Posle sam pristupio Autonomnim nacionalistima, što je bila više moderna verzija fašizma za mlade. Cilj nam je bio pružanje podstreka za osobe stranog porekla da se vrate u svoje zemlje.

To ne zvuči značajno drugačije od onoga što ekstremna desnica danas zagovara, AfD u Nemačkoj i FPÖ u Austriji.
Iako se FPÖ i AfD ne deklarišu kao nacistički pokreti, zanimljivo je da otvoreno traže iste stvari koje smo mi nekad tražili kao neonacisti. Ali nismo ni mi direktno nudili Blut und Boden politiku: samo smo kritikovali određene grupe i zahtevali da se zemlja okrene svom istorijskom nasleđu. Tako i danas funkcioniše, iako ne formulišu svoje stavove na isti način. Pre ili kasnije dođe se do pitanja geografije i nasleđa, drugim rečima krvi i tla.

U čemu je onda razlika između fašističkih organizacija kojima si ti nekad pripadao i današnjih konzervativaca odnosno ekstremnih desničara?
Naš stav je bio da se moraju proterati porodice koje nisu imale prebivalište u Nemačkoj više od dve generacije unazad. Na primer, ako su ti baba i deda došli iz Turske, tebe bismo poslali u Tursku iako nikad tamo nisi ni kročila.

Šta misliš o onom stereotipu po kom su neonacisti obično glupi?
Glupost nije nedostatak znanja, glupost je opsesivno izmišljanje problema na osnovu sveta koji u stvari ne postoji. Na primer, mnogi neonacisti i desničarski populisti danas guraju ideju po kojoj se Zapad masovno islamizovao. Sagradili su neku svoju fantaziju u kojoj rešavaju izmišljene probleme. To je po meni definicija gluposti.

Reklame

Da li neonacistima smeta kad ih javno identifikuju?
Ima to i pozitivne i negativne uticaj. U slučaju autovanja, neonacista više ne može da radi na kampanji u svom kraju, a dešava se i da izgubi posao. Sa druge strane, to ih samo gurne dublje u pokret – istomišljenici im se dive jer ih vide kako privlače pažnju antifa i medija. Zato treba razmotriti da li će u konkretnom slučaju javna identifikacija društvu doneti veću korist ili štetu. Oni najekstremniji obično bolje prođu jer je na njih teško imati ikakav uticaj.

Da li te i danas ljuti kad vidiš belu ženu sa crnim muškarcem?
Radikalizaija ostavlja tragove u duhu i telu. Na primer, ljudima se dešava da racionalno prihvate da rasizam nema smisla, a onda gledajući pornografiju naiđu na seks između pripadnika različitih rasa i to im ipak zasmeta. Meni lično se takve stvari ipak ne dešavaju.

Zar nisu take fantazije primamljive upravo zato što su zabranjene?
Nije sve tako jednostavno. Iako među fašistima postoji jasan stav da je seks sa crncima strogo zabranjen, neki to ipak rade ali sebe ubede da je OK jer samo „krote divlju životinju“ i slično. Kolonijalni način razmišljanja.

Da li je neonacistima zabranjeni porno filmovi sa lezbejkama?
Kako kome, većini to i ne smeta previše. Među neonacistima, lezbejke su koliko-toliko prihvaćene. Krajem osamdesetih se u pokretu debatovalo o tome da li je okej biti gej. Neki su smatrali da treba prihvatiti homoseksualce između četiri zida, ako javno podržavaju pokret. Opet, među nekim grupama potpuno se drugačije gleda na to pitanje. Bilo je skinheda koji su tvrdili da su žene potpuno inferiorne u odnosu na muškarce, i tako pravdali gej seks koji upražnjavaju.

Reklame

Da li se izlažeš riziku otvoreno govoreći o vremenu provedenom među neonacistima?
Ko hoće da me ubije, slobodno neka pokuša. Neću da brinem o tome, da dozvolim da me briga parališe – upravo na taj način zastrašivanje funkcioniše.

Danas mi je smešno ka mi prete smrću preko Fejsbuka jer znam da to nije tip ljudi koji će ikad išta stvarno pokušati. Dešavalo se ranije da ljudi prebegnu direktno iz fašističkih u antifa pokrete, ti su bili najomraženiji. Čuo sam jednom predlog da sve izdajnike zaključamo u kuću i zapalimo je.

Da li si još u kontaktu sa ljudima koje znaš i tog perioda?
Ne, stare prijatelje sam izgubio negde oko 2011. Neke sam razočarao kad sam počeo da im šaljem pozive na marksističke književne večeri.

Da li ti nedostaje osećaj pripadanja grupi?
Svakako. Iako sam stavove sa vremenom promenio, solidarnost unutar grupe je bila sjajna – kao među navijačima sportskog kluba. Osećaš da si deo kolektiva, nezavisno od toga da li misliš da su gasne komore postojale ili ne.

Da li potpuno ignorisanje desnice bio bolji pristup od današnjeg?
Teško je reći, ne zna se tačno o kolikim pokretima je reč jer su izdeljeni na bezbroj manjih podgrupa. U svakom slučaju, uticaj nije direktno proporcionalan veličini organizacije. Dešavalo se da i najmanje grupe unište živote velikom broju ljudi.