FYI.

This story is over 5 years old.

10 pitanja

10 pitanja za čoveka koji legalno može da ubije nekog

"Kakav je osećaj?"
pištolj u kutiji.
Image: Viraj Nayar

Prvobitno objavljeno na VICE Indija.

Tekst koji sledi ima eksplicitan sadržaj.

"Ako želite da čujete najbolje priče, razgovarajte sa Surijom Kumarom Šuklom. On je veoma dabang [neustrašiv]", rekao mi je pripadnik obezbeđenja u policijskom štabu u Laknauu. Šukla je bio jedan od indijskih "specijalista za obračune". Pre nego što je otišao u penziju, bio je član policijskog tima koji istražuje i sukobljava se s osumnjičenim gangsterima i teroristima.

Reklame

Trebalo nam je nekoliko dana da ugovorimo intervju, ali Šukla nas je konačno pustio u svoju dnevnu sobu, čiji su zidovi bili ukrašeni njegovim slikama sa raznim političkim igračima iz severne indijske države Utar Pradeš. Dok smo se tovili motičor laduima, pitao sam ga o služenju u gotovo svim delovima ove najveće države u Indiji, učestvovanju u više od 100 "obračuna" i psihologiji koja stoji iza njih.

VICE: Kako zapravo izgleda jedan obračun?
Surija Kumar Šukla: Objasniću na primeru. Desio se incident kada smo ubili četiri kriminalca na brdovitom terenu između Etavaha i Binde 1992. godine. Saznali smo da se banda stacionirala tamo, zato što je teško putovati kroz tu oblast. Kidnapovali su četvoro ljudi iz Agre. Oni nisu znali da je policija dala veliki podsticaj inspektorima da hvataju kriminalce u toj oblasti, jer su nameštenje tamo dobili samo oni koji su bili zainteresovani i poznavali teren.

Stigli smo tamo noću, da nas ne bi spazio njihov stražar. Saznali smo da su vezali kidnapovane ljude za drveća lancima koji se obično koriste za vezivanje bikova. Opkolili smo ih, ali naše kretanje pokvarilo je elemenat iznenađenja i oni su počeli da pucaju u vazduh. Bilo nas je skoro dvadeset i mi smo odgovorili pucanjem u vazduh. Oni su tada počeli da pucaju na nas i mi smo zalegli u zaklon.

Počeli smo da puzimo ka njima i uporno ispaljivali signalne rakete u vazduh da bismo nešto videli. Obično su dakoiti, naoružani banditi, mnogo umešniji u rukovanju oružjem od policije, ali smo imali sreće što sa njima tada nisu bili njihovi najbolji strelci, jer su samo čekali primopredaju novca. Sukob je trajao sat vremena i na kraju smo ih sve pobili.

Reklame

Da li ste vi ubili nekoga te noći?
Nikad ne znate zasigurno. Bilo nas je dvadesetorica: petorica spreda i petnaestorica pozadi. Kad su otvorili vatru na nas, petnaestorica je uzvratila vatru. Veoma je teško proceniti ki meri goli lagi ya teri goli lagi (da li je baš moj metak pogodio nekoga ili nečiji tuđi). Posle obračuna, policija obično prebroji upotrebljene čaure, ali tokom trajanja samog obračuna, veoma retko saznate ko je upucao koga. Veoma je haotično.

Bilo vas je 20 protiv četvorice; zašto je obračun trajao toliko dugo?
To nas pitaju ljudi koji ne poznaju materiju. Oni nas čak savetuju da pucamo malo "više" ili "niže", tako ćemo lakše ubiti kriminalce. To ne ide baš tako. Kad metak izleti iz oružja, naročito starog oružja, mnogo se pomeri tokom povratnog trzaja. Čak i ako se pomeri za samo centimetar, do mete će stići 10 metara iznad, ispod ili u stranu u odnosu na ono što je ciljano; zato nam treba toliko vremena. Samo sjajni strelci, kao što su snajperisti, potrefe metu iz prvog skoro svaki put; oni su u prilici da redovno vežbaju gađanje. Ljudi kao što je nosilac olimpijskog zlata Abinav Bindra gađaju svaki dan i tek tada razviju takav stepen kontrole.

Koliko često vežba policija?
E, pa policija nema dovoljno municije da bi redovno vežbala! Obično dobiju jednu sesiju u streljani godišnje, sa 30 metaka; i čovek se nada da će koristiti oružje samo kad je to krajnje nužno, budući da je veoma skupo. Zato naša vatra nije mnogo kontrolisana. Pucamo mnogo tokom obračuna, u nadi da će bar neki meci pogoditi metu.

Reklame
1544091910142-IMG_20181024_193721

"Kako ćete se boriti protiv kriminalaca ako niste mentalno i emocionalno jaki? Pašćete u nesvest." Slika: Parthshri Arora

Kad pucate, pucate da biste ubili. Kakav je to osećaj?
Tokom obračuna, rukovodimo se filozofijom – osoba koja je ubijala druge ljude, otimala druge ljude, ima podebeo dosije u policiji i živi u džungli, nastaviće to da radi i ubuduće. Neki od njih u dosijeu imaju između 45 i 60 krivičnih dela. Oni su zmije u našem društvu i ako ih ostavite na miru, uješće nekoga.

Zar se ne bojite?
Strah nestane kad uporno radite jednu te istu stvar. Kao i vama, i meni je bilo čudno kad sam prvi put ugledao spaljen leš, naduveni leš kako pluta rekom. Telo se nadulo u vodi, ali nakit koji je devojka nosila nije promenio veličinu, tako da joj se urezao u telo.

Prvi put kad sam video leš, bila je to žrtva nasilne smrti. Upravo sam bio proglašen komandujućim oficirom 1984-85. godine. Ta devojka prvo je bila obešena o ventilator, a potom živa spaljena. Jezik joj je podbuo i ispao, telo joj je bilo crno kao oživljena slika Kali maa.

Izvlačimo takva tela iz reka i plašimo se. Ali kad to radite iznova i iznova, očvrsnete. Posle obračuna, takođe uklanjamo tela ljudi za koja znamo da smo ih mi ubili. Polako vaša savest gubi strah i osećajnost, ali zato stičete snagu.

Slično tome, kad se borite protiv kriminalaca, gledate kako ginu i gledate kako vaše kolege policajci takođe ginu. Često oficiri mog statusa budu ubijeni u obračunima, dignuti u vazduh bombama. Poslednji put u Čitrakutu 2010. godine, kad je generalni inspektor nedaleko od mene u obračunu pogođen granatom.

Reklame

Kako ćete se boriti protiv kriminalaca ako niste mentalno i emocionalno jaki? Pašćete u nesvest.

Zašto ima toliko mnogo obračuna u Utar Pradešu? 1.100 samo prošle godine
Utar Pradeš nije samo velika država, već ste sigurno primetili da je to i jedno veoma živo mesto. Šta god ljudi da rade ovde, rade to s duhom. Ovde ima mnogo dakoita, ali zato ima i mnogo krantikarisa [revolucionara]. Ljudi kao što su Bhagat Sing rođeni su u Laknauu. Čandrašekar Azad u Unau. Mangal Pandej u Baliji.

Postoji tradicija pobune u mnogim delovima Utar Pradeša. Ima mnogo reka u Indiji, ali zašto su baš dakoiti iz doline Čambal najslavniji? Ima nečega u vodi reke Čambal, u tradicije te oblasti, sin će slediti oca čak i ako je dakoit. Geografija, činjenica da je teško tamo stići ili prići, takođe igra bitnu ulogu.

Oni ne zovu sebe kriminalcima, oni sebe zovu bagima, iliti pobunjenicima protiv sistema. U njihovim očima, oni imaju pravo da se svete surovim zamindarima [zemljoposednicima], zato se i bore protiv njih i ubijaju ih. Džungla je njihov dom i zato oni ostaju tamo, ne napuštaju tu oblast. Oni pomažu prilikom svadbe dece iz naroda, pomažu im pozajmicama, a meštani ih zato vole, kao što je to, na primer, u oblasti Daduan.

Nema mnogo razlike između običnog kriminalca, dakoita ili ekstremističkog vođe. Oni svi žele istu stvar: da osiguraju svoj opstanak i ostvare ciljeve svoje grupe. Da bi to postigli, spremni su na sve.

Reklame

Recite mi nešto više o dakoitima.
Bili su aktivni u Agri, Etavahu, Farukabadu, Jalaunu, Čitrakutu i Čambalu, dok sam bio načelnik policije od kraja osamdesetih do sredine 2000-tih. Slavan je bio Nirbaja Gujar u Etavahu, koji je davao saopštenja iz džungle o svojim političkim vezama. Drugi su bili banda Lalaram-Šriram, Kusuma Nain, Pulan Devi i Tahsildar Sing.

Tada sam imao mladalačku energiju, tako da bih uzimao oružje i vodio ljude u džunglu da jurimo dakoite. Naučio sam da je teško uloviti ih na teži način.

Otkupljivali su ljude od lokalnih otmičara na mestima kao što su Delhi i Kulkata. Kidnapovane su zvali pakad iliti "ulov". Potom bi ih odvodili u džunglu. Sada mogu duže da drže ljude u džungli, jer policiji treba više vremena da stigne tamo. A kad policija i stigne, ne pucaju odmah. Njihova snaga je u skrivanju u gustim šumama i postavljanju snajperista pri vrhu. Ne pucaju prvi, da bi izbegli da odaju svoj položaj.

Često su koristili konje u šumi, jer ništa drugo ne može da zađe tamo. Zato se u filmovima iz Bombaja dakoiti često predstavljaju na konjima.

Sećate li se nekog obračuna sa dakoitom na konju?
Godine 1995. kad sam bio načelnik policije u Farukabadu, došao nam je mukbir [doušnik] oko četiri posle podne. Doušnici su motivisani i pohlepni, zato što policija plaća one koji im prenesu tačne informacije. Ovaj nam je rekao da će banda na konjima doći blizu granice s Badauinom i Farukabadom da obavi neki posao. To je bilo moje prvo iskustvo sa konjem. Taj doušnik je bio prilično poverljiv, tako da smo odlučili da pođemo. Obično povedemo sa sobom triput više policajaca u odnosu na očekivani broj dakoita. Rečeno nam je da će ih biti petorica, ali mi smo sa sobom poveli 20 ljudi.

Reklame

Putovalo smo kroz džunglu noću. Ne možete da koristite čak ni baklju jer će to odati vaš položaj i zato smo putovali lagano, krećući se u vrsti. Doušnik je išao napred, zato što je poznavao oblast. Kad smo stigli do tog mesta, podelili smo se u dve grupe i oko ponoći polegali na zemlju.

Čuli smo nekakvo kretanje, a doušnik nam je rekao da su stigli dakoiti. E sad, nismo mogli samo da ih ubijemo, mogli su da budu nevini ljudi koji obavljaju neki zadatak, išli po lekove ili tome slično. Zato smo se prodrali: Khabardaar tum charo taraf se ghir chuke ho. Tum saare ke saare bhoon deiye jaaoge ["Opkoljeni ste sa sve četiri strane. Predajte se brzo ili ćete biti ubijeni."] Znali smo da ako budemo uspeli da ih uhvatimo žive, oni bi mogli da nam odaju informacije o drugim bandama, tako da nismo želeli odmah da zapucamo. I zato što smo se oglasili sa različitih pozicija na različitim stranama, mislili su da nas je mnogo i predali su se.

Problem je nastao kad smo ih postrojili i počeli da ih razoružavamo. Konji su se uplašili i razbežali u svim pravcima. I zato smo morali da ih zamolimo da pohvataju konje i uzjašu ih zajedno sa policajcima. Odveli smo ih u obližnju policijsku stanicu vodeći ih za sobom peške. Strpali smo dakoite u zatvor, ali nismo znali šta da radimo sa konjima. Morali su da se hrane i zato smo morali da pustimo dakoite i pošaljemo ih vezane da organizuju njihovo hranjenje.

Reklame

Doveli smo policajce iz obližnjih sela da nam pomognu da smislimo šta ćemo sa konjima. Nismo poznavali zakon koji se tiče uhvaćenih konja. Izveli smo ih iz policijske stanice i rečeno nam je da možemo da ih koristimo za lokalni transport . Konji su kasnije prodati na aukciji.

Glumili ste i u nekim filmovima. Je li policajcima to dozvoljeno?
Bilo je to 2004. godine, kad je bodžpurijska zvezda Manoj Tivari glumio u jednom filmu. Obratio mi se povodom uloge policajca. Poznavao me je, a obično ne pristane mnogo ljudi na tako nešto. Film je bio Sasura Bada Paisavala, a ja sam igrao ulogu policajca koji se bori protiv dakoita. Mislili su da sam iskazao određenu količinu umetničkog talenta, a bio sam uspešan i u policiji, pa sam bio odličan izbor za taj posao.

Bio je još jedan film koji se zvao Gundairaj. Bio je to manji film, snimljen 2010. godine, i u njemu sam ponovio ulogu policajca. Isto tako i u filmu po imenu Daroga Babu. Nisam proveo mnogo vremena na snimanju, zato što su to bile samo male epizodne uloge. Nisam morao mnogo da vežbam, jer je veoma ličilo na moj uobičajeni posao, tako da smo svaki put završili snimanje za samo jedan dan. Ali nisam mogao da idem na sinhronizaciju u Mumbaj, pošto za to nisam imao vremena.

Ako se radi o nekakvoj kulturnoj aktivnosti, policiji je dozvoljeno da učestvuje, dok god ne radimo nešto što vlast predstavlja u lošem svetlu. Ima mnogo policajaca koji umeju lepo da pevaju, pišu poeziju, i tako dalje.

Zaista su mi se dopala ta iskustva, tako da sam i režirao jedan film po imenu UP Police in Action. Bila je to priča o policajcima u različitim zonama i kako reaguju na ubistva i pljačke, kako ih rešavaju. Pričao je pravu priču iza policijskih uspeha.

Pratite Partšrija Aroru na Tviteru.